Inia Herenčić je fotografkinja rođena 1985. godine u Zagrebu. Diplomirala je komunikacijski menadžment na Veleučilištu Baltazar Zaprešić, a potom fotografiju na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu. Iza sebe ima tri samostalne izložbe ("Tu ništa ne raste samo od sebe", "Mama, di sam?" i "Susret na Tromeđi"), sudjelovala je na međunarodnim grupnim izložbama, a njezini su radovi objavljeni u nekoliko regionalnih časopisa.

Radi kao asistentica na kolegiju Uvod u digitalnu fotografiju na Sveučilištu Algebra. Trosatna kava jednog južinastog zagrebačkog jutra bila je ispunjena crticama iz Inijinog privatnog i poslovnog života, dok smo razglabale što zapravo mislimo o ulasku u četrdesetu.

Krenimo s najtežim pitanjem – kako danas preživljava fotografkinja u Hrvatskoj?

Kćeri su mi nedavno rekle da smo moji prijatelji i ja "uredomrzoljupci" jer većina ljudi oko mene nema uredski posao od devet do 17 sati, većina njih su umjetnici koji svoj rad i djelovanje konstantno transformiraju, šire i prilagođavaju raznim disciplinama kako bi mogli biti "slobodni"'. Otvorila sam obrt i na početku mjeseca nikad ne znam koliko ću taj mjesec zaraditi.

Fotografi preživljavaju kao svi drugi frilenseri – ali navikla sam, duže vrijeme tako živim, imam neke konstante, primjerice predavanje na Algebri u ljetnom semestru. Uz razvoj vlastitih projekata i predavanje, fotografiram različite evente, vodim radionice. Ali iskreno, da nemam podršku partnera koji ima stalne prihode, ovakav život s dvije kćeri bio bi izazovniji.

Fotografirala sam po tulumima, klubovima, festivalima i shvatila da me najviše zanima onaj osjećaj, trenutak koji nazivam "togobanom" – kada iz peaka, vrhunca plesa polako kreneš prema dolje

U diplomskom radu "Mama di sam?" na Akademiji dramskih umjetnosti istraživali ste što se događa ispod disko kugle. Upoznavali ste ljude na plesnom podiju, a zatim ih fotografirali u drugačijem kontekstu. Kako ste zamislili tu transformaciju i kakvu ste priču ispričali?

Projekt je krenuo od moje ljubavi prema elektronskoj glazbi. Uvijek me zanimalo što me to tjera u 11 navečer da izađem van i plešem, kakve sve emocije glazba pobuđuje i zašto imam potrebu izraziti se kroz ples. Tim su se temama bavili divni autori, poput britanske fotografkinje Vince Patersen, koja je pratila rave scenu devedesetih, i Wolfganga Tillmansa, koji je bilježio noćni život Berlina.

Fotografirala sam po tulumima, klubovima, festivalima i shvatila da me najviše zanima onaj osjećaj, trenutak koji nazivam "togobanom" – kada iz peaka, vrhunca plesa polako kreneš prema dolje. Taj pad različito utječe na različite kolektive i ljude – neki postanu nježni, neki osjete smiraj, drugi zaplaču. Upravo tu emociju pokušala sam izdvojiti s plesnog podija i smjestiti je negdje drugdje – na sigurno mjesto različitih ljudi. Krenula sam snimati prijatelje i poznanike, a nakon nekog vremena sam upoznavala ljude na podiju i radila s njima.

Ključno je pitanje bilo kako doći do tog osjećaja, što ga osim glazbe i plesa budi? Projekt sam nazvala po tetovaži na stopalu jednog dečka kojeg sam upoznala i fotografirala. Pozvao me u svoju kuću uz rijeku Dobru i jednog siječanjskog jutra ušao je u rijeku. To je njemu bilo sigurno mjesto i tako je nastala fotografija. Jednog sam prijatelja fotografirala doma u kadi, zbog bulozne epidermolize se kupa u soli. Druge sam snimala na livadi, u šumi, na sekvoji kod Mihaljevca. Svako od tih mjesta odražava osobni trenutak "togobana". A fotografije koje sam snimala u klubu uglavnom su nastajale u onom mračnom periodu između jedan i šest ujutro.

 

Odsanjala sam čitav spot

Ostanimo još malo na muzici, iako kažete da nemate sluha. Režirali ste dva spota grupe Yurina. Kako ste se upustili u režiju?

Angela Zebec, s kojom sam prijateljica 25 godina, i Krešimir Jurina imaju bend Yurina i predložili su mi da se okušam u režiji spota. Nakon što sam čula pjesmu "Bliss", dogodilo se nešto poprilično čudno: odsanjala sam čitav spot, prepričala im san i krenuli smo u realizaciju. Ali, kako život nije san u kojem se spot snimi u jednom kadru, na mjesec dana smo okupirali tatinu garažu moje obiteljske kuće i krenuli stvarati tri svijeta koja sam odsanjala. Sakupljali smo granje, posudili baršun i haljine iz HNK, sve smo sami radili, bio je to i fizički prilično zahtjevan posao. Jedna je soba bila zlatno-bijeli podzemni svijet, izrađen od grana vrba koje sam sprejala, a pronašla sam i savršen bijeli materijal mog pokojnog djeda, onako sjajni, kao od Kiki bombona i njime smo obložili zidove.

Problem je bio što smo za druga dva svijeta na raspolaganju imali samo jednu prostoriju pa smo ljubičasti svijet s granama palmi u dva dana morali pretvoriti u plavi svijet prepun teškog baršuna u kojem je u mojoj ideji živio i svirao bubnjar Branko Trajkov Trak. U radu na spotu saznala sam da donjogradska dvorišta skrivaju palme, ako vam ikad zatrebaju grane. Bilo je to sjajno iskustvo, ali sumnjam da bismo ga za tako malen budžet tako intenzivno baš ponavljali.

Ono što nam je najbliže i najintimnije zapravo je ono čime se trebamo baviti. Tu imamo priliku zastati, dati si vremena i dopustiti da se dogodi autentična reakcija

Na prvoj fotografiji koju ste 2012. objavili na Instagramu nalaze se ruksak, sok, knjiga i kamera, spremali ste se za put u Kambodžu. Putovanja zauzimaju velik dio vašeg rada, ali ono što upada u oči je da nije nužno riječ o dalekim destinacijama – nailazimo i na bosanskohercegovačko selo i ljetovanje u Crnoj Gori. Što fotografirate na putovanjima, što vam najviše privlači pažnju?

Odmalena putujem. Često bih se prikrpala tati na poslovna putovanja. Imam veliku obitelj, nas je petero braće i sestara, ali kao najstarija imala sam tu privilegiju. Dugo sam imala one poznate predrasude – bila sam uvjerena da ne možeš biti dobar umjetnik ako prvo nemaš neku veliku životnu traumu, a drugo, ako nisi bio na egzotičnim mjestima, jer je sve blisko navodno dosadno i već viđeno. No istina je upravo suprotna: ono što nam je najbliže i najintimnije zapravo je ono čime se trebamo baviti. Tu imamo priliku zastati, dati si vremena i dopustiti da se dogodi autentična reakcija. Nedavno sam srela kolegu fotografa kod Britanca i sat smo vremena šetali do Frankopanske, hvatali kadrove, svjetlo, sitnice i igrali se. Možete putovati i u vlastitom gradu.

Što se tiče Kambodže – na nagradnoj igri jedne turističke agencije osvojila sam besplatno putovanje. Izradila sam obitelj od šperploče (odlično je raditi s ubodnom pilom, kakav dobar alat!) koju sam obukla u mape svijeta i fotografirala na različitim lokacijama u Zagrebu i taj me projekt odveo u Aziju. Bila sam pred diplomom i mogla sam ostati dva mjeseca, tražila sam da mi kasnije kupe povratnu kartu pa sam radila s djecom na projektu "Life and Hope", u jednoj školi u sklopu budističkog samostana.

Također, prvi dan putovanja upoznala sam obitelj iz Beograda koja se preselila u Vijetnam. Ugostili su me tjedan dana u Ho Ši Minu.

Volim uličnu i putopisnu fotografiju jer me usmjerava na sadašnji trenutak. Putovanja donose i neku posebnu lakoću, osjećaj rasterećenosti, plesa po ulici. Kao fotografkinji, jedna od glavnih zabava mi je pokušati postati nevidljiva u gradskoj vrevi.

Iz serije "Susret na Tromeđi" (Foto: Inia Herenčić)

Svjetlo kao nit vodilja

Prošlo ste ljeto proveli sedam dana na jugu Francuske, u gradu Arles na radionici fotografa Antoinea d'Agata. Izjavili ste da ste tamo izašli iz svoje komfor zone. Gdje ste završili?

Pronašla sam se u kvartu La Roquette (smijeh) – ali da krenem ispočetka. Magnum fotograf Antoine d'Agata jedan je od mojih uzora; osjećala sam se kao da sam stala pred Boweija! Radionica je funkcionirala tako da smo fotografirali od ponedjeljka do četvrtka, a u petak imali izložbu. Bilo nas je sedmero. Antoine je pregledao naš portfolio, izdvojio pojmove koje bismo trebali uzeti u obzir – meni je naglasio bliskost, konekciju, ples i performans. Jedan od savjeta koji nam je dao bio je: ako nemaš odmah ideju, samo dugo hodaj po gradu. I tako sam prvi dan hodala, odlučila sam izabrati ulice s dobrim svjetlom, postaviti kameru i plesati ispred nje. Jedino pravilo koje sam imala bilo je da ne stanem zbog prolaznika, već da ih pozovem da zaplešu sa mnom.

Kad je d'Agata pogledao fotografije, rekao je da je zadatak koji sam si postavila prelagan i presiguran, da imam još tri dana da smislim nešto drugo. I što sam mogla, nastavila sam hodati i, izlazeći iz turističkog centra, naišla na kvart u kojem je život bujao na ulici – bilo je ljeto, svi su bili vani: djeca, starci, roditelji. Razgovarala sam s ljudima i fotografirala ih. Za prvu fotografiju na izložbi, d'Agata je izabrao onu koju nisam ni mislila objaviti – mladić bez majice, sjedi na pločniku, puši travu, a na prsima ima veliki crveni ožiljak. Pitala sam ga mogu li fotografirati ožiljak jer mi je njegova crvena boja izgledala zanimljivo i pristao je.

Kao nekom tko ne zna apsolutno ništa o fotografiji, vidim da na vašima svjetlo specifično podcrtava atmosferu i emociju. Kako se igrate sa svjetlom?

Svjetlo je uvijek bilo nit vodilja mog rada, pokreće me jednako kao i zvuk. Čekam dobro svjetlo, trčim za njim da mi ne pobjegne – fascinira me što sve može učiniti s našim emocijama. Nedavno sam bila u Rimu sa studentima na Erazmusu, i bavili smo se upravo ovom temom. Prvo što mi na temu svjetla padne na pamet je Monetova serija slika Katedrale u Rouenu i to bogatstvo različitih boja.

Cijela situacija oko zabrane izložbe u Sinju me iscrpila, ne pratim politiku i našla sam se usred nečeg što nisam nikada očekivala da će mi se dogoditi

Uz putovanje, pokret, ples, česta tema vašeg rada je i obiteljska bliskost. Na ispitnoj izložbi "Tu ništa ne raste samo od sebe", među ostalim, fotografirali ste i svoje kćeri, a tematizirali ste dosadu. Odakle dosada u umjetničkom radu?

Moje su kćeri, unatoč dvije i pol godine razlike, sinkronizirano ušle u fazu da im je stravično dosadno, da se ne mogu same zabaviti i da nakon škole sjednu na kauč i ne mogu vjerovati koliko im je dosadno. Mene je to frustriralo s jedne strane jer sam radila od doma i trebalo bi mi tri sata da završim jedan mejl, a s druge strane jer nisam razumjela dosadu.

Ali odlučila sam preokrenuti priču i dosadu shvatiti kao trampolin: kao mjesto iz kojeg se može roditi genijalna ideja, koje treba uhvatiti i djelovati, napraviti nešto s predmetima, prostorom oko nas u trenutku kada nam je dosadno. Njih dvije su prihvatile ovu igru, počele su se i veseliti dosadi jer su znale da će se iz nje roditi neki zajednički projekt. I tako smo se igrale i fotkale. U seriji tih fotografija nisu samo one, snimala sam i na festivalima, u prirodi i to je prvi projekt u kojem sam shvatila da je ponekad u redu inscenirati prizor, da i ja mogu planirati koncept, a da samo ne uronim u njega pa ga kasnije sagledavam. Ne znam koliko sam uspjela, ali bilo je zanimljivo.

Na web stranici Vogouea imate portfolio s 41 fotografijom. O čemu je riječ?

Vogoue Italija pokrenuo je projekt "Photo Vogoue", platformu za objavljivanje fotografija. Bilo tko može otvoriti svoj profil i jednom tjedno uploadati dvije fotografije, a njihovi urednici odlučuju koje će biti objavljene. Time daju prostora za vidljivost, upoznavanje i širenje poznanstava. Meni se direktno javila glavna urednica Alessia Glaviano i pozvala me.

Vidljivost na platformi dovela me do sudjelovanja u projektu u kojem su fotografi iz 27 zemalja EU, uoči europarlamentarnih izbora, poticali mlade da izađu na birališta. Saznala sam da je Hrvatska treća najgora po izlaznosti mlađih od 25 godina. Odabrali su moju fotografiju djevojke kojoj druga djevojka plete kosu na plaži u Dubrovniku pa je fotografija bila na plakatima i ulicama u Berlinu i drugim gradovima. Bio je to odličan projekt koji propituje ulogu i moć fotografije.

Inia Herenčić (Foto: Davor Konjikušić)

Nadu mi daju male stvari

"Susret na Tromeđi" izložba je o kojoj se nažalost najviše govorilo i pisalo u kontekstu zabrane. Za sretnike koji možda ne znaju, Mostov Miro Bulj zabranio je postavljanje izložbe u sinjskoj galeriji "Sikirica". Krenimo otpočetka, kako je došlo do ideje izložbe?

S Akademijom dramskih umjetnosti 2023. godine sudjelovala sam na studijskom putovanju "Mjesta sjećanja na kulturalne traume" u organizaciji Srpskog narodnog vijeća. Osim fotografija, snimala sam i audio u kojem sam propitivala jesu li ljudi pogubljeni u Jasenovcu čuli zvukove šume, koraka, ptica. Nakon tog putovanja razvila se suradnja sa SNV-om i te iste godine otišla sam u Strmicu na Sijelo Tromeđe.

Za manifestaciju prije nisam čula i oduševilo me to hektično šarenilo i bogatstvo boja, tradicije, ljudi. Sljedeće godine ponovno sam otišla na Sijelo kako bih prikupila dodatnog materijala za izložbu. Izložba se u Sinju trebala održati u gradskoj galeriji "Sikirica" u sklopu otvorenja etno festivala Kamičak i na otvorenju izložbe je trebala pjevati predivna Svetlana Spajić, koja ima rijetku grlenu tehniku pjevanja. Jako mi je žao što se to na kraju nije dogodilo.

Kako ste saznali za zabranu i kako je ona utjecala na vas kao autoricu izložbe, koja odjednom postaje "zabranjena autorica"? Čini mi se da ova zabrana odlično podcrtava svu licemjernost naše desnice – srpskoj se manjini uvijek spočitava da se nedovoljno bavi vlastitom tradicijom i folklorom, a kada to učini, opet slijedi zabrana.

Za prvu sam zabranu saznala u automobilu, krenula sam u Sinj s kćerima jer ih nije imao tko čuvati, auto mi je bio pun materijala za izložbu i javljeno mi je da je odgađamo. Pronašli smo novi termin, ali izložba u Sinju je ponovno u zadnji čas zabranjena. Cijela situacija me iscrpila, ne pratim politiku i našla sam se usred nečeg što nisam nikada očekivala da će mi se dogoditi. Tri mjeseca nisam bila u stanju raditi na drugim projektima, mediji su me zivkali, bila sam nervozna i zbunjena, prijatelji i poznanici su se raspitivali što se događa. Bilo mi je potrebno da se malo isključim kako bih mogla sagledati cijelu situaciju. Ovo je i za mene bila dobra i izazovna lekcija, nadam se da sam naučila kako se ubuduće postaviti i zaštititi, ali i iz svega kreativno djelovati.

Izložba je ipak postavljena u januaru ove godine u zagrebačkom KIC-u, u Galeriji na katu. Fotografijama snimljenima u Strmici pridružili ste i audio materijal – vaš odgovor na zabrane. Što možemo čuti?

Audio dodatak došao mi je instinktivno, iz trbuha, a pokušavam uvijek slušati svoj instinkt. Neki ljudi su mi dobronamjerno rekli da se ne igram, da samo zakačim fotografije, ali znala sam da moram dati autorski komentar na događanja. Snimila sam spikerskim glasom komadiće medijskih naslova i medijskih upita koje sam dobivala tih dana kada je izložba zabranjena da dočaram i naglasim apsurdnost situacije.

Što vam budi nadu? Odgovor ne može biti studenti u Srbiji, on nam je univerzalan.

Nadu mi daju male stvari – zahvalnost kada se ujutro probudim, različite mogućnosti u danu, kada se neka vrata neplanirano otvore. Nadu mi bude kontakt s drugim ljudima, zagrljaji o kojima sam ovisna, trenutak kada navečer ušuškam svoje cure u krevet i znam da sam napravila sve što sam mogla da djevojčice budu voljene i sigurne. Na koncu, nadu mi daje moj vječni naivni optimizam.

 

Tekst je izvorno objavljen u prilogu Novosti Nada - društvenom magazinu Srpskog demokratskog foruma.