Bila je srijeda, 19. veljače 1992. godine, kada je direktor slatinske podružnice Jugobanke Nikola Kosić odveden na informativni razgovor s kojeg se nikad nije vratio. Tog poslijepodneva, na vrata njegove kuće zakucali su vojni policajci Luka Perak i Damir Hokal, oteli ga i odveli u karaulu kraj Drave, gdje ih je čekao policajac Dinko Mijatović. Pred vojnim sudom u Osijeku, na osnovi izjave svjedoka, dokazano je Kosićevo ubojstvo: Perak i Hokal 1994. osuđeni su jednogodišnjom uvjetnom kaznom, a Mijatović na četiri i pol godine bezuvjetnog zatvora. Još jedan sudionik tog događaja, čiji identitet nije poznat, zbog proživljenih trauma kasnije je počinio samoubojstvo, kako je svojedobno pisao Feral Tribune. No već 6. studenoga 1995. godine, tadašnji predsjednik Franjo Tuđman, odlukom o pomilovanju oslobodio je Mijatovića izvršenja preostalog dijela kazne. Ovakvom epilogu navodno je kumovao ratni povjerenik Vlade RH za Slatinu, lokalni moćnik i nekadašnji HDZ-ov saborski zastupnik Ante Šimara zbog straha da bi Mijatović istražiteljima mogao podijeliti sve što zna o brojnim spornim ratnim slučajevima koji se uz njega vežu. Šimara je kasnije postao direktor, a potom i većinski vlasnik Slatinske banke, nastale preuzimanjem upravo lokalne filijale Jugobanke. Tijelo Nikole Kosića bačeno je u Dravu i nikad nije pronađeno.
Trideseta godišnjica otmice i ubojstva obilježena je prošle subote u dvorištu Srpske pravoslavne crkve. Pod krovovima crkvenog ljetnikovca, u organizaciji Documente, čitana je poezija Anete Vladimirov iz Srpskog narodnog vijeća, iz njene zbirke pjesama "Pakao ne možeš poljubiti da prođe".
- Uz izraz žalovanja željeli smo otvarati put prema umjetničkom izričaju i sublimaciji bola kako bi nastavili s izgradnjom povjerenja. S jedne strane govorimo činjenice o otmici i smrti Nikole Kosića, a s druge otvaramo prostor za razgovor o tome što se dogodilo i što možemo napraviti da jedni drugima budemo ljudi - kaže voditeljica Documente Vesna Teršelič.
Uz članove obitelji, komemoraciji su prisustvovali Kosićevi prijatelji i kolege s posla. Prisjetili su se vrlina čovjeka koji je u svakom trenutku svim ljudima, bez obzira na njihovo porijeklo, bio spreman pomoći, bilo da se radilo o privatnim ili poslovnim odnosima. Naglasili su kako ni u jednom trenutku nije napuštao Slatinu niti održavao veze s odmetnutim Srbima, za što su ga optuživali. I dugo nakon otmice, po gradu su kružile laži o tome kako nije ubijen, da je navodno viđen u Novom Sadu i Mađarskoj.
Do sada je smrt Nikole Kosića obilježavana skromno, u krugu obitelji. Njegova kćer Draženka Kosić izrazila je zadovoljstvo što su ljudi koje gotovo i ne poznaje, odlučili ukazati na teško ratno vrijeme. No razočarana je što se i tri desetljeća nakon tih zbivanja malo toga promijenilo.
- Prilično sam sigurna da se danas nitko od nas ne morao bojati za vlastiti život u onim smislu u kojem smo se morali bojati ranih devedesetih. No nažalost, čini mi se, da smo još uvijek približno jednako rascijepljeni kao tada. Trideset godina je promaklo, a stvari se nisu pomakle – rekla je Draženka Kosić.
Zločin se dogodio kada je Draženka imala 21 godinu, bila je studentica u Zagrebu. Živjela je u strahu, bojala se izaći na ulicu. Trudila se da sve potisne i što manje o tome razmišlja.
- U Slatini mi je prišlo tek dvoje prijatelja. O tome što mi se dogodilo, u Zagrebu gdje i danas živim, znalo je tek nekoliko najužih prijatelja. Što su uistinu mislili ne znam, ali prema meni su iskazivali da su puni razumijevanja. Ne mogu reći da mi je netko od najbližih prijatelja okrenuo leđa, međutim mogu to isto reći za obiteljske prijatelje i prijatelje mojih roditelja. Većina ih se udaljila, barem privremeno. Susjeda s kojom sam se kasnije zbližila tokom bolesti moje majke, rekla mi je da nisu znali što se događa i kako im ništa nije bilo jasno. Vremenom se sve promijeni, ljudi omekšaju. Ali, onda kad je trebalo, mnogi nisu bili tu i sad mi više nije stalo do njih. Nisam se tada ljutila na pojedince, bila sam ljuta na cijeli grad - rekla je za Novosti Draženka.
- Kako tijelo moga tate nikada nije pronađeno i kako on nema grob, čini se kao da ga nikad nije ni bilo. Svi smo mi prolazni. I moja sjećanja će proći zajedno sa mnom tako da mi je drago da postoje pjesme koje govore o mom tati. Ali i o mojoj mami jer, trebalo je nakon toga živjeti. Ona je baš jako bila obilježena. Ovo jako puno znači jer to neka vrsta spomenika koji otac nema, a koji trajno ostaje. Bitno je i da se svega ovoga netko drugi sjetio, a ne ja – kazala je Draženka Kosić.
Autorica stihova Aneta Vladimirov pročitala je šest pjesama iz poglavlja "Pjesma kao mjesto ukopa" posvećenih Nikoli Kostiću.
- Konkretan razlog zašto su ove pjesme nastale, bilo je moje sudjelovanje na jednoj radionici poezije gdje se od nas tražilo da jedan događaj opišemo iz perspektive njegovih sudionika i sudionica. U tom trenutku nisam mislila da se to može izvesti, ali su mi Draženkina ličnost i njen karakter bili beskrajno intrigantni. Smrt, bol i žalovanje su privatno vlasništvo. Ukoliko se njima javno bavimo moramo tražiti dozvolu, a ne njima mahati. Ja sam je tražila i dobila – objasnila je Vladimirov. Dodala je kako Srpsko narodno vijeće iz godine u godinu "komemorira poraženost čovjeka na ovim prostorima".
- Susrećemo s ogromnim i teškim pričama koje su istovremeno potpuno nevidljive. Tragedija ljudi koji su pripadali ili su bili shvaćeni kao Srbi, u vrijeme devedesetih je velika poput slona u kupatilu kojeg nitko ne vidi. Trauma je ostala, ne samo nevidljiva nego i nepriznata, jer komemorativni postupci nisu dovoljni. Oni su tu da se okupimo, ali sjećanje uključuje mnogo više toga. Pritom uopće ne pričamo o identitetskoj pripadnosti jer devedesetih je bilo mnogo teških stradanja i gubitaka života ljudi nad kojima su zločine počinili pripadnici srpske vojske – rekla je Vladimirov.
Nina Čolović iz Arhiva Srba govorila o tišinama i progovaranju o zločinima, te o značaju verbalizacije umjetnosti i tišina.
- Počeli smo se suočavati s nečim što je do tada bilo nezamislivo, da netko tek tako jednog dana nestane i kad to postane dio naše stvarnosti. Sada je važno imati mogućnost govoriti o traumi i uložiti napor da budemo jedni s drugima i da radimo na kontekstu onoga što se dogodilo. Književnost je nešto što pokazuje put i čime je moguće ljudima nešto reći – kazala je Čolović.
