Vjeran Pavlaković profesor je na Odsjeku za kulturalne studije Filozofskog fakulteta u Rijeci. Proučava kulture sjećanja, njihovo nastajanje i načine na koje se manifestiraju. Trenutačno radi na projektu "Memorijske strategije i estetike u popularnoj kulturi: murali, film i popularna glazba kao proizvodnja sjećanja" (MEMPOP) koji su pokrenuli odsjeci za kulturalne studije Sveučilišta u Ljubljani i Sveučilišta u Rijeci u cilju istraživanja procesa oblikovanja kolektivnog sjećanja postjugoslavenskog prostora nakon 1990-ih.

Kakva je generalno situacija vezana za kulturu sjećanja u Americi i Evropi, na kojim događajima je bazirana i u kojoj mjeri se izražava putem spomenika, murala, grafita i sl.?

Politike sjećanja, poput politike općenito, u razdobljima višestrukih globalnih kriza, kakve sada proživljavamo, potiču još strastvenije rasprave o prošlosti. Rat u Ukrajini nedvojbeno je utjecao na tumačenja prošlosti, posebice Drugog svjetskog rata i komunističkih režima. I Rusija i Ukrajina su, naravno, uokvirile rat u terminima događaja iz 20. stoljeća kao što su Holodomor, fašizam, komunizam, Veliki patriotski rat. Spomenici su izmijenjeni ili uništeni, a simboli iz prošlosti proširili su se po Evropi igrajući nove uloge.

Baltičke zemlje i Poljska ubrzale su brisanje spomen-obilježja Crvenoj armiji i komunistima, a u političkim govorima se referiraju na rusku okupaciju nakon sloma Trećeg Reicha. Zemlje koje su prijateljski raspoložene prema Putinovoj Rusiji, poput Srbije i odnedavno Slovačke, ističu doprinos Moskve u pobjedi nad fašizmom kao način da opravdaju zašto nisu u potpunosti osudile agresiju na Ukrajinu. Bit će zanimljivo promatrati različite strategije europskih čelnika ovog svibnja, tijekom 80. obljetnice pobjede nad fašizmom, posebice onih koji prihvate Putinov poziv na komemoraciju u Moskvu.

Politička elita diljem regije, na prostoru bivše Jugoslavije, angažirana je u proizvodnji kulture sjećanja. Stalno se grade novi spomenici: spomenik tenka okružen kipovima specijalaca "Bosne" ispred Druge gimnazije u Sarajevu, spomenici NOB-a se mijenjaju, demontiraju ili izmještaju iz javnih prostora, a novi kulturni proizvodi – video igre, murali, TV serije – stvaraju se kako bi ojačali dominantne, nacionalističke narative nedavne prošlosti.

SAD je i dalje duboko politički podijeljen, što je bilo vidljivo i na nedavnim predsjedničkim izborima. I dalje se vode rasprave o spomenicima koji se odnose na građanski rat, o posljedicama kolonijalizma i sudbini američkih Indijanaca. U američkom kulturnom sjećanju dominantni su domaći problemi s vrlo malo referenci na međunarodne posljedice američkih globalnih politika. Područja gdje sam primijetio kritično promišljanje o povijesti su muzeji. Važni nacionalni muzeji u Washington, kao što su Nacionalni muzej američke povijesti, Smithsonian American Art Museum i Nacionalna galerija portreta, uložili su svjesne napore da u svoje nove izložbe uključe prethodno marginalizirane umjetnike, narative i etničke grupe.

Muzej američke revolucije u Philadelphiji još uvijek uspijeva izbjeći raspravu o klasi i ideologiji, ali je dodao ulogu žena, porobljenih naroda i američkih domorodaca u povijest osnutka SAD-a, dok su prije dominirali bijeli muškarci, "očevi utemeljitelji". Jedino područje gdje možemo vidjeti malo šire razumijevanje za globalne posljedice američke politike jesu aktivistički murali, ali oni nisu dio službene kulture sjećanja.

Mural u Splitu (Foto: Privatna arhiva)

Murali u SAD-u

Koliko se uloga murala u američkom i zapadnoevropskom društvu razlikuje od uloge murala, ali i nekih drugih vidova kulture sjećanja, u našoj regiji?

U proteklom desetljeću ulična je umjetnost nedvojbeno postala veliki globalni fenomen. Banksy je možda najpoznatiji street artist na svijetu, ali postoje tisuće aktivnih uličnih umjetnika koji interveniraju u javnom prostoru, nekad legalno, često ilegalno. Reklame koje izgledaju kao umjetnički murali, festivali ulične umjetnosti, muzeji i galerije urbane umjetnosti toliko su rašireni da su doslovno neizbježni.

Dok se Banksy i drugi etablirani ulični umjetnici mogu pronaći u najelitnijim muzejima svijeta, nastavljaju se rasprave je li ta umjetnička forma obični vandalizam ili je možemo smatrati dijelom kulturne baštine. Trenutačno fokusiram svoja istraživanja na "memorijske murale" (mnemonic murals), odnosno murale koji imaju funkciju stvaranja sjećanja, i političke grafite. Ti murali koriste tehnike ulične umjetnosti, ali u biti funkcioniraju kao mjesta sjećanja poput spomenika i drugih spomen-obilježja, a često imaju i političke poruke.

U 20. stoljeću neki od najpoznatijih murala proizašli su iz Meksičke revolucije. Osim oslikavanja javnih zgrada u Meksiku 1920-ih i 1930-ih, Diego Rivera, David Alfaro Siqueiros i José Clemente Orozco, tzv. Velika Trojica ("Los Tres Grandes") tada je slikala nekoliko politički radikalnih murala u SAD-u, od kojih su neki kasnije prefarbani. Suvremeni memorijski murali u SAD-u imaju sadržaj lokalne zajednice, teme iz lokalne povijest i uličnu umjetnost koju financira grad, a koja se izričito bori protiv grafita. Posljedica ovakvih inicijativa odozgo je gentrifikacija, kao i reakcija grafitera koji slikare murala vide kao plaćenike koji im oduzimaju javni prostor.

Neki murali služe za davanje glasa marginaliziranim skupinama, kao što su američki Indijanci, latinoameričke i crnačke zajednice te seksualne manjine. Murali mogu slati snažne vizualne poruke i mobilizirati potporu za ciljeve kao što su prava žena i pomoć migrantima, trenutno dvije važne političke teme u SAD-u. Veliki zid Los Angelesa, dug gotovo jedan kilometar, savršen je primjer murala koji prikazuje alternativnu povijest Kalifornije i SAD-a. Posljednjih godina bilo je i više eksplicitno političkih murala, poput onih koji obilježavaju ubojstvo Georgea Floyda i druge žrtve policijske brutalnosti, podržavaju slobodnu Palestinu i izražavaju solidarnost s Ukrajinom. Sve u svemu, mogu reći da su memorijski murali u SAD-u subverzivniji i idu kontra dominantnog povijesnog narativa.

Memorijski murali u Hrvatskoj i drugim postjugoslavenskim zemljama većinom su posvećeni ratovima 1990-ih, s militarističkim porukama, slikama rata i viktimizacije te temama koje hrane nacionalističke interpretacije nedavne prošlosti umjesto da ih kritički osporavaju.

Rasprave i medijska pažnja oko murala kontroverznih osoba diljem regije – Mihajlo Hrastov u Karlovcu, Ratko Mladić u Beogradu, Draža Mihailović u Foči i srpski vojnici u Mitrovici – pokazuju emocionalnu i simboličku ulogu koju oni igraju u javnom prostoru

Čime se bavi i što pokazuje projekt MEMPOP?

MEMPOP je bilateralni projekt između Hrvatske i Slovenije koji istražuje različite vrste kulturnih proizvoda koji se bave poviješću 20. stoljeća. Moji raniji projekti bili su fokusirani na službene spomenike i komemoracije u regiji. Primijetio sam da su se murali kao mjesta sjećanja pojavili svugdje. Murali posvećeni Vukovaru i njegovom ikoničkom vodotornju mogu se pronaći u gotovo svakom gradu u Hrvatskoj, a u Zagrebu i Splitu u više kvartova. U BiH se murali posvećeni Srebrenici mogu vidjeti u područjima s bošnjačkom većinom, dok se Srbija bori s poplavom murala, grafita i šablona Ratka Mladića. Slovenija nema memorijskih murala kakvi prevladavaju u susjednim zemljama, ali postoji znatna količina političkih grafita koji se mogu analizirati iz perspektive aktualnih događaja.

Rasprave i medijska pažnja oko murala kontroverznih osoba diljem regije, kao što su Mihajlo Hrastov u Karlovcu, Ratko Mladić u Beogradu, Draža Mihailović u Foči i srpski vojnici u Mitrovici, pokazuju emocionalnu i simboličku ulogu koju oni igraju u javnom prostoru, jasno je da nisu samo primjeri obične ulične umjetnosti. Oni nisu jednostavno izrazi "ulice", šaranje po zidovima ili vandalizam, nego politički projekti slični tradicionalnim spomenicima i spomen-obilježjima. Primjerice, član braniteljske udruge 7. gardijske brigade "Pume" svojevremeno je rekao novinarima da im je cilj da nakon završetka murala u Osnovnoj školi Sračinec oslikaju ukupno 45 murala diljem Hrvatske.

Murali, ulična umjetnost i grafiti privlačniji su mlađim generacijama od spomenika i komemoracija, zbog čega je važno osigurati da poruke u javnom prostoru ne budu one koje će ponavljati pogreške prethodnih režima. Memorijski murali u regiji općenito reproduciraju narative o izgradnji nacije iz 1990-ih, drugi kulturni proizvodi koje analiziramo u MEMPOP-u, poput filmova, filmskih festivala i popularne glazbe, više uključuju jugonostalgične elemente.

Od Spielberga do Brešana

Jedan ste od urednika knjige "Uokvirivanje nacije i kolektivni identiteti. Politički rituali i kultura sjećanja na traume 20. stoljeća u Hrvatskoj" objavljene 2022. Koliko se komemorativna praksa iz doba njenog pisanja razlikuje od komemorativnih praksi danas?

Sve komemoracije kojima smo prisustvovali istražujući na prethodnom projektu, a bavile su se Drugim svjetskim i Domovinskim ratom, bile su nevjerojatno ispolitizirane i podložne otvorenim ideološkim borbama oko prošlosti. To više nije slučaj, što je dijelom razlog zašto smo se odlučili fokusirati na popularnu kulturu, gdje je politika sjećanja možda suptilnija, ali u konačnici ima više utjecaja na društvo. Odaziv na većinu komemoracija je minimalan, a mediji tim komemoracijama više ne posvećuju toliku pozornost.

To ne znači da ta mjesta sjećanja više nisu relevantna ili da hrvatsko društvo više nije duboko podijeljeno oko kulture sjećanja, već da komemoracije nisu političke pozornice kakve su nekad bile. Kultura sjećanja se institucionalizirala, barem što se tiče 20. stoljeća. Jedina je iznimka vukovarska komemoracija koja okuplja desetke tisuća sudionika, još uvijek izaziva polemike i, što je najvažnije, uključuje velik broj mladih. Jedan od razloga je, naravno, snažna emocionalna uloga Vukovara u hrvatskoj povijesti i kolektivnom sjećanju, ali tvrdim i da široko rasprostranjena prisutnost Vukovara u popularnoj kulturi, uključujući memorijske murale koje sam ranije spomenuo, objašnjava opstanak i važnost ove komemoracije.

Ratko Mladić i iza ćoška Draža Mihailović – Beograd (Foto: Privatna arhiva)

Svojevremeno ste naglasili da je i u komunističkom razdoblju postojao pluralizam kultura sjećanja. Trebamo li se boriti, odnosno inzistirati na postojanju tog pluralizma?

Određivanje točne količine "pluralizma sjećanja" je vrlo teško jer svako društvo ima specifičan povijesni kontekst. Previše pluralizma otvara put stalnom politiziranom revizionizmu, bez objektivne istine o prošlosti. S druge strane, nametanje jedne "Istine" omogućuje autoritarnim režimima represivnu kontrolu nad društvom i slamanje kritičke rasprave. Država treba imati demokratski konstruiran službeni narativ koji se prenosi kroz obrazovni sustav, javne institucije, spomenike i kulturne politike, a temelji se na činjenicama i humanitarnim, liberalnim i progresivnim vrijednostima. Treba postojati prostor za dopuštanje diskusije i rasprave o spornim razdobljima povijesti, uz mjere zaštite koje sprječavaju namjerno iskrivljavanje ili glorificiranje diktatorskih režima. U Hrvatskoj treba valorizirati antifašističke i progresivne aspekte SFRJ uz priznavanje zločina koje su počinili komunisti, kao i priznavanje žrtava tog vremena bez idoliziranja NDH ili ustaštva.

Domovinski pokret i druge desničarske stranke i udruge najaktivniji su akteri sjećanja još od HDZ-a Tomislava Karamarka, i nastavljaju zacrtano u njegovom "antikomunističkom manifestu", koji uključuje uklanjanje sjećanja na partizanske borbe ili bilo kakve Jugoslavije iz javnog prostora bez obzira na činjenicu da je to dio naše prošlosti. Antifašističke vrijednosti sada su potrebnije nego ikad u Europi, ali naša je regija previše rascjepkana da bi se efikasno mobiliziralo to povijesno naslijeđe. Izazov je kontinuirano suzbijanje politiziranog revizionizma, što u konačnici znači osigurati da mlade generacije imaju vještine kritičkog razmišljanja za otkrivanje dezinformacija i manipulacija povijesnim činjenicama.

S obzirom na to da su i film i muzika masovni kulturni fenomeni, možete li navesti neke filmove ili melodije koji po vama predstavljaju pozitivan doprinos kulturi sjećanja?

Klasičan primjer filma koji je imao veliki utjecaj na kolektivno pamćenje 20. stoljeća je Spielbergova "Schindlerova lista" sa slikama koje su definirale američka i globalna shvaćanja koncentracijskih logora, Holokausta te počinitelja i žrtava, posebno za moju generaciju. Moji studenti govore o "Dječaku u prugastoj pidžami" iz 2008. kao filmu koji je za njih definirao Holokaust, iako je ga znanstvena zajednica opsežno kritizirala. Što se tiče hrvatske kinematografije, mislim da su filmovi Vinka Brešana bili važni u bavljenju teškim i kontroverznim temama, a da nisu bili pretjerano melodramatični.

"Dnevnik Diane Budisavljević" Dane Budisavljević još je jedan film koji se uspio pozabaviti mračnim razdobljem hrvatske povijesti bez oslanjanja na slike grozota ili karikature zla. Neki filmovi iz regije s kraja 1990-ih i ranih 2000-ih bili su hrabri u suočavanju s nedavnom prošlošću: "Prije kiše" iz 1994., "Rane" iz 1998., "Ničija zemlja" iz 2001. Pjesma koju koristim u nastavi je "Ay Carmela!", korištena za mobilizaciju republikanskih trupa tijekom Španjolskog građanskog rata, iako je njezino porijeklo iz vremena španjolskog otpora Napoleonu. Ona je i dalje emocionalno snažna u svom kulturnom afterlifeu, od anarhističke punk verzije koju svira The Ex do naše domaće verzije koju pjeva Darko Rundek.