Europski sud za ljudska prava (ESLJP) objavio je presudu u predmetu Trivkanović protiv Hrvatske kojom je RH proglašena krivom jer su njeni sudovi neopravdano odbili zahtjev za obnovom parničnog postupka za naknadu štete. ESLJP je utvrdio da je pokojnoj Stoji Trivkanović iz Siska, odnosno njenim nasljednicima, time povrijeđeno pravo na pristup sudu koje je zajamčeno Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.

Kako su Novosti pisale, Stoja Trivkanović je majka Zorana (23) i Berislava (18), koje je grupa naoružanih pripadnika specijalne policije "Vukovi", zajedno s njihovim ocem Nikolom Trivkanovićem (48), 25. kolovoza 1991. prisilno odvela iz obiteljske kuće u sisačkom naselju Zeleni brijeg. Od tada se Zoran i Berislav vode kao nestale osobe, a pretpostavlja se da su ubijeni kao i Nikola, čije je izmučeno tijelo sljedećeg dana pronađeno na obali Save kod sela Gušće.

"Nakon lupanja po vratima upali su u kuću i počeli je pretraživati. Pronašli su Nikolinu cestarsku uniformu, jer je radio u Poduzeću za ceste, pa su ga optužili da je riječ o uniformi JNA. Nije im se svidjela niti sinova zastava Crvene zvezde. Potom su ih nasilno odveli. Zoranu nisu dali ni da se obuje, rekavši mu: 'Tamo gdje ideš, neće ti trebati'", ispričala nam je 2011. Stoja Trivkanović, koja je preminula krajem 2019. godine.

Zoran, Berislav i Nikola Trivkanovića su nakon odvođenja viđeni u kompleksu ORA, jednom od najzloglasnijih mučilišta i stratišta sisačkih Srba 1991., nakon čega im se izgubio svaki trag.

"Tražila sam ih posvuda. Na ORA-i su mi prijetili jer sam ih uopće pokušala tražiti, a izjavu o njihovom nestanku dala sam u vojnoj komandi. Plakala sam, molila, a oni su obećavali da će pomoći ako to bude u njihovoj moći. Tražila sam ih u sisačkoj policiji, gdje mi je Đuro Brodarac (tadašnji načelnik PU sisačko-moslavačke, op.a.) rekao: 'Sinove idi tražiti u mrtvačnicu.' Bezuspješno sam sve ispričala i tadašnjem ministru unutarnjih poslova Ivanu Vekiću", posvjedočila je Stoja, koja je 2006. Državnom odvjetništvu podnijela zahtjev za sklapanje vansudske nagodbe, tražeći isplatu nematerijalne štete za smrt sinova.

No DORH ju je odbio s obrazloženjem da se "nije moglo zaključiti o postojanju bitnih pretpostavki koje se odnose na pripadnost počinitelja kaznenog djela redarstvenim i oružanim snagama RH te vezu djela sa službom". Potom je iste godine podigla tužbu nadležnom Općinskom sudu, koji ju je odbio zbog zastare i zbog toga što "tužiteljica nije dokazala da su njene sinove ubili pripadnici hrvatskih redarstvenih snaga". Presudu je potvrdio Županijski sud u Sisku, uz obrazloženje da "nije proveden kazneni postupak protiv počinitelja".

U međuvremenu je okončan kazneni postupak u kojem je Vladimir Milanković, zapovjednik svih policijskih snaga na širem području Siska i Banije od 18. srpnja do 1. listopada 1991., pravomoćno osuđen na deset godina zatvora zbog ratnog zločina nad srpskim civilima, među kojima i trojice Trivkanovića. Oslanjajući se na tu presudu, Stoja je 2014. podnijela zahtjev za ponavljanjem parničnog postupka, koji je odbio sisački Općinski sud, sada tvrdeći da je Milanković osuđen zbog nestanka, a ne smrti njezinih sinova. Nakon godina pravne bitke, slučaj Stoje Trivkanović završio je na Europskom sudu za ljudska prava, koji je prošlog tjedna donio presudu u njenu korist.

Sud u Strasbourgu utvrdio je da je hrvatsko pravosuđe pri odlučivanju o zahtjevu za ponavljanje parničnog postupka trebalo uzeti u obzir činjenicu da je postojala pravomoćna kaznena presuda za ratni zločin u kojoj su njezini sinovi navedeni kao žrtve te da su Zoran i Berislav nakon nestanka proglašeni umrlima. ESLJP je Stoji Trivkanović, odnosno njezinim nasljednicima, naposljetku dosudio ukupno 12.500 eura na ime naknade neimovinske štete, te 2000 eura za troškove postupka. Istom presudom odbačeni su svi argumenti Republike Hrvatske koja se protivila da Stojini unuci, djeca pokojnog Zorana, nastave postupak nakon njene smrti.

Tokom dugotrajne pravosudne borbe, Stoja Trivkanović se i ranije obraćala Sudu u Strasbourgu, tvrdeći da državna tijela nisu ispravno istražila smrt članova njene obitelji, pri čemu, kako se navodi u tužbi, nije identificiran nijedan od izravnih počinitelja zločina. No u srpnju 2017. ESLJP je presudio da RH u tom slučaju nije povrijedila pravo na život, jer je "poduzela sve odgovarajuće i moguće korake u istrazi ratnog zločina nad Trivkanovićima".