Postoje glumci, glumčići i glumčeta, koji sve do mirovine igraju onakve uloge da u svaku od njih, ako se glumcu, glumčiću ili glumčetu što dogodi, komotno može uskočiti i – portir. A postoje i glumci, glumčine i glumčetine, katkad i sa svečanim velikim G, koji već svojom pojavom što počiva na snazi karizme, ispune i pozornicu i auditorij... Postoje, dakle, glumci i glumice koji bez gumice brišu razlike između barda i naturščika, nestora i šmiranta i koji kad došavši na scenu izgovore tek "Dobra večer", gledatelj refleksno u jedinici vremena spozna golemu razliku što razdjeljuje međusobno dijametralno raskrečene raspone talenata... Naravno, jedan od najvećih hrvatskih glumaca koji su ikada nastupali na ovom jeziku i u ovoj kulturi bio je Ivo Gregurević.
Prošlo je pet mjeseci od pete obljetnice njegova preminuća, što se naglo i nenadano na sveopći užas i konsternaciju bilo dogodilo još 1. siječnja 2019. u Zagrebu. Otišao je dobri i omiljeni Ivo, ostavivši za sobom brojna smrknuta lica i još brojnija pitanja bez odgovora. Rođen je 7. listopada 1952. u Donjoj Mahali kraj Orašja, gdje je i pokopan. Glumu je diplomirao na Akademiji za dramske umjetnosti u Zagrebu.
Ivo Gregurević ostvario je veliku karijeru koja je podjednako bila raspoređena na kazalište film i televiziju. Međutim, sasvim je prirodno da je više ostao omiljen "u narodu", negoli među kazališnom publikom, s obzirom na to da su televizijski i filmski medij kudikamo rasprostranjeniji i lakše bildaju primijećenost i popularnost. A prvi je šansu Gregureviću za okušavanje na filmskom setu bio dao redatelj Bogdan Žižić, inače poznati autor brojnih dokumentaraca, kad je mladoga glumca uvrstio u podjelu za svoj igrani film "Ne naginji se van" (1977.). U društvu s Fabijanom Šovagovićem (koji je, kao i Ivo, preminuo 1. siječnja, ali 2001.), Mirom Banjac, Reljom Bašićem i drugima, ovaj Gregurevićev nastup donio mu je i dvije nagrade: na Pulskom filmskom festivalu dobio je nagradu žirija i nagradu za najboljeg debitanta. Iste godine i Antun Vrdoljak dao mu je ulogu u filmu "Mećava", a desetljeće kasnije Ivo će nastupiti i u Šovagovićevom filmu "Sokol ga nije volio" u režiji Branka Šmita.
I tek što se Gregurević bio predstavio kao glumac na filmskom platnu, kad se dogodila televizijska serija "Velo misto" Miljenka Smoje i Joakima Marušića. Snimana 1979. godine u specijalno za nju podignutom studiju unutar prostorija zagrebačkog Doma sportova te u Splitu i na otoku Šolti, ova je čudesna dramska serija otkrila rijetko viđeni talent među tada kurentnim doajenima glumačkog zanata. U tandemu sa Špirom Guberinom ovaj je mladi Slavonac osvojio srca i Dalmatinaca i Dalmatinki, krijes čije ljubavi nije se utrnuo ni nakon njegova prebrzog i preuranjenog preminuća. Besmrtne replike između hiperpopularnih Strikana i Netijaka i dandanas su mjesto opće kulture u čestom govorenju na primorskim pjacama i među njihovim kaletama. Ta rola, što s jedne strane determinira (polu)primitivnog i priprostog, neotesanog i grezog došljaka, a s druge označuje mudrog i osjećajnog Vlaha iz zabrđa prosperitetno smještenog i prilagođenog metodom "vlaške furbarije" u (kvazi)megalopolis kakav je Split, unijela je izvanredno poticajan začin i u samu seriju, ali i u liniju razvoja Gregurovićeve karijere.
Ako je ovo i bila klica iz koje se razvila stabljika njegove umjetničke popudbine, neka je. Još u tom desetljeću bit će mu podane neke vrlo eksponirane uloge od redatelja koji su bili važni u putanji ondašnje kinematografije. A upravo je živopisan bio i njegov nastup u filmu "Kiklop" (1982.) Antuna Vrdoljaka prema fascinantnom romanu Ranka Marinkovića, gdje je – zajedno s kolegom Borisom Dvornikom iz sad već za njega kultnog "Velog mista" – ostvario kreativnu epizodu što iskače iz inače zamišljenih glumačkih dionica tog ranga. Boris je tada već obilato afirmirana glumčina, dok je Gregurević tek dokazana nada izložena očekivanim izazovima.
Izloženost toj vrsti streljane pokazala se punim pogotkom. Osamostaljenjem države postupno će se emancipirati i sâm glumac, pa će, malo-pomalo, kapati i sve zahtjevnije uloge u filmovima. Zakoračivši u zrelo doba svojega života i rada, Gregurević je već nekako po difoltu predilektički bio predodređen za sastavljanje kast-lista u kojima je on imao biti glavnom osovinom. Lako je redatelju, kad unaprijed ima kobilicu učinjenu od najboljega materijala! Rebra i madiri, oplata i argola lakše će se u takvim okolnostima izraditi, pa primijeniti, pridružiti i prilagoditi...
Već 1991. godine Gregurević će snimiti dva važna filma. Nakon što ga je koristio u "Životu sa stricem" (1988.), Krsto Papić angažira ga kudikamo prezentnije u tragičnoj "Priči iz Hrvatske", u kojoj je Mate Matišić sjajno prikazao najranije doba naše društvene tranzicije. No, odigravši naslovnu ulogu u "Čarugi" Rajka Grlića, bilo je jasno kako je hrvatska kinematografija dobila nosivi stup za niz budućih projekata. Gregurević je briljirao kao slavonski rebel, u nekoj vrsti robinhudovskog drumskog razbojnika, kojega je izuzetno delikatno prikazao Ivan Kušan u svojem literarnom djelu.
Papić će se više puta koristiti Gregurevićevom darovitošću, na što će mu on uzvraćati doista neponovljivim tumačenjima. Recimo, u crnoj komediji "Kad mrtvi zapjevaju" (1998.), gdje se kao "umjetno umrli" gastarbajter s Ivicom Vidovićem vraća iz Njemačke u svoje selo uživati u mirovini. Svi će režiseri htjeti imati Gregurevića u svojim projektima i gdjegod da se pojavio dao je i utisnuo je svoj autentičan i poseban pečat. I kod Zrinka Ogreste, i kod Vinka Brešana, i kod Tomislava Radića i kod Zvonimira Berkovića... Neće biti preuzetno ustanoviti kako je možda najbolje "kliknuo" sa Snježanom Tribuson, s kojom je, pored filmova, realizirao i jednu od najboljih TV-serija u nas: "Odmori se, zaslužio si", koja se snimala i emitirala u više sezona.
U njoj je Gregurević na najelementarniji mogući način dokazao čistu esenciju elementarnoga glumstva. Ako se u ikojem televizijskom ili filmskom ostvarenju moglo iz prve ruke spoznati i vidjeti kako to izgleda emanacija čiste prirodnosti pred kamerom, onda je to bilo u šansi bivanja svjedokom na setu spomenute uspješnice. Nemale zasluge za to imaju sestra i brat Snježana i Goran Tribuson, koji su i smislili rečeni serijal i napisali scenarij; no način na koji su uspostavili komunikaciju Ivo Gregurević i Vera Zima kao fikcionalni muž i žena i kako su provodili cijeli serijal do kraja, e to je zapravo teorijski sinopsis koji bi vrijedilo uvesti u kurikulum svakog oblika scenarističkog obrazovanja u nas. A ta njihova "sljubljenost" potječe još iz slabo poznatog filma "Terevenka" (1987.), gdje ih je bila spojila upravo Snježana Tribuson, snimajući taj film po scenariju Pavla Pavličića. To je bila simpatična priča o više obitelji u zajedničkoj zgradi i dvorištu, gdje novodoseljeni par (Gregurević i Zima) remete ustaljeni mir i unose nered među ukućanima.
Ne bi se smjelo propustiti reći ni kako je Ivo Gregurević bio kadar odigrati sve što se pred njega stavljalo, u svim žanrovima i glumačkim izazovima. Ostat će upamćen kao uzoran glumac koji će bez problema kreirati čvrstu karakternu ulogu, jednako kao što će se s lakoćom uklopiti u lik i situacije koje su naglašeno komične i humoristične.
Neka je ovaj naš glumački bard bio profesionalno i egzistencijalno trajno ukućen u statusu nacionalnoga dramskog prvaka pod skutima HNK Zagreb, kako je već istaknuto, njegova je filmografija i televiziografija množinom pamtljivih ulogâ posve prevladala u ljetopisu njegove karijere. Kakvoćom izvedbe i količinom pojavljivanja, Ivo Gregurević ostat će u družbi onih po svemu najvećih naših glumaca, kojima je, još za života, uspjelo potezima na kućnom štafelaju vlastitih scenskih crteža orisati svoju najtočniju, najbržu i najbližu sliku artističkog fotorobota u zrcalu preda sobom, a koja slika svjedočit će kao trajni spomen ovom čudu od glumca.
