Od 17. listopada do 16. studenog u zagrebačkoj Novoj Bazi održava se izložba "Dom zdravlja", čiji ste autor uz našeg kolegu Igora Lasića. Predstavite nam istraživanje iz kojeg je proizašla.

Ideja je proizašla iz vlastitog iskustva pacijenta – dok sjedite u čekaonici, svašta vam padne na pamet. Kasnije smo, razgovarajući s Anom Kutlešom iz kolektiva Blok, formirali ideju oko doma zdravlja. Tada sam već imao neke fotografske skice i znali smo da Igor dobro poznaje stanje u zdravstvenom sustavu pa smo jednostavan koncept i metode rada s prošle izložbe o radnicama Tiska prilagodili toj temi. Meni je ponovno zanimljivo kad fotografirane osobe dobiju glas, bez obzira što smo anonimizirali izjave, jer osobe na fotografijama nisu one koje smo intervjuirali, nego neke druge. Povezivanje osobnih izjava i fotografija često funkcionira kao mala benigna zabuna i ima svoju posebnu toplinu. Recimo da se formira neki osjećaj da svi dijelimo zajednička iskustva.

Što je za vas fotografski interesantno, pa i izazovno, s obzirom na spoj reportažnog i umjetničkog u ovom projektu, ali i na osjetljivost teme i ranjivost sugovornika?

Glavni izazov je uvijek isti: ono što je na fotografijama je uvijek važnije od same fotografije, pa onaj fotograf koji je zainteresiran za istinu cijelo vrijeme radi na svom odnosu prema prizoru i prikazivanju. To uključuje i metodu pokušaj-pogreška i sastavljanje serije fotografija kao dijegetskog niza. Ako je taj rad kvalitetan, mislim da nema straha od povrede.

Dodatni sloj zaštite je spomenuta činjenica da smo razgovore anonimizirali i razdvojili od ljudi na fotografijama. Fotografski mi je prvenstveno interesantan sukob čekaonica-ordinacija, sukob dviju nezadovoljnih skupina: pacijenata i radnika u zdravstvu. Svjedočio sam iscrpljujućem radu u ordinacijama i istovremeno punim čekaonicama. Za takav sukob je obično odgovorna treća osoba, upravitelj, to jest donositelj političkih odluka. Činjenica da zdravstvo doživljava "uruši-pa-privatiziraj" obrazac iz 90-ih je posebno porazna, kad me već pitate za ranjivost.

Vaša suradnja s Igorom traje duže vrijeme, a prije ove izložbe je zadnje rezultirala umjetničkom knjigom "Tisak, dvadeset i tri kioska". Kakva vrsta društvenog i umjetničkog interesa objedinjuje ove projekte?

Umjetnički interes i društveni interes bi se trebali poklapati. Zanimala nas je ideja novinske reportaže u galeriji – s obzirom na to da u suvremenim medijima nema primjera objavljivanja rada na temi na kojoj se radilo godinama, niti novinari i fotoreporteri za to imaju prilike, pokušavamo u galeriji pronaći prostor za podršku i objavu. Može se reći da smo podvalili reportažu galeriji, a onda to postaje nešto sasvim drugo jer ima svoj zaseban kontekst, i mislim da taj odnos dobro funkcionira.