Po nizu umjetničkih, kulturnih i sportskih iskočenosti, nas u Dalmaciji ostatak nekad Jugoslavije i danas Hrvatske imao je razloga gledati pomalo poprijeko. Koliko su ti razlozi bili – ili i dalje jesu – objektivni ili ne, o tome nam naša subjektivna praksa razmišljanja i odlučivanja zasigurno neće pomoći pri gonetanju odgovora na akutno opravdanu ili razložno dobrodošlu znatiželju. Ne bi to trebala biti ni mržnja ni himba, nego je to akumulirana emocija jedne druge vrsti, vrst strasti okupljene oko energije nekog drugog soja, koja bi pravednim nekim vjedrom zahvatila vedre elemente što nas čine važnima i pred prošlošću nezasluženo možda naslijeđenu, ali i pred budućnošću prema kojoj bismo imali imati iole dužničkog obzira ili pravedničke obligacije.

A baš kao obligaciju naspram komoditetu i otajstvu ničim zasluženoga baštinstva, i kao ordinaciju akonto vlastitog obola pri obvezi prenošenja lasa tradicije s nas sada i ovdje na one što će doći sutra i ondje u časovima kad će se već svršiti naša i djelatna i životna ura, trebali bismo nekako iznaći načina za usmjeravanje pogleda nada djelo onih artistâ što su uspjeli biti zjenica u oku umjesto svih nas, za vidjeti sve ono što nam se možda časovito pričinilo nevažnim ili trenutačno učinilo ovlaš suvišnim.

Pored niza umjetničkih, kulturnih ili sportskih pregalaca, za uspostavu sveopće duhovne higijene društva ponajvećma su se bili iskazali – fotografi. A kao jedan od onih najznačajnijih, najubitačnijih odabranika što su se vazda uspijevali naći i uspeti mogli na najvažnije mjesto najatraktivnijeg trenutka, bio je Fjodor Klarić, danas već legendarni, ako ne i mitski Feđa, čije su fotografije nastajale usisavajućom centripetalnom vremenskom silom diktiranom često povlasticom momenta, možda i sreće, što je za fotografa zacijelo i najvažnije: biti pomazanikom obreda i ministrantom pri javnoj liturgiji u hramu boga Kairosa…

Pamti se duhovita dosjetka samoga Feđe, inače prepoznatljivog i po višedesetljetnom imidžu ćelavca, koji reče: "Moran priznat da zaboravin sobon vanka ponit češalj, ali nikad fotoaparat!" Ovu je svoju maksimu Klarić metnuo kao geslo netom objavljene monografije, naslovljene jednostavno "Feđa"

Svi ti fotografi od Danila Kabića i Andra Damjanića, pa preko Ante Verzottija, Ive Pervana i Jadrana Lazića do današnjih Toma Dubravca i Matka Biljka, da spomenem samo nekoliko asova, označili su svojim točnim okom najvažnije vizure Dalmacije, prostora i čovjeka u njoj. Daleko bi nas odvela priča o dalmatinskim fotografima, kojih nikad nije nedostajalo, pri čemu valja naglasiti i zadovoljstvo i sreću što je među tom množinom meštara zanata uvijek, u svakoj generaciji, bilo i po nekoliko onih doista vrhunskih umjetnika.

Feđa Klarić svakako spada u red takvih. Napisao bih i onih marljivijih, ali kad su fotografi ionako marljivi i neumorni, vazda aktivni obično najčešće i izvan radnog vremena: ukoliko radno vrijeme, u slučaju fotografskog i fotoreporterskog posla nije, zapravo, oksimoron… Zato se i pamti duhovita dosjetka samoga Feđe, inače prepoznatljivog i po višedesetljetnom imidžu ćelavca, koji reče: "Moran priznat da zaboravin sobon vanka ponit češalj, ali nikad fotoaparat!"

I ovu je svoju simpatičnu maksimu Klarić metnuo kao geslo na ulazu u vlastitu netom objavljenu monografiju, naslovljenu jednostavno i signifikantno "Feđa", u kojoj autor donosi fini i impresivni izbor svojega rada tijekom pola vijeka karijere. Tih 50 godina profesionalnoga trajanja (a onaj znatiželjno-amaterski svakako je i duži), lijepo je koincidirao sa 100. obljetnicom rođenja pisca i novinara Miljenka Smoje, kojemu je taman minulo godište Grad Split bio spektakularno posvetio, službeno proglasivši cijelu godinu njemu u čast ("Smojinih 100").

Sve ovo navodim iz razloga što su Feđa Klarić i Miljenko Smoje bili tandem koji je decenijama putovao po Dalmaciji, bilježeći – jedan fotoaparatom slike i drugi perom – priče iz najudaljenijih zakutaka negdje na isturenom pučinskom otoku, ali i u zabitom selu ili zaselku u kakvoj dragi ili brdašcu kontinentalne Zagore. Plod tih njihovih zajedničkih putešestvija ovjekovječen je u često nikad prije i nikad poslije ispričanim i zabilježenim fjabama ili doskočicama, koje je smislio i u usmenoj predaji čuvao pučki genij, a zahvaljujući tandrkanju ovoga dvojca po makadamskim stazama po škojima ili u zaleđu, otisnute su zavazda na novinskim stranicama kao dragocjeno etnografsko i folklorističko štivo. Ali i kao građa za možebitna daljnja istraživanja znanstvenicima i znatiželjnicima.

Čitav je svoj radni vijek Feđa Klarić proveo u Slobodnoj Dalmaciji kao fotoreporter. U tom je svojstvu putovao ne samo po užem primorskom zavičaju, nego i po prostorima diljem bivše Jugoslavije. Iako je bio djelatnik tobože regionalne novine, u vrijeme prije osamostaljenja Republike Hrvatske Slobodna Dalmacija dobro se prodavala "od Vardara pa do Triglava". I za to je dijelom zaslužan baš Miljenko Smoje, čije su čakavske televizijske serije "Naše malo misto" i "Velo misto" bile itekako popularne i u kajkavskim i u štokavskim krajevima. Putovao je i po Europi snimajući i bilježeći sve motive koji su važni za žanr žurnalizma: u rasponu od sportskih natjecanja i kulturnih manifestacija, do situacija iz društvene svakodnevice i života anonimnih ljudi.

Baš taj fotoreporterski rakurs za koji se Klarić opredijelio učinio ga je prepoznatljivim među kolegama što okolo landraju s fotoaparatom u ruci ili oko vrata. Iako u njegovom opusu ima i umjetničkih fotografija, dominantan je ipak onaj reporterski refleks koji se ostvaruje u trenutačnosti. Ili si okinuo sada, ili nećeš više nikada! Na radnom zadatku, u kazalištu ili na igralištu, na pazaru ili na peškariji, potreba dnevne novine zadržava se u registraciji događaja ili evidentiranju događanja, i, važan je trag koji će posvjedočiti profesionalnu testimonijancu. S druge strane, objektivno oko sokolovo iz Feđinog objektiva koji mu je vazda negdje okačen oko prsiju, kao revolver kauboju niz bedro, iz naoko sasvim slučajne situacije u prolazu uočit će zgodan motiv i brzim ga nišanjenjem i klikom momentalno pretvoriti u vječnu uspomenu. Takvih je fotografija u Feđe jako puno, i one su obično najživlje.

Monografija "Feđa", naravno, samo je varijanta jedne te iste knjige koja se mogla ostvariti na više načina. Ili u više knjiga. Jerbo, jednu ovakvu karijeru od punih pet decenija prezentirati na 180-ak stranica ne bi bilo moguće ni da se fotke otiskaju u veličini poštanske marke. Ali ovaj izbor na koji se autor odlučio, ipak, respektabilno predstavlja retrospektivu jedne profesije i profesionalca u njoj. Puno je ovdje antologijskih ostvarenja kojih se poneki čitatelj može sjetiti iz prijašnjih reprodukcija, bilo u novinama bilo u kakvim inim monografijama ili vodičima. Ne treba se tome čuditi: Feđino trajanje prispodobivo je trajanju moderne Dalmacije ili suvremenoga Splita i lako ga je identitetski poistovjetiti i s podnebljem i sa samim gradom.

Dodatna sretna okolnost koja miluje samoga umjetnika jest i vrlo dinamično vrijeme u kojemu se ostvarivala njegova karijera. Feđa Klarić pripadao je, kao mladić ili mladi fotograf, onom naraštaju koji je ispraćao u zaborav brojne zanate ili navike. Imao je povlasticu svjedočiti nekim slikama iz života koje se više ili neće ponoviti ili kad su se nanovo i dogodile, dogodile su se kao replike što su putem ili vremenom izgubile neku bitnu supstancu. Babu u Zagori koja nosi breme ili volovima ore njivu, odnosno didu koji jaše na tovaru u Splitu ili kravu na ledini u širem centru grada, odavno već nije moguće snimiti…

Jedna od fascinantnijih fotki u knjizi mi je baš ta krava na pustopoljini, a u pozadini su kolosi neboderâ u kvartu Split 3. To arhitektonsko-urbanističko čudo još ne tako davno predstavljalo je čistu periferiju Splita, na korak od vinograda i suhozida što su ih bili podigli žilavi splitski težaci s kvrgavim rukama nalik na svoje trsove. Kuriozitet je da je na mjestu te krave što na ledini gleda u fotografa dok je ovaj smješta u kadar, danas podignut sveučilišni kampus i Sveučilišna knjižnica, unutar koje je nedavno otvorena upravo izložba Feđe Klarića na kojoj je izložena i ova sad već slavna krava…

Za kraj, neka Feđu opiše sâm Smoje, koji je 27. svibnja 1990. bio objavio noticu koja je postala predgovor u ovoj knjizi: "Znan Feđu kad je bija sitno dite. Moja kafana je onda bila 'Belvi', a Feđa je stanova s materon Ankon gori u šufitu. Skita se, trka, zulumćarija po Prokurativi, upada u kafanu i restoran, svi su ga konobari znali. Gradsko dite, dite Rive, Pjace, Matejuške, Marjana. Pri puno godin (više ne znan kad je to bilo) fikali su mi da uređujen gradsku rubriku i uz to da vodin desetak cura i momaka koji su tili postat novinari. Među njima bija je i Feđa. Svi su računali da ću njega prvoga primit. Međutin, prvoga san ga prikrižija sa liste kandidati."

E, to "prvo prikrižanje" njegovo, to je ova institucija danas, institucija Feđa.