Dana 18. kolovoza 1995. oko 21 sat trojica naoružanih muškaraca, od kojih su dvojica bila u uniformama Hrvatske vojske, dovezla su se u Kakanj. Nakon psihičkog i fizičkog iživljavanja nad nekolicinom starijih srpskih civila koji su u tom selu kraj Kistanja ostali nakon akcije "Oluja", upali su u dvorište Uroša Ognjenovića. Osim tog 67-godišnjaka, u njemu su zatekli 75-godišnjeg Uroša Šarića. Istu noć susjed ih je obojicu pronašao mrtve, brutalno smaknute hicima u glavu i prsa. "Otvorio sam vrata dvorišta kuće i odmah ugledao dva tijela. Pri mjesečini sam vidio da se radi o Urošu Ognjenoviću i Urošu Šariću. Obojica su ležala na lijevom boku. Oko njihovih tijela bilo je puno krvi. Nježno sam ih gurnuo čizmom kako bih provjerio jesu li mrtvi", posvjedočio je haškim istražiteljima 1999. Mirko Ognjenović iz Kaknja, kojeg su nepoznati počinitelji iste večeri, uz uvrede na nacionalnoj osnovi, pretukli do nesvijesti.
Unatoč ranijim prijavama, pripadnici Civilne zaštite tek su sedmog dana nakon ubojstva izašli na teren. Tijela Uroša Ognjenovića i Uroša Šarića su bez obavljenog očevida odvezli u Zadar, gdje su ih na gradskom groblju sahranili kao nepoznate osobe pod oznakama 445 i 446. Kao i u brojnim drugim slučajevima ubojstava Srba tokom i nakon "Oluje", hrvatski istražni organi ni u ovom nisu podnijeli kaznenu prijavu protiv počinitelja, već je to 28. kolovoza 1995. učinio Srećko Šarić, sin pokojnog Uroša Šarića koji godinama živi u Splitu.
Ustavni sudac Andrej Abramović usprotivio se stavu većine i u izdvojenom mišljenju napisao da je u ovom slučaju primjena rigidnog roka za podnošenje tužbe "ne samo pogrešna i protupravna, nego i cinična"
Od tog dana Srećko Šarić se neumorno obraća hrvatskim institucijama, prvo kako bi saznao gdje je uopće bilo sahranjeno tijelo njegovog oca, koje je sa zadarskog groblja ekshumirano tek u travnju 2000. godine, a potom da otkrije moguće počinitelje. U početku je u više navrata za pomoć molio vojno tužiteljstvo, Državno odvjetništvo i tadašnju Policijsku upravu zadarsko-kninsku, koja se proglasila nenadležnom te ga uputila na Crveni križ, instituciju koja nema nikakvu ingerenciju nad ovakvim slučajevima. Bez većeg uspjeha potom je pisao Ivici Kostoviću, tadašnjem potpredsjedniku hrvatske Vlade, i Marijanu Benku, pomoćniku ministra unutarnjih poslova Ivana Jarnjaka. U srpnju 2000. godine čak je osobno dostavio čahure s mjesta zločina šibenskom Županijskom držanom odvjetništvu, tada nadležnom za slučaj. Čahure su zbog propusta istražnih organa godinama ležale na mjestu zločina. Četiri godine kasnije Srećko Šarić odazvao se na poziv policije i zajedno s drugim svjedocima dao iskaz, a onda je nakon nekoliko mjeseci sve ponovio i pred istražnim sucem Županijskog suda u Šibeniku.
Istražitelji su za zločin u međuvremenu sumnjičili Nedjeljka Mijića, pripadnika 15. Domobranske pukovnije HV-a koji je bio jedan od optuženih za ubojstvo devet starijih civila 28. rujna 1995. u selu Varivode, također u kistanjskom kraju. Zbog nedostataka dokaza protiv njega nikad nije podignuta optužnica za ubojstva u Kaknju, a iz istog razloga obustavljen je sudski proces za zločine u Varivodama. Iz splitskog Županijskog državnog odvjetništva, koje je u međuvremenu postalo nadležno za slučaj, odgovorili su nam da se u kaznenom predmetu povodom ubojstva Uroša Šarića još uvijek "provode izvidi radi utvrđenja počinitelja".
No ne samo da više od četvrt stoljeća nakon ubojstva nisu pronađeni počinitelji, nego Srećko Šarić, zajedno sa svojom braćom Boškom i Svetom, koji danas žive u Srbiji, odnosno Crnoj Gori, već godinama ne uspijeva ostvariti ni pravo na naknadu štete za smrt oca. Štoviše, suci Ustavnog suda, kojima su se sinovi tokom tog procesa obraćali u dva navrata, nedavno su ponovno odbacili njihovu tužbu i pritom gotovo jednoglasno zaključili da se "svaki izostanak svijesti podnositelja da je istraga (za smrt njihovog oca, op. a.) postala neučinkovita s obzirom na tako značajne zastoje u postupku može pripisati njihovom vlastitom nemaru". Drugim riječima, najviši sud iste one države, čije institucije su napravile brojne propuste u istrazi ubojstva i tako de facto omogućile ubojicama da ostanu na slobodi, sada je žrtve, koje su godinama obavljale posao policije i pravosuđa, proglasio nemarnima.
Rješenje kojim je odbačena ustavna tužba Šarićevih
Kako se navodi u rješenju Ustavnog suda od 20. listopada 2020., braća Šarić su se u srpnju 2007. obratila nadležnom državnom odvjetništvu radi mirnog rješenja spora kojim su od RH potraživali naknadu štete. Budući da je njihov zahtjev odbijen, uskoro su podigli tužbu pred Općinskim sudom u Zagrebu. Pod obrazloženjem da je za potraživanje naknade nastupila zastara zbog proteka petogodišnjeg roka, taj sud odbacio je njihov zahtjev i pritom im naredio da plate 27.200 kuna parničnih troškova. Nakon što su tu presudu potvrdili zagrebački Županijski sud i Vrhovni sud, a potom u listopadu 2016. i Ustavni sud, Srećko, Boško i Sveto Šarić obratili su se u prosincu 2018. Europskom sudu za ljudska prava (ESLJP). U tužbi su naveli da im je RH povrijedila cijeli niz prava zajamčenih Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda: na život, pravično suđenje, djelotvorno pravo sredstvo, zabranu mučenja i diskriminacije te da ne budu zlostavljani. No sud u Strasbourgu njihov je zahtjev proglasio nedopuštenim s raznih osnova. Odbacio je i prigovore koji se tiču neučinkovite istrage i zabrane diskriminacije jer podnositelji u odnosu na te navode još uvijek mogli podnijeti ustavnu tužbu.
Trojica braće to su ponovno učinila 14. travnja 2020. U novoj ustavnoj tužbi požalili su se da je istraga zlostavljanja i smrti njihovog oca ostala nedjelotvorna, zbog čega počinitelji nisu identificirani ni osuđeni. Istaknuli su da u istrazi nije uzet u obzir etnički motiv ubojstva Uroša Šarića, odnosno njegova srpska nacionalnost. Međutim, Ustavni sud sada je ustvrdio da su Šarići zakasnili s podnošenjem zahtjeva ESLJP-u, navodeći da su ga trebali podnijeti u roku od šest mjeseci od dana saznanja da je istraga smrti postala neučinkovita. Prema tumačenju ustavnih sudaca, taj rok počeo je teći od 20. svibnja 2015. godine, odnosno dana kada su policiji posljednji put dostavljeni relevantni dokumenti vezani uz ubojstva u Kaknju. "Podnositelji nisu reagirali na neučinkovitost sve do 13. prosinca 2018. kada su se obratili ESLJP-u. Do tada je od zadnje radnje u istrazi proteklo već više od tri godine i šest mjeseci... pa okolnost da je zahtjev podnositelja ESLJP-u bio podnesen izvan roka od šest mjeseci, te je stoga nedopušten, utječe i na dopuštenost ustavne tužbe", stoji u rješenju Ustavnog suda od 20. listopada 2020.
Sudac Andrej Abramović usprotivio se stavu većine i u izdvojenom mišljenju napisao da je primjena roka od šest mjeseci pokraj trajanja neuspješne istrage od 25 godina "ne samo pogrešna i protupravna, nego i cinična". "Prvi zadatak za progon kaznenih djela ima država. Država ih treba progoniti i istraživati sama, a ne da traži od oštećenika bilo kakve inicijative, a kamoli da bi oni bili u sferi gubitka zahtjeva ako promaše kratki rok od šest mjeseci za požurivanje države oko istrage", smatra Abramović, koji je u svom mišljenju istaknuo da braći Šarić nije moguće predbacivati pasivnost jer su paralelno vodili parnične postupke. "Sudski sustav zemlje je jedan, a kazneni i parnični postupci međusobno povezani, pa vođenje parničnog postupka nikako ne može biti protumačeno kao istovremena pasivnost u pogledu kaznenog postupka", napisao je sudac Abramović i potom zaključio da je ustavnu tužbu trebalo usvojiti. S njim se slaže Slađana Čanković, odvjetnica Šarićevih koja dugi niz godina zastupa obitelji nestalih i ubijenih u ratu 1990-ih.
- Žrtva ne može biti svjesna točnog momenta kada je država postala neučinkovita jer se ona uvijek nada - kaže Čanković za Novosti.
Dodaje da se žrtve koje potražuju naknadu štete, a da pritom nemaju kaznenu presudu kojom je utvrđen počinitelj zločina, nalaze u nezavidnoj situaciji jer domaći sudovi u velikom broju slučajeve takve predmete rješavaju bez provođenja dokaza i na kraju utvrđuju da je tužba u zastari.
- Riječ je o vrlo šikanoznoj praksi. Dok je tokom pretpristupnih pregovora za ulazak Hrvatske u EU postojao vanjski monitoring hrvatskog pravosuđa, ovakvi predmeti su vrlo često definirani i dosuđivani kao teroristički akt. Međutim, sudovi su odustali od te prakse čim je nestao vanjski pritisak. U novije vrijeme ponovno se počinju javljati poneki slučajevi u kojima sudovi uvažavaju svjedoke oštećenih i prihvaćaju tvrdnje da su štetu prouzrokovali pripadnici HV-a. Sve to dokazuje da je u predmetima kao što je ovaj itekako važan politički moment - govori Slađana Čanković i dodaje da će braća Šarić uskoro podnijeti novu tužbu ESLJP-u.
Stoja Trivkanović, koja je preminula krajem 2019. godine ne dočekavši pravdu zbog ubojstva sinova, također se u dva navrata obraćala Europskom sudu za ljudska prava. Kako smo pisali na Portalu Novosti, taj sud sa sjedištem u Strasbourgu nedavno je presudio u korist pokojnice kojoj je hrvatsko pravosuđe godinama osporavalo pravo na naknadu štetu za smrt dvojice sinova, srpskih civila ubijenih 1991. u Sisku. Zorana (23) i Berislava (18) je grupa naoružanih pripadnika specijalne policije "Vukovi", zajedno s njihovim ocem Nikolom Trivkanovićem (48), 25. kolovoza 1991. prisilno odvela iz obiteljske kuće u sisačkom naselju Zeleni brijeg. Od tada se Zoran i Berislav vode kao nestale osobe, a pretpostavlja se da su ubijeni kao i Nikola, čije je izmučeno tijelo sljedećeg dana pronađeno na obali Save kod sela Gušće. Sud u Strasbourgu naposljetku je njenim nasljednicima dosudio 12.500 eura na ime naknade neimovinske štete te 2000 eura za troškove postupka. Istom presudom odbačeni su svi argumenti Republike Hrvatske koja se protivila da Stojini unuci, djeca pokojnog Zorana, nastave postupak nakon njene smrti.
