U beogradskom Muzeju suvremene umjetnosti nedavno je otvorena velika retrospektivna izložba fotografkinje Goranke Matić, poznate prije svega po dokumentarnim fotografijama devedesetih i onima srpskog novog vala osamdesetih godina. Na izložbi su ravnopravno izloženi i njezini, široj javnosti manje poznati, umjetnički radovi. Izložba je prije svega priča o nestalim osamdesetima, ratnim i mračnim devedesetima, ali o i današnjici, odnosno vremenu nakon tzv. tranzicije. Brojni protagonisti njenih fotografija, poput Milana Mladenovića, Vlade Divljana i Tome Zdravkovića, više nisu živi, dok su se neki, kao nekadašnji buntovnici Srđan Šaper i Nebojša Krstić, posljednjih godina upustili u politiku.

Odmah na početku vaše izložbe vidljivo je nekoliko stvari. Činjenica da više od četiri desetljeća djelujete na fotografskoj sceni te da nikada niste imali problema kombinirajući dokumentarnu i umjetničku fotografiju. Kako ste uspjeli spojiti ta dva fotografska žanra tako da ne utječu negativno jedan na drugi, odnosno kako to da vaš komercijalni rad nije negativno utjecao na umjetnički?

O tome nisam ni razmišljala kada sam počela da se bavim fotografijom, a mislim da mi ni posle to nije bilo problem. Verovatno sam nesvesno vodila svoj privatni fotodnevnik. Ni komercijalna, a ni ta druga fotografija nije mi donela neke velike finasijske dobiti, tako da su ostale u međusobnom miru, nisu ugrožavale jedna drugu, ali su se dopunjavale.

U povijesti fotografije i na globalnoj i na lokalnoj razini rijetka su ženska imena. Koliko je bilo teško opstati kao autorica u mačističkom i patrijarhalnom svijetu fotografije i snimanja?

Pripadam postšezdesetosmaškoj generaciji, mi smo imali svest o ravnopravnosti polova i stvarno nisam nikada doživela niti jedan jedini mačistički ispad. Kada su me pitali čime se bavim, a nisam bila s fotografskim aparatom, rekla bih da sam fotografkinja, mislili su da sam vlasnica radnje za izrađivanje fotografija za lične karte ili obično fotografisanje. Ali istina, u početku je i pre mene bilo malo žena, ali se situacija zato promenila u korist cura.

Nostalgija je, u dobrom i pozitivnom smislu, nezaobilazna kada govorimo o vašoj retrospektivnoj izložbi. Jeste li danas nostalgični prema osamdesetima, fotografijama protagonista novog vala i umjetničke scene okupljene oko beogradskog SKC-a, prema redakciji Vremena, prema svim ljudima koje ste snimali?

Za mene je dovoljno ako se to oseti na izložbi. Naravno, to je mojih 40 godina života i rada, lepog i ružnog što smo pregrmeli. Na fotografijama je puno onih koji danas više nisu živi, a dosta nas koji smo pretekli je omatorilo. Postojala je, meni se čini, jaka energija i kada se govorilo o muzici, umetnosti ili buntu protiv rata. Možda i sada negde među mladima to postoji, ali ja više nisam mlada.

Mladenovića ste fotografirali puno i sa zanimanjem, bio je i vaš susjed u novobeogradskom bloku 23. Interes za njega i EKV nije prestao ni danas, njihova popularnost možda je i veća, ali kako gledate na tu generaciju koja nije uspjela doživjeti ni srednje godine?

Da, oni su brzo živeli i uspeli u svojoj muzici da kondenzuju energiju koja se i sada emituje na nove generacije. Neki žal za vremenom koje su oni hteli da menjaju sada je uspomena na nešto lepo.

Velik dio vaše retrospektive čine fotografije nastale devedesetih, gdje bilježite brojne za srpsko društvo turbulentne događaje. Ne mogu se oteti dojmu da se i u vašim fotografijama osjeća rez, vaši protagonisti postaju borci protiv Miloševićevog režima, ali i same vaše fotografije postaju direktnije, grublje i angažiranije. Kako ste vi osobno podnijeli taj period?

Pa osećala sam se kao žaba u loncu vode koji se lagano greje i na vreme sam iz njega iskočila. Ko bi mislio da će se to dogoditi, a da nije bio u vlasti. Sreća što sam tada već bila zrelija i donekle pametnija. Druga dobra okolnost je bila što sam tada radila u nedeljniku Vreme okružena iskusnim novinarima i želeli smo da se što objektivnije postavimo u tom haosu. Naravno da je bilo uspona i padova, ali kada radiš, sve se lakše podnosi. Mislim da mi je Vreme bilo sigurna kuća da sačuvam razum.

U vašoj arhivi sam pronašao dvije izrazito zanimljive fotografije, jednu s posljednje izložbe Gorana Trbuljaka iz 1990. u SKC-u i drugu koja prikazuje odlazak Mladena Stilinovića iz Beograda i njegovu posljednju beogradsku izložbu. Crni val obilježio je dio vaše generacije. U jednom intervjuu spominjete kako ste, između ostalog, imali veliko drugarstvo s Trbuljakom, danas jednim od najvećih živućih umjetnika na ovim prostorima. Da li su te veze među vašom generacijom pokidane?

Izgleda da su svi moji prijatelji pre rata ostali moji prijatelji i posle rata. Povremeno se dopisujemo, a sa nekima sam se i srela. Družili smo se, nalazili smo se, imali smo ista interesovanja, bez potrebe da se gledamo preko plota.

Na izložbi su me posebno intrigirale dvije serije fotografija. Prva koja se odnosi na Gorski kotar, od vašeg autoportreta ispred restorana "Goranka" do smirenih pejzaža ovog dijela Hrvatske i izrazito snažne fotografske serije "Tiho teče Sutjeska". Otkud interes za Gorski kotar i zašto ste odlučili da Sutjeska bude tako dominantno i donekle centralno prezentirana na retrospektivnoj izložbi?

Dve različite priče sa sličnim sentimentom. Gorski kotar je tatin kraj, zato i nosim ime Goranka. To je trebala biti moja prva samostalna izložba, ali sam iz tog materijala 1986. izabrala restoran "Goranka" za plakat i jedan pejzaž kojim su prolazile generacije železničara iz moje familije. U ovom kontekstu retrospektive, došlo je na red da prikažem studiju mesta Moravice kao intimnu priču posvećenu svojim precima.

"Tiho teče Sutjeska" je nešto drugo, ali slično. Dete sam partizana, školovala sam se na ofenzivama, a posle ovog građanskog rata jedan od najvećih memorijala bio je devastiran, srećom ne i miniran. Najviše su ga oštetili novi srednjoškolci na ekskurzijama intervenišući po freskama Krste Hegedušića. Priroda je ostala ista, lepa, divlja, a što čovek napravi, on može i da uništi. Mada, danas još više treba da nas brine šta čovek može da uradi prirodi.