Država će Vladimiru Milankoviću, osuđenom na deset godina zatvora zbog ratnih zločina počinjenih nad Srbima u Sisku, isplatiti ukupno oko dva milijuna kuna za troškove obrane. To je tek dio troškova koje je Milanković svojim načinom djelovanja za vrijeme rata stvorio državi.
Dijelu članova porodica žrtava isplaćene su naknade štete. Valja konstatirati da je država te postupka vodila nevoljko, baš kao što je i istrage o počinjenim ubojstvima u Sisku vodila nevoljko, što je potvrđeno i u presudama Europskog suda za ljudska prava kojima je porodicama žrtava dosuđena isplata nematerijalne štete. Primjerice, u predmetu koji je pokrenula obitelj Vase Jelića piše da "čak i ako istraga na početku naiđe na određene objektivne poteškoće zbog rata i poslijeratne situacije, neaktivnost tijela vlasti kroz naknadno dulje razdoblje više se ne može opravdati", a "određena odugovlačenja između rujna 1999. i kolovoza 2010., zajedno s ukupnim trajanjem istrage, kompromitirala su djelotvornost istrage i nisu mogla drugo nego imati negativan utjecaj na mogućnost utvrđivanja istine". Zaključak je po hrvatsko pravosuđe porazan i glasi da su u tom predmetu "istražne mjere bile obilježene neobjašnjivim odugovlačenjima".
Kad se već država nije istaknula brzom i efikasnom istragom, istaknula se prezirom prema žrtvama i njihovim porodicama. Godinama su najbliži rođaci ubijenih serijski gubili sudske sporove za naknadu nematerijalne štete pred svim hrvatskim sudskim instancama, uključujući i ustavnosudsku. Prekretnica se dogodila nakon što je Vrhovni sud dijelom preinačenom presudom 2014. godine pravomoćno Milankovića osudio na deset godina zatvora, ali u prekretnici je međunarodni faktor imao važnu ulogu.
U lipnju 2015. obitelji ubijenog vozača autobusa Slavijatransa Vlade Božića Europski sud za ljudska prava dosudio je isplatu solidarnog iznosa od 20.000 eura i tisuću eura za naknadu troškova pred ESLJP-om. Božić je 4. kolovoza 1991. izveden iz autobusa i neovlašteno uhapšen. Odveden je u društveni dom u Odri, gdje su ga pripadnici pričuvne policije premlatili, a od posljedica premlaćivanja, traume i krvarenja umro je iste večeri u sisačkoj bolnici. Božiću je slomljeno osam rebara, sljepoočnica, probijena mu je očna jabučica, a imao je i druge ozljede. Porodice žrtava ni u Strasbourgu nisu dobivale pune iznose koje su tražile. Božićevi rođaci tražili su 30.000 eura na ime naknade nematerijalne štete, tri tisuće eura na ime materijalne štete nastale podizanjem nadgrobnom spomenika, a nije im priznat zahtjev za naknadu 12.300 eura troškova nastalih u parničnom postupku pred domaćim sudovima. Božićevi rođaci nakon presude u Strasbourgu obnovili su postupak pred domaćim sudovima i njima troje je isplaćeno ukupno 660.000 kuna. Inače, 220.000 kuna je uobičajena svota koju Vrhovni sud dosuđuje kao naknadu štete u slučajevima ubojstava.
ESLJP je naknadu dosudio i porodici Vase Jelića. Njega su četvorica muškaraca u maskirnim uniformama sredinom studenoga 1991. odvela iz njegovog stana. Jelićevo tijelo pronađeno je u veljači sljedeće godine na obali Kupe u Sisku. Obdukcijom je utvrđeno da je ustrijeljen. I u toj presudi Strasbourg spominje Milankovića, činjenicu da je osuđen za ratne zločine, da je bio zapovjednik policijskih snaga na širem području Siska i Banije te da je "dozvolio ubojstva osoba srpskog podrijetla i nije poduzeo odgovarajuće mjere da spriječi takva ubojstva". Financijski dio presude identičan je kao i u predmetu Božić. Jelićeva unuka tužbom je zatražila 220.000 kuna naknade štete, ali ju je sud odbio jer, kako je utvrdio, unuka ne spada u krug osoba koje imaju pravo na pravičnu novčanu naknadu zbog smrti djeda. Takva bi se naknada mogla iznimno dosuditi unuci kojoj djed u cijelosti zamjenjuje roditelje.
Postupak je u Strasbourgu pokrenula i porodica Stanka Martinovića. Njega su iz doma mu u Novom Selu 23. rujna 1991. godine odveli pripadnici pričuvnog sastava sisačke policije. Ubili su ga iz vatrenog oružja, a nakon više od mjesec dana njegovo tijelo izbacila je Sava kod Bosanskog Šamca. Presuda je identična kao u predmetima Jelić i Božić.
Nakon više presuda u Strasbourgu u korist porodica žrtava, takve presude su počeli dosuđivati i domaći sudovi. Izrečene su četvrt i više stoljeća od počinjenja zločina, tri godine nakon što je Milanković pravomoćno osuđen na zatvorsku kaznu zbog ratnih zločina i tek nakon što se i Strasbourg oglasio pravorijekom. Osim već spomenute za članove porodice Božić, naknadu od 220.000 kuna dobilo je i dvoje članova porodice Vojislava Trbulina. U rujnu 1991. godine on je doveden u prostorije mjesne zajednice u Mošćenici, gdje su bili pripadnici pričuvanog sastava policije. Kako piše u optužnici protiv Milankovića, odveli su ga u nepoznatom pravcu, nakon čega mu se gubi svaki trag.
Naknada nematerijalne štete u iznosu od standardnih 220.000 kuna po osobi isplaćena je i članovima obitelji ubijenog Nikole Drobnjaka. I njima dvoma isplaćena je, kao i drugima, i naknada sudskih troškova, a radi se o svotama od više desetaka tisuća kuna. Drobnjak je ubijen u travnju 1992. godine. Ubili su ga pripadnici Policijske uprave Sisak, u njegovom slučaju se zna i kojim automobilom kojih registarskih oznaka je dovezen na obalu Save, gdje je ubijen iz vatrenog oružja.
Naknade koje država isplaćuje obiteljima žrtava ona ima pravo nadoknaditi od Milankovića. Država može pokrenuti regresne tužbe i od Milankovića tražiti da joj nadoknadi i zadnju lipu koju je isplatila zbog ratnog zločina za koji je on osuđen. U tom slučaju država bi isplatila oko dva milijuna kuna njegovim odvjetnicima, a on bi proračunu morao nadoknaditi milijune kuna. U optužnici i presudi protiv njega navedena su imena 24 žrtve.
