Ustavni sud Republike Hrvatske nedavno je u istom mahu odbio tri tužbe koje se odnose na neučinkovitost istraga ratnih zločina, odnosno povredu prava na život i zabranu torture, propisanih Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Dvije odbijene ustavne tužbe, koje su podnijele obitelji Đapa i Kušić, odnose se na nestanke i ubojstva građana srpske nacionalnosti u Sisku 1991. i 1992. godine, a treća, ona obitelji Damjanović, na ubojstvo srpskih civila u akciji "Oluja".
Podsjetimo, 27. kolovoza 1991. na obali Save kod mjesta Lukovac pronađeno je tijelo Milenka Đape s prostrjelnim ranama. Petog veljače 1992. godine iz svog doma odvedena su i dva muška člana obitelji Kušić, čija su tijela sljedećeg dana također pronađena s prostrjelnim ranama na cesti Žirčica - Martinska Ves Desna, u neposrednoj blizini rijeke Save. Među odbijenim tužbama je i predmet koji se odnosi na ubojstvo Dušana i Đuke Damjanovića, koji su ubijeni u Golubiću kraj Knina 5. kolovoza 1995. Istrage tih ubojstava otezale su se sve do 2006. godina, kad je to kazneno djelo ipak okvalificirano kao ratni zločin. No dalje od toga nisu dogurale.
Ustavni sud je u svim navedenim predmetima utvrdio da su tužbe podnesene prekasno te da su podnositelji trebali davno prije shvatiti da je istraga zločina neučinkovita. U odlukama se navodi i kako ne postoje dokazi koji potkrepljuju tvrdnje o tome da nadležna državna tijela nisu provela odgovarajuću istragu odvođenja i smrti ili da su čak štitila odgovorne za zločine.
Budući da se žrtve uvijek nadaju novim detaljima vezanima uz smrt najbližih, pitanje je kako odrediti trenutak u kojem bi one trebale prestati imati očekivanja od istrage – kaže odvjetnica Čanković
Nakon Ustavnog suda, kao posljednje pravosudne instance u Hrvatskoj, navedeni predmeti naći se pred Europskom sudom za ljudska prava (ESLJP) u Strasbourgu. Međutim, za to što su ustavne tužba, kako su ocijenili ustavni suci, podnijete prekasno, nisu krivi podnositelji, odnosno obitelji žrtava koje u ranijim godinama nisu ni imale tu pravnu mogućnost. Naime, Ustavni sud je tužbe koje se odnose na neučinkovitu istragu počeo razmatrati tek 2015. godine, i to pod pritiskom velikog broja nagomilanih zahtjeva protiv Republike Hrvatske pred Europskim sudom za ljudska prava. U nekoliko ranijih odluka, ESLJP je utvrdio da je uslijed neučinkovite istrage ratnih zločina počinjenih 1990-ih došlo do povrede prava građana srpske nacionalnosti na život i zabranu torture.
Prema dostupnim podacima, prva takva ustavna služba u Hrvatskoj je prihvaćena tek 2019. godine, a podnijela ju je Ljubica Mudrinić zbog neučinkovite istrage smrti njenog supruga Bogdana Mudrinića, koji je stradao između 11. i 13. prosinca 1991. Pripadnici Oružanih snaga RH tu zimu Mudrinića su odveli iz njegova doma i sproveli ga u vojni zatvor u Virovitici, gdje je i preminuo. Njegovo tijelo nije pronađeno do danas.
Kako su Novosti već pisale, Ustavni sud je sličnu odluku donio krajem prošle godine, kada je utvrdio da domaće institucije nisu provele odgovarajuću i djelotvornu istragu ubojstva Miloša Ćosića, likvidiranog s još šest srpskih civila 6. kolovoza 1995. godine u Uzdolju kraj Knina. S obzirom na očito mali broj presuda koje su išle u korist obitelji žrtava, ispostavilo se da je Ustavni sud postao još samo jedna od niza domaćih adresa koja predstavlja prepreku u dolasku do krajnjeg cilja, Europskog suda za ljudska prava.
Među najnovijim odbijenim ustavnim tužbama nalazi se ona koju je podigla obitelj Kušić, a koja se već našla pred ESLJP-om i tako označila određenu prekretnicu u sudskoj praksi. Naime, pošto je domaće pravosuđe u međuvremenu prihvatilo već spomenutu ustavnu tužbu Ljubice Mudrinić, ESLJP je 2020. godine, u predmetu Kušić protiv Hrvatske, zaključio da se Ustavni sud može smatrati posljednjom instancom hrvatskog pravosuđa koja odlučuje o neučinkovitosti istrage. Međutim, 2022. godine Ustavni sud mijenja kurs i u obrazloženju odbijenih tužbi Đapa, Kušića i Dokmanovića ističe: "Držeći se propisanog slova sudske prakse ESLJP-a, podnositelj zahtjeva mora djelovati čim postane jasno da se neće provesti nikakva učinkovita istraga, odnosno da država neće ispuniti svoje obvezu na temelju Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda."
Slađana Čanković (Foto: Miranda Čikotić/PIXSELL)
Zanimljiva su i obrazloženja koja ustavni suci navode u svojim odlukama. Tako neučinkovitost istrage u slučaju ubojstva Dokmanovića u ljeto 1995. opravdavaju velikim brojem smrtnih slučajeva civila i vojnika tokom i nakon operacije "Oluja". "Nije bilo moguće odmah pokrenuti istrage o smrti svih pokojnika i odrediti tko je preminuo tijekom borbenih operacija, a čija je smrt bila rezultat kaznenih djela", navodi se u odluci.
Ipak, ovakve zaključke Ustavni sud nije donio jednoglasno. Suci Andrej Abramović, Lovorka Kušan i Goran Selanec dali su izdvojeno mišljenje i izrazili svoje žaljenje zbog stava ostalih sudaca. Njih troje ističu da u predmetnim slučajevima nije nastupila zastara, zbog čega je sud odbio raspravljati o odgovornosti države za navedena ubojstva. Time su, kako kažu, povrijeđena ustavna prava obitelji žrtava. Troje od ukupno trinaest sudaca Ustavnog suda također smatra da su se ubojstva Đepe i Kušića mogla povezati s tadašnjim istragama u predmetu koji se za ratne zločine vodio protiv Đure Brodarca i Vladimira Milankovića, jer su, kako tvrde, svi ti slučajevi bili vremenski i prostorno povezani.
"U situaciji kada je istraga bila neefikasna kroz dulja razdoblja zbog pasivnosti nadležnih državnih tijela, pa je naknadno ponovno aktivirana, a obveza države da poduzme efikasnu istragu postoji kroz cijelo to vrijeme, te postoji i danas, onda se ne može stavljati na teret članu obitelji ubijenog da nije na vrijeme prigovorio neefikasnosti istrage jer je morao biti svjestan ranije da istraga neće biti efikasna", sa žaljenjem ističu suci Abramović, Kušan i Selanec.
"Obaveza države da istraži ubojstvo postojala je od dana ubojstva do danas i postojat će i dalje. Država se temelji na povjerenju građana u institucije", zaključilo je troje sudaca u izdvojenom mišljenju i pritom podsjetilo da su u razdoblju kada su, prema stavu većine, podnositelji tužbe trebali posumnjati u efikasnost istraga, državna tijela davala snažna obećanja, kako na domaćem, tako i na međunarodnom planu. Najveći broj tih obećanja predstavnici različitih institucija dali su za vrijeme pretpristupnih pregovora za ulazak Hrvatske u Europsku uniju, a u tom periodu, odnosno 2011. godine, donesena je i Strategija za istraživanje i procesuiranje ratnih zločina počinjenih u razdoblju od 1991. do 1995.
Suci Abramović, Kušan i Selanec podsjećaju da se upravo u tom razdoblju vodio kazneni postupak protiv osoba odgovornih za sprečavanje istrage brojnih ubojstva počinjenih na području grada Siska. Ističu i kako se "hrvatski sudac, sudeći niti na sat vremena vožnje od Siska, posebno sudac Ustavnog suda, ne može praviti da o tome ništa ne zna". "Za razliku od većine, smatramo da istraga nije zadovoljila ni minimalne standarde efikasnosti", zaključuju oni.
Pravna zastupnica u predmetima Đapa, Kušić i Damjanović, odvjetnica Slađana Čanković, u razgovoru za Novosti ističe da će obitelji žrtava ići do Strasbourga.
- Idemo na Europski sud za ljudska prava, gdje smo već bili s predmetom Kušić kad nas je taj isti ESLJP uputio na Ustavni sud. U tom istom predmetu Strasbourg je već na indirektan način utvrdio da je došlo do neučinkovitosti istrage, ali i da Republici Hrvatskoj postoji djelotvorno pravno sredstvo, odnosno neiskorištena mogućnost podizanja ustavne tužbe - ističe odvjetnica Čanković.
- Budući da se žrtve uvijek nadaju novim detaljima vezanima uz smrt njihovih najbližih, pitanje je kako odrediti trenutak u kojem bi one trebale prestati očekivati rezultate nedovršene istrage. Bez obzira na to što Europski sud za ljudska prava smatra da je ustavna tužba učinkovito pravno sredstvo, recentne odluke kao i statistika usvojenih odnosno, odbijenih tužbi govore suprotno - ocjenjuje na kraju Slađana Čanković.
