Bila je 2012. godina. U sisačkom hotelu Panonija, Documenta – Centar za suočavanje s prošlošću predstavljala je istraživanje o pravima i položaju civilnih žrtava rata.

Documenta je tada već naveliko pokrenula kampanju da se zakonski reguliraju prava civilnih žrtava rata, do tada potpuno u sjeni braniteljskih privilegija. Civile se smatralo nekakvom kolateralnom štetom, nedostojne zakona, pa su, neovisno o nacionalnosti, ostvarivali tek sporadična socijalna prava, temeljem zakona iz socijalističke Jugoslavije. Negdje duboko u temeljima te politike bio je strah od toga da je davanje prava jednima, civilima hrvatske nacionalnosti, neodvojivo od onih drugih, civila srpske nacionalnosti. A to nije dolazilo u obzir, smatralo se tada, neovisno o ideološkim razlikama na političkoj sceni.

Sisak nije bio odabran slučajno za Documentin skup o pravima civilnih žrtava rata. U njemu je, kao i u nekim drugim hrvatskim urbanim sredinama, postajala velika i prešućena zajednica srpskih civilnih stradalnika čiji su preživjeli pripadnici svjedočili o teškim zločinima nad njihovim najmilijima. U ratu i pod granatama, što su dijelile s ostalim građanima Siska, spomenute žrtve odvožene su na posebne gradske lokacije ("Jodno" i "Ora"), prethodno mučene, a nakon toga ubijane. Nestajali su doslovno preko noći sinovi, braća i muževi. Njihove supruge, majke i kćeri uzalud su tražile informacije o njima, do njih su dolazile strašne priče o pogubljenjima – neka su tijela pronađena, a neka ni do danas – obiteljima su se uskraćivale osnovne informacije o sudbinama članova njihovih porodica.

Među svim tim sisačkim slučajevima posebno se izdvajala tragična sudbina ubijene 19-godišnje Ljubice Solar, ne toliko zbog okolnosti u kojima je ubijena, koliko zbog njezine majke Vjere koja je od prvog dana krenula u bitku za istinu o tragičnoj sudbini vlastite kćeri, neumorna gotovo do smrti.

Vjera Solar bila je Hrvatica u braku s Jovanom Solarom, imali su dvoje djece, Ljubicu i Đorđa. Sisak je bio njezin grad, ondje je radila čitav život kao tajnica u bolnici. U gradu veličine Siska poznavala je svakoga, a i nju su svi poznavali. Rat je, kao i većina građana, dočekala nespremna, iako su Sisak i Baniju te 1991. već mjesecima potresali sukobi, barikade i zločini, a atmosfera, pogotovo za preostale sisačke Srbe, postajala je sve gora. Proglašavani su petom kolonom, a kroz nametnutu kolektivnu krivnju smatrali su se i odgovornima za zločine koje su JNA i pobunjeni Srbi počinili nad banijskim Hrvatima.

U drugoj polovici rujna 1991. godine jedan telefonski poziv od strane policije i molba da dođe u sisačku bolnicu kako bi identificirala ubijenu kćer ("otpuzala sam od boli do mrtvačnice", reći će poslije Vjera) označili su kraj njezinog života kakvog je poznavala do tada i krenula je bitka s kojom se nosila sve do svoje smrti.

Ne mireći se sa sudbinom koju su joj namijenili tadašnji sisački gospodari života i smrti, smatrajući da ima pravo, ako ništa drugo, onda na elementarnu informaciju o uzrocima smrti vlastite kćeri i imenima počinitelja, Vjera tako shrvana odlazi do svog susjeda Đure Brodarca, kojeg je tada još smatrala prijateljem. Brodarac je bio tadašnji načelnik Policijske uprave Sisak i član Kriznog štaba za Sisak i Baniju. Nesvjesna da dolazi do već spomenutog gospodara života i smrti u ratnom Sisku, čovjeka koji je, zajedno s najbližim suradnicima, optužen da je osobno koordinirao popisima za likvidaciju sisačkih Srba, Vjera ga je upitala: "Pa dobro, Đuro, tko mi je ubio Ljubicu? Zašto je ubijena?"

Nakon bezbroj obiteljskih druženja, ispijenih kava, a i činjenice da je jedna od dviju Đurinih kćeri, Davorka, kao starija čuvala Ljubicu, brinula se o njoj i igrala se s njom kroz cijelo njezino odrastanje, Vjera je smatrala da kuca na prava vrata. "Vidio sam i gore" – uslijedit će Brodarčev odgovor nakon što mu je Vjera pokazala fotografije ubijene Ljubice. Nastavit će kako je za njezinu smrt odgovoran njezin dečko Duško Malović, tadašnji pripadnik JNA, kojeg se sumnjičilo, u već spomenutoj atmosferi, da surađuje s Kontraobavještajnom službom JNA, a s kojim je Ljubica živjela već neko vrijeme i u čijem je stanu pronađena mrtva te kobne noći 17. rujna 1991.

Brodarčev odgovor Vjeri bio je presuda, omerta za sve one koji su imali saznanja o tragičnoj sudbini same Ljubice, čija smrt je bila neodvojiva od ludila koje se tih mjeseci obrušilo na Sisak, gdje su pravdu u svoje ruke preuzeli domoljubi i stožeraši u institucijama, dijeleći pravdu po etničkom ključu, vršeći egzekucije velikog broja „mirnih građana“ samo zato što su bili Srbi ili Srpkinje, a to je tada značilo samo jedno, izdajnici, suradnici neprijatelja… U jednoj takvoj akciji "Vukova", specijalne policijske postrojbe s posebnim zadatkom, koji su se u noći 17. rujna 1991. uputili prema adresi na kojoj su živjeli Duško Malović i Ljubica Solar, dogodilo se da ispaljeni hici s ulice prema prozoru Malovićeva stana, umjesto njemu, koji je dan ranije napustio Sisak, budu namijenjeni Ljubici, koja se u tom trenutku nalazila kod prozora u stanu, na Trgu Moše Pijade.

Za Vjeru nastupa pakao. Tijekom Ljubičina posljednjeg ispraćaja policija u civilu prati sve osobe koje su smogle hrabrosti doći na sprovod, a kako bi izrazile sućut Vjeri i njezinoj obitelji. Neki od njih, poglavito viđeniji Siščani, bivaju pozivani u policiju na razgovore, a sama Vjera odlazi da bi slušala insinuacije u vezi s okolnostima Ljubičina ubojstva i moli ih da je prestanu maltretirati.

To da su upravo institucije, kao što su policija i državni organi, zapravo počinitelji i organizatori zločina u kojima je ubijena Ljubica Solar, kao i ostali sisački Srbi, Vjeri postaje jasno kada do nje krenu pristizati priče ostalih sisačkih žena pa krajem 2002. godine u vlastitoj kući pokreće Građansku udrugu protiv nasilja Sisak.

Vjera više nije sama, tu su sada Stoja Trivkanović, čiji su muž Nikola i dvojica sinova, Zoran i Berislav odvedeni i ubijeni u kolovozu 1991., (sinove nikada nije pronašla), Jasenka Borojević, čiji je suprug Stevo odveden u listopadu 1991., Desa Đapa, čiji je sin Milenko odveden iz kuće u kolovozu 1991., a tijelo mu je pronađeno osam dana poslije s ozljedama i prostrijelnim ranama, Zorica Miodrag, čiji je suprug Stojan odveden u rujnu 1991. godine…

Vapaji i sada već javni apeli spomenutih žena ne dopiru do sisačkog državnog odvjetnika Stipe Vrdoljaka. Spomenuta institucija se aktivira u trenutku kada sisačke majke, nakon višegodišnjeg bezuspješnog iščekivanja kaznene pravde, posegnu za građanskim postupcima za naknadu štete, pred Općinskim sudom u Sisku, tražeći obeštećenje od Republike Hrvatske za ubojstva svojih najmilijih.

U slučaju Vjere Solar sutkinja Natalija Stojanović odbija zahtjev za obeštećenjem, osnažena stavom Državnog odvjetništva koje ne želi da Republika Hrvatska "preuzme odgovornost koju su uzrokovali pripadnici oružanih i redarstvenih snaga u vojnoj ili redarstvenoj službi", kako stoji u zakonu na kojeg su se pozivale žrtve. Na žrtve se svaljuju parnični troškovi spomenutih postupaka, slijede prijetnje ovrhama. U jednom trenutku čak i Zavod za mirovinsko osiguranje u Sisku poseže za, kako su rekli, "preventivnom ovrhom" nad njezinom mirovinom kako bi se osigurala državi sredstva u slučaju da žalba bude odbijena u vezi s parničnim troškovima. Na kraju sve završava odlukom Europskog suda za ljudska prava, koji tuženu Republiku Hrvatsku i Vjeru Solar upućuje prema nagodbi, što Vjeru oslobađa parničnih troškova, ali ne i njezinog sina, kao i mnoge druge civilne žrtve rata.

U lipnju 2011. konačno kreće zakašnjelo procesuiranje odgovornih za zločine nad sisačkim Srbima. Niti mjesec dana od privođenja Đuro Brodarac umire u pritvoru, ne dočekavši suočavanja s Vjerom i ostalim ženama iz Siska čiji najmiliji su sada žrtve obuhvaćene optužnicom koja je još zahvatila i Brodarčeva zamjenika Vladimira Milankovića te Dragu Bošnjaka, pripadnika specijalne policije "Vukovi". Vjera pred njima svjedoči, čime na sebe svaljuje dodatne tužbe nekih od aktera sisačkih zločina. Milanković je odlukom Vrhovnog suda na kraju jedini odgovarao za sisačke zločine, iako je cijela struktura, od načelnika policijske postaje u Sisku, do Ureda tadašnjeg predsjednika i premijera bila upoznata sa sudbinama nesretnih civila.

Iako im je svojim svjedočenjem potkrijepila optužnicu, a u konačnici i pravomoćnu presudu, DORH nikada nije obeštetio Vjeru, jer kroz već spomenutu građansku parnicu "radilo se o već presuđenoj stvari".

A onaj Documentin skup s početka teksta, koji se dogodio u Sisku, gotovo godinu dana od početka suđenja naredbodavcima sisačkih zločina, uz Vjeru Solar uključio je i povjesničara Hrvoja Klasića i političara Davorka Vidovića. Dvorana u kojoj se te večeri govorilo o stradanjima svih civilnih žrtava rata u Sisku bila je ona ista u kojoj je posljednja predratna generacija sisačkih maturanata obilježila kraj svog školovanja plesom, a Hrvoje, kao njezin školski drug i Davorko, kao njezin profesor, tada su posljednji put vidjeli Ljubicu Solar.

Vjera Solar, umrla je prošlog tjedna u Rijeci, gdje ju je teško bolesnu doveo njezin sin Đorđe, kod kojeg je već neko vrijeme živjela u Istri. Danas će biti pokopana u Sisku, a posljednji je put svjedočila o sisačkim zločinima prije tri mjeseca u razgovoru sa Sašom Kosanovićem za kanal Una TV. Govorila je u kameru, gotovo bez daha i snage, uz kolica koja su je pridržavala, ali je svjedočila svojim pogledom i očima.

Hrvatska je 2021. godine u Saboru izglasala Zakon o pravima civilnih žrtava rata. Vjera Solar podnijela je početkom 2022. godine temeljem tog zakona zahtjev kako bi ostvarila novčanu naknadu i sva ostala prava. Nikada nije dobila rješenje.