"Antropolog s fotoaparatom" Igor Čoko rođeni je Kninjanin, autor niza foto-knjiga i dobitnik brojnih fotografskih nagrada. Za monografiju o Kninu nedavno je sa Slavenom Raškovićem dobio priznanje ‘Krunoslav Sukić’ za mirovnu knjigu desetljeća. Osnivač je beogradskog udruženja i foto-magazina Grain, koje je u subotu, 3. srpnja, u suradnji s njemačkom organizacijom Forum ZFD i Inicijativom mladih za ljudska prava u Srbiji po prvi put dodijelilo nagradu ‘Hrvoje Polan’, namijenjenu angažiranim autorima iz regije i nazvanu po velikom hrvatskom fotoreporteru.

Midhat pokazuje da u Srebrenici Fatima i Slobodanka mogu zajedno da piju kafu. On, koji je tokom rata bio dijete, danas na pravi način rezonuje o traumama i želi da se fotografijom bori protiv lošeg roditeljskog naslijeđa

- Hrvoje Polan nas je, nažalost, prerano napustio, a bio je jedan od najautentičnijih fotografa na ovim prostorima. Karakterisale su ga subverzivnost, nesputanost i hrabrost, od rada u Slobodnoj Dalmaciji iz koje je morao otići, pa do legendarnog izvještavanja za Feral Tribune iz Knina nakon Oluje. Dok su svi fotografisali generale i zaslužne na Tvrđavi, on je snimao pljačkanje imovine i privrednih dobara. Ni kasnije, kad je kao fotograf AFP-a radio u Palestini, Iraku i drugdje, nije bio klasičan reporter koji tek pruža informaciju, nego je uporno demonstrirao suštinu angažovane dokumentarne fotografije. Polan je bio i prijatelj "Graina", digitalnog foto-magazina baziranog na načelu slobodnog i nezavisnog izražavanja bez cenzure. S ovom inicijativom želimo postići da Hrvoje i dalje bude primjer mladim fotografima – primjer odvažnosti, borbe protiv mainstreama i službenih kultura sjećanja, primjer načina kako pričati o stvarima o kojima treba da se priča. O ideji nagrade govori i plaketa dizajnera Dejana Marića. Na njoj se nalazi lik partizanskog komandanta Koče Popovića. Lucidnost, genijalnost i borbeni humanizam koje je Koča imao kao ratnik, Hrvoje je imao kao fotograf - kaže Čoko za Novosti.

 

Moramo čuvati kulturu sjećanja

Prvi dobitnik nagrade je Midhat Poturović za foto-esej "Duša Srebrenice". Nije li simbolično da se bošnjačkom autoru priznanje nazvano po hrvatskom fotografu dodjeljuje baš u Beogradu?

Potrebno je iz glavâ izbaciti feudalne međe zvane "državne" granice. Midhata Poturovića i Hrvoja Polana ne gledamo kao Bošnjaka ili kao Hrvata, nego kao fotografe s fenomenalnim radovima na kompleksne teme. Midhatov esej i buduća foto-knjiga humanistički prilaze žrtvama, ali ukazuju i na nužnost katarze i zajedničke bolje budućnosti. Njegove fotografije pažljivo balansiraju igru sjenki i tonaliteta u pristupu motivima Potočara i sahrane ekshumiranih posmrtnih ostataka. Autor snažne emocije ne prikazuje eksplicitno, nego obazrivo ukazuje na sjećanje bez želje za revanšizmom. Nju bi nacionalistički vampiri očekivali od jednog, ako moram da kažem, bošnjačkog fotografa koji se bavi srebreničkim genocidom. Umjesto toga, Midhat pokazuje da u Srebrenici, uprkos svemu, Fatima i Slobodanka mogu zajedno da piju kafu i pričaju. On, koji je tokom rata bio dijete, danas na pravi način rezonuje o traumama i želi da se fotografijom bori protiv lošeg roditeljskog naslijeđa. Smisao angažovane fotografije jest da ukaže na sakrivenu stranu medalje, mimo šarenih laža šovinizma. Konačno, važno je što se nagrada dešava upravo u Beogradu i što taj grad ima hrabrosti da se suoči i makar simbolički prođe katarzu, jer su iz Beograda potekle mnoge ružne stvari.

Likove s mojih fotografija ne gledam kao robijaše – ili migrante, ili Srbe, ili Hrvate – ne snimam ih kao majmune u kavezu, nego kao ljude koji se moraju suočiti sa sudbinom. U tim fotografijama sam suučesnik

Vizualni mediji diljem planeta uvelike služe manipulaciji, propagandi i pornografiji nasilja. Kako vidite odnos fotografije i angažmana?

Preplavljeni smo cunamijem veličanja desnih ideologija, mitomanije i žute štampe koja živi od clickbaita i mržnje. Mainstream mediji još uvijek slave zločince i bez kritičke svijesti propagiraju mitove iz 1990-ih, govoreći o herojskim djelima, patnjama vlastitog naroda i etničkom neprijatelju, bez racionalnog sagledavanja konteksta i događaja koji su se prethodno odigravali. Zatrovana su i plamenom "hejta" zahvaćena mnoga djeca iz novih generacija, možda uvelike zahvaljujući i društvenim mrežama. Iako je fotografski medij rijetko kad spreman da ispriča priču s nepopularne i ružne strane s kojom se ljudi ne žele suočiti, subverzivno djelovanje trebamo više nego ikad, kako bismo razotkrili mitove. Sve više fotografa otvara svoje arhive i skenira radove koji su nekad bili cenzurisani. Do kraja godine izlazi i foto-knjiga ratnog fotoreportera Miloša Cvetkovića o Vukovaru, nazvana "Sloboda do temelja", koja priča o sumanutoj destrukciji tog grada 1991. u ime nekakvih "ideala" naroda i nacije. Autor hvata detalje koji nisu popularni na "njegovoj" strani i ostvaruje zaprepašćujuće sirovu i slojevitu ratnu fotografiju. Midhatova i Miloševa knjiga pokazuju sve dimenzije rana i destrukcije, i u fokus stavljaju civile kao najveće žrtve bratoubilačkih ratova. Kulturu sjećanja moramo čuvati kroz takva neposredna štiva, umjesto da se mainstream pričama o srpskim "epskim porazima" hrane fejk-historije kojima se ljudi izluđuju. Fotografija, dakle, može biti moćno sredstvo suočavanja, sredstvo otpora nacionalizmu i ekstremizmu koji su na ovim prostorima još uvijek snažni.

 

Zasijano je sjeme zla

Suočavanje s prošlošću zadatak je i knjige "Život u limbu: knjiga ožiljaka", čiji ste autor zajedno s Raškovićem. Obojica ste se tijekom Oluje zatekli u izbjegličkoj koloni. Naglasak ipak stavljate na odgovornost vlastite zajednice?

Priču o Oluji ne može se početi s 5. augustom 1995., jer se Oluja nije desila sama od sebe. Razgovaramo na Vidovdan, dan na koji je 1989. Milošević držao svoje veliko slovo na Gazimestanu. Ta je energija probudila nacionalni naboj među Srbima u Hrvatskoj i dala polet sve snažnijoj eskalaciji nacionalizma, koja je – u kombinaciji s hrvatskim nacionalizmom i politikom Beograda – nakon izbora 1990. rezultirala "balvan revolucijom". Odnosno, stvaranjem SAO Krajine i proglašenjem ratnog stanja u Kninu, što je 5. augusta 1990. uradio Milan Babić. Tako je zasijano sjeme zla koje je u ponor odvelo obje strane. Kao svjedoku tog vremena smeta mi kad se srpska strana uživljava u ulogu žrtve. Ne možemo se igrati žrtava, jer su sukob proglašenjem Krajine pokrenuli Srbi, i za vrijeme njenog postojanja počinili zločine koje je nemoguće negirati. Strahovito me smeta nedostatak empatije te smatram moralnom, etičkom i svakom vrstom obaveze da se i druga strana priče ispriča. Slaven i ja jednostavno smo morali prekinuti tu vrstu ignorisanja u kom svaka zajednica negira tragediju one druge. Mislim da je knjiga probudila svijest mnogih, koji su nam zahvaljivali na našem stavu, mada prethodno nisu imali snage za takvu vrstu mišljenja.

Igor Čoko, serija "Subverzivna estetika ulice"

Srbi iz Hrvatske, dakle, trebaju izići iz pozicije isključivo žrtava i suočiti se s vlastitim udjelom u katastrofi koja ih je snašla?

Knin je prije rata bio fin i ušuškan provincijalni gradić s razvijenom industrijom. Bilo je mnogo mješovitih brakova i živjelo se zajedno, sve dok neki treći sa strane nisu zamutili vodu. Problem je što je, svjesno ili nesvjesno, većina to dopustila. Prosto, ključno je sljedeće: nije hrvatske Srbe porazila Hrvatska vojska, nego Miloševićeva politika. Oni sami tom su porazu i te kako doprinijeli jer su prihvatili igru, bez pokušaja da se odupru, iako je možda postojala takva mogućnost. Možda je nasilno prekidanje te situacije, kako bi se nastavio koliko-toliko normalniji život, bilo jedina opcija, bez obzira na to što "popratni efekti" Oluje – odnosno ubijanje srpskih civila – daju naslutiti kakav bi epilog bio da ljudi nisu izbjegli. Nakon četiri godine rata nije bilo moguće da sve prođe u stilu "puj pike, ne važi, mir, mir niko nije kriv". Naravno, to ni na koji način ne opravdava zločine HV-a ni politiku Zagreba, koja je željela da ti ljudi odu. Potom su izbjegli hrvatski Srbi u samoj Srbiji doživjeli grubo buđenje. Otkrili su da između njih i Srba iz Srbije postoje velike razlike i da u velikoj mjeri nisu dobrodošli. Srbija ih je čitavu deceniju držala bez državljanstva, prava glasa i prava na normalan život, obilježivši ih bijelom izbjegličkom legitimacijom. Koliko sam uspio primijetiti, mnogi od njih u beogradskim prigradskim naseljima žive paralelnu stvarnost, prežitak prošlih života. Gaje fantazmagorije, svijest o zavičaju koji za njih predstavlja raj i koji su im, kako oni misle, otele ustaše. Unatoč svemu šta su doživjeli, i dalje nisu u stanju da shvate kontekst – činjenicu da je njihov etnički korpus uvelike izazvao događaje koji su ih doveli u situaciju u kojoj se nalaze – i da na svoja pleća prime dio te krivice. Paradoks i ludilo su u tome da, istovremeno, mnogi od njih u džepu imaju putovnice.

Igor Čoko, serija "Život iza rešetaka"

Koliko vladajuća politika u Srbiji i danas manipulira izbjeglim Srbima?

Manipulacija se najbolje vidi za 5. august, u melodramatičnim performansima o tragedijama iz kolone. Preostala 364 dana o tome se ćuti ili se taj sentiment perfidno vrbuje za vladajuću partiju. Mediji koji eksploatišu istinsku tragediju, u kojoj je 200 hiljada ljudi moralo da napusti svoje domove, istovremeno guraju gole sise, estradna grla i vulgarne izvještaje iz realitija. Prošle su godine i mene zvali da sudjelujem u patetičnom spotu. Sadašnje uspješne javne ličnosti, koje su 1995. bile djeca, poručivale su "Ja sam taj i taj, i ja sam bio u koloni". To sam doživio kao uvredu. Lično jesam bio žrtva Oluje i izbjeglica u Srbiji, ali sam se sâm izborio sa svoju budućnost. Nikad nisam dobio nikakvu potporu države. Tog dana sam imao video-intervju povodom "Života u limbu". Snimali smo u beogradskom Picinom parku u kome se okupljaju migranti. Prišao sam trojici, zagrlio ih i rekao "I ja sam bio u koloni". Svi mi izbjegli i danas smo u koloni, ali naše sudbine ne mogu da se porede sa sudbinama migranata. Naših 700 kilometara kroz Bosnu predstavlja par koraka u usporedbi s onim šta prolaze ti ljudi, koji na putu dugom hiljadama kilometara trpe ogromne pritiske i dehumanizaciju. Suosjećam s njima jer sam i sam prošao djelić tog pakla.

 

Ulazim u skrajnuti svijet

Ovog svibnja u beogradskoj galeriji EnDžiO Hab otvorena je izložba angažiranih regionalnih fotografa na temu migracija. Kako je došlo do izložbe, na kojoj sudjelujete s Damirom Šagoljem, Sandrom Vitaljić i Goranom Boričićem?

Kad je 2016. s mađarske granice odbačeno oko 1200 migranata, kolektivni centri u Srbiji su već bili prepuni. Oni koji nisu bili primljeni skvotovali su tri derutna skladišta iza Beogradske autobuske stanice. U centru grada dešavala se brutalna humanitarna katastrofa koju niko nije vidio. Ušao sam u to grotlo i fotografijom prikazao sve što se dešavalo, tri mjeseca živeći s tim ljudima. Radeći taj prvi segment, nazvan "Zarobljeni: pakao je iza ugla", nije bilo moguće ne osjetiti gnjev i tragediju. Tada se desila radost angažovane fotografije, odnosno pobjeda ukazivanjem na negativno, što je i suština nagrade "Hrvoje Polan". Moje su fotografije, objavljene u petnaestak najvećih europskih medija, probudile svijest i pokrenule gomilu aktivista iz Evrope koji su došli u Srbiju i makar na momenat eliminisali humanitarnu katastrofu, i to bez ikakvog sadejstva države. Na kraju su došli veliki humanitarni igrači i doveli stvari na mjesto. Nastavio sam da obilazim izbjegličke štekove i zavlačim se u nehumane mišje rupe u kojima migranti spavaju. Tako moja i Šagoljeva priča konvergiraju. On snima ono što oni doživljavaju u zapadnoj Bosni, dok je Beograd nastavio da bude prisutan u priči, jer ovaj grad šalje i prima ljude. Mnogi ne mogu da izdrže brutalnost hrvatske i bosanske policije, pa se poraženi vraćaju u Beograd, da vide kako dalje.

Nagrađeni foto-esej Midhata Poturovića "Duša Srebrenice"

Prošle je godine objavljeno englesko reizdanje vaše foto-knjige "Život iza rešetaka". Kako je došlo do tog projekta o beogradskom Okružnom zatvoru, u kojem ste organizirali i snimanje spota benda Repetitor?

Direktorka Instituta za performativne umetnosti i socijalni rad CRI Marina Kovačević i ja pokrenuli smo projekat rehabilitacije osuđenika kroz umjetnost, pri Službi za tretman Okružnog zatvora u Beogradu. Počeli smo s kazališnim predstavama, dajući zatvorenicima mogućnost da na taj način "pobjegnu" iz zatvora, a ja sam kasnije organizovao i svirku Repetitora na osnovu čega su snimljeni video-spot i kratki dokumentarac "Suženi snovi". Privilegija boravka među osuđenicima tokom četiri godine, koliko sam radio na knjizi, nevjerovatno je iskustvo, kao što su to i životne priče koje sam čuo. Po obrazovanju sam antropolog i sebe vidim kao vizualnog antropologa. Poenta je da pogledaš ljude u oči i probudiš empatiju, da uđeš u tajnoviti skrajnuti svijet u kom žive zahvaljujući djelima na koje ih je život natjerao, da dopreš do ljudskog u njima unatoč predrasudama kojima su izloženi i kojima ih društvo etiketira. Likove s mojih fotografija ne gledam kao robijaše – ili migrante, ili Srbe, ili Hrvate – ne snimam ih kao majmune u kavezu, nego kao ljude koji se moraju suočiti sa sudbinom. U tim fotografijama sam saučesnik, ali nisam bitan ja, nego ono što će izaći iz fotografije i možda promijeniti nečije predrasude.

Nagrađeni foto-esej Midhata Poturovića "Duša Srebrenice"

Trenutno radite na projektu "Siđi do reke", dokumentirajući vizualnu transformaciju grada uslijed destruktivnog megaprojekta Beograd na vodi. I inače se mnogo bavite uličnom fotografijom, recimo u serijalima "Subverzivna estetika ulice" ili "Nevidljiva djeca Beograda"?

Klasičan foto-žurnalizam i novinarstvo napustio sam upravo zato da se posvetim dugotrajnijim projektima sa socijalnom angažovanošću i snažnom porukom. Beograd je vrlo inspirativna i turbulentna sredina, s mnogim nuspojavama tranzicije. Mislim da će mnoge teme koje radim snagu iskazati tek u budućnosti, kao dokumenti vremena. Kroz projekat "Siđi do reke" pokušavam da pratim taj novokomponovani elitizam, glamur nastao na kostima onih koji su nekad živjeli na tom prostoru, a zbrisani su zarad nekakvih opskurnih interesa. "Subverzivna estetika ulice" je zamišljena kao trilogija koja prati promjene u ritmu i estetici ulice, od 2013. do sredine ili kraja ove decenije. Uhvaćeni prizori raskošne stvarnosti i segmenti mentalnog života učesnika u javnom prostoru rezultiraju sjajnim dokumentima. To daje smisao svom tom pješačenju, tabananju, trošenju cipela po beogradskim ulicama.