U jučerašnjoj presudi u predmetu Baljak i drugi protiv Hrvatske Europski sud za ljudska prava jednoglasno je presudio da je došlo do kršenja odredbe o pravu na pošteno suđenje Europske konvencije o ljudskim pravima.

Predmet se odnosio na odbijanje zahtjeva podnositelja zahtjeva za naknadu štete od strane domaćih sudova u Hrvatskoj na temelju toga što nisu uspjeli dokazati da je država odgovorna za smrt S.B.-a (njihova sina, brata i unuka), unatoč činjenici da su ga hrvatski vojnici zatočili i odveli na nepoznato mjesto, a njegovo tijelo pronađeno je godinama kasnije u masovnoj grobnici s ranom od vatrenog oružja.

Podnositelji zahtjeva Milan Baljak, Draginja Baljak, Stana Baljak i Dušanka Tripunović, hrvatski su državljani. Obitelj Baljak trenutno živi u Petrovaradinu, a Tripunović u Banja Luci. Dana 5. kolovoza 1995. godine, tokom Oluje, sina, brata i unuka podnositelja zahtjeva S.B.-a zarobili su hrvatski vojnici i smjestili u podrum zajedno s još 20-ak ljudi. Sljedeći dan su ga, zajedno s još nekoliko muškaraca, hrvatski vojnici odveli na nepoznato mjesto i obitelj nikada više nije čula za njega. Njegovo tijelo pronađeno je 2002. godine, zajedno s tijelima ostalih muškaraca odvedenih 1995. godine.

U lipnju 2005. njegova obitelj podnijela je građansku tužbu protiv Hrvatske na zagrebačkom Općinskom sudu, navodeći da su S.B.-a ubili hrvatski vojnici, zbog čega su tražili odštetu. Sa suda je stigla ocjena da podnositelji zahtjeva nisu dokazali da su S.B.-a ubili hrvatski vojnici, i da njegova smrt predstavlja štetu za koju sud nije nadležan.

ESLJP je posebno utvrdio da je zaključak do kojeg su došli domaći sudovi prilikom odbacivanja zahtjeva bio nesuvisao. Domaći su sudovi, naime, nametnuli nedostižni standard dokazivanja podnositeljima zahtjeva, što je bilo posebno neprihvatljivo s obzirom na ozbiljnost radnji kojih se sudski proces ticao.

ESLJP u svojoj je odluci ponovio da je već u nizu slučajeva utvrđeno da su osobe koje su nestale nakon što su ih vojnici zatočili smatrane mrtvima, a država je bila odgovorna za njihovu smrt. U takvim situacijama teret dokazivanja je ležao na vlasti, kako bi se pružilo uvjerljivo objašnjenje i dokaz da je žrtva preživjela ili pak umrla u drugačijim okolnostima.

"Nije bilo kaznenog istraživanja o nestanku i ubojstvu rodbine podnositelja zahtjeva, niti bilo kakve kaznene osude. Krivnja za to nije mogla biti na podnositeljima zahtjeva. Bilo je neosporno da je S.B. nestao dok je bio pod kontrolom hrvatskih vojnika, i da nije bilo vijesti o njemu sve dok njegovo tijelo nije pronađeno u masovnoj grobnici s ranom od vatrenog oružja na području glave, zajedno s tijelima ostalih muškaraca zatočenih u isto vrijeme kad i on. U skladu sa sudskom praksom, u tim okolnostima postojala je jaka pretpostavka uzročnosti između S.B.-ova nestanka i ubojstva. Teret dokazivanja da ga hrvatski vojnici nisu protupravno ubili počivao je na vlasti. Domaći su sudovi nametnuli nedostižni standard dokazivanja podnositeljima zahtjeva, što je bilo posebno neprihvatljivo s obzirom na ozbiljnost djela o kojem se radi", zaključuje se u presudi ESLJP-a.

Sud je odredio da Hrvatska podnositeljima zahtjeva treba solidarno isplatiti 3.000 eura na ime nematerijalne štete i 3.350 eura na ime troškova i izdataka.