Republika Hrvatska dužna je isplatiti odštetu od 5000 eura i 850 eura naknade za sudske troškove obitelji Mile Novakovića, srednjoškolskog nastavnika, koji je 1999. godine otpušten iz škole u Dardi jer je predavao na srpskom umjesto na standardnom hrvatskom jeziku.
Europski sud za ljudska prava u Strasbourgu donio je u petak presudu u predmetu "Mile Novaković vs Hrvatska" zaključivši kako je došlo do kršenja članka 8. Europske konvencije o ljudskim pravima koja se odnosi na pravo na poštovanje privatnog života.
Nastavnik Novaković obratio se Europskom sudu nakon što je otpušten s posla zbog toga što je predavao na srpskom jeziku. Sud je presudio kako je otpušten, a da vlasti pritom nije razmotrile alternative, poput dodatne edukacije profesora. Uzimajući u obzir samo njegove godine i duljinu radnog staža, država Hrvatska je poduzela najstrožu kaznu i time značajno ugrozila njegova prava, zaključuje se.
Europski sud za ljudska prava stoga je presudio da je Hrvatska povrijedila njegovo pravo na poštovanje privatnog života te je odlučio da mu treba platiti 5000 eura naknade te 850 eura za sudske troškove.
"S obzirom na neospornu sličnost dvaju jezika, kao i činjenicu da je podnositelj zahtijeva živio i radio većinu svog radnog vijeka u Hrvatskoj, teško je razumjeti zašto nije razmatrana opcija pružanja dodatne obuke"
- Mile Novaković je, na žalost, umro tako da nije dočekao pravdu, Iza njega su ostali supruga i dvoje djece - rekla je za Novosti odvjetnica Branka Paprić, koja je Novakovića, do umirovljenja, zastupala pred Europskim sudom za ljudska prava.
Od srpnja 1998. godine bio je zaposlen u srednjoj školi u Dardi. Paprić nam je ispričala kako je Novaković predavao tehnički odgoj te da je protiv njega i još nekoliko kolega srpske nacionalnosti netko poslao anonimnu prijavu, jer da na nastavi koriste srpske riječi. Inspekcija je utvrdila "da ne upotrebljava hrvatski jezik u svakom pogledu", a direktorica je rekla da su mu stavili na teret što što je upotrijebio riječ "tavanica".
- Novaković je dobio otkaz zbog "tavanice" – rekla je Paprić, dodajući kako se ta riječ nalazi u rječniku hrvatskog jezika.
Nakon inspekcije, koja je provedena samo na nastavnicima srpske nacionalnosti, Novakoviću je zabranjeno predavati dok traje upravni postupak. Škola ga je u ožujku 1999. godine otpustila, jer nije predavao na standardnom hrvatskom jeziku. Zaključili su kako premještaj nije moguć, s obzirom da nije postojalo mjesto na kojem bi mogao predavati na srpskom jeziku. Isto tako, ustvrdili su kako mu nije moguće osigurati dodatno obrazovanje da nauči hrvatski jezik, jer je u to vrijeme imao 55 godina.
Upravni sud ukinuo je tu odluku 2006. godine, ustvrdivši da pitanje na kojem je jeziku u tom trenutku trebala biti podučavana nastava u toj školi nije bilo utvrđeno. Novaković se neuspješno obraćao hrvatskim sudovima, uključujući i Ustavni kojem je podnio žalbu 2011. godine.
Odvjetnica Paprić podnijela je tužbu pred Općinskim sudom u Belom Manastiru radi poništenja te odluke, povratka na rad i isplate plaće.
- Sve postupke u Republici Hrvatskoj Novaković je izgubio. A Županijski sud je, u odnosu na povredu članka 8., napisao da s obzirom na njegove godine nije za očekivati da svlada hrvatski standardni jezik – prisjetila se Paprić.
Tijekom postupka je prihvaćena žalba Upravnom sudu te je poništeno rješenje, no Općinski, Županijski i Ustavni sud nisu cijenili tu činjenicu, objasnila je Paprić.
Novaković tako nikad nije vraćen na posao niti su mu isplaćene plaće. No, morao je platiti troškove postupka školi. Na kraju je dobio nisku mirovinu.
Europskom sudu se obratio pozivajući se na članke 8. (pravo na privatni život), 14. (zabranu diskriminacije) te članak 1. protokola 12. (opća zabrana diskriminacije), tvrdeći kako je njegovo otpuštanje bilo proizvoljno te da je diskriminiran zbog dobi i srpske nacionalnosti. Tvrdio je kako činjenica da nije znao nekoliko hrvatskih riječi tijekom inspekcijskog nadzora nije trebala dovesti do tako drastične mjere kao što je otpuštanje.
Vlasti su tvrdile kako je otpuštanje Novakovića bilo nužno kako bi se zaštitilo pravo učenika da imaju nastavu na hrvatskom jeziku. Sud je, međutim, zaključio da nastavniku nije pružena nikakva alternativa da nastavi predavati u skladu sa zakonom. Inspekcija je ustanovila, stoji u presudi Europskog suda, da nastavniku treba zabraniti predavati bez da mu je pružena prilika da u određenom vremenskom periodu ispravi kršenje zakona koje su pronašli.
Škola je odbila mogućnost dodatnog obrazovanja isključivo na temelju Novakovićeve dobi i radnog staža. Osim toga, tvrdi se u presudi, nijedan od domaćih sudova nije dao detaljno i uvjerljivo objašnjenje zašto bi Novakovićeva dob bila nepremostiva prepreka za prilagodbu nastavnog procesa na standardni hrvatski jezik.
"I doista, s obzirom na neospornu sličnost dvaju jezika, kao i činjenicu da je podnositelj zahtijeva živio i radio većinu svog radnog vijeka u Hrvatskoj, teško je razumjeti zašto nije razmatrana opcija pružanja dodatne obuke", stoji u presudi.
Europski sud je istaknuo kako su domaće vlasti i sudovi imali poteškoća s utvrđivanjem na kojem se jeziku očekivalo da podnositelj zahtjeva predaje u to vrijeme. Naglašeno je i kako se inspekcijski nadzor nije proveo nad niti jednim nastavnikom hrvatske nacionalnosti. Europski sud je stoga ustvrdio kako u postratnom kontekstu istočne Slavonije izdvajanje neke skupine na temelju jezika, koji je usko povezan s etničkom pripadnošću, može biti upitno s obzirom na Europsku konvenciju i hrvatski Ustav.
Otpuštanje s posla nije odgovaralo društvenoj potrebi niti je bilo proporcionalno cilju koji se želio postići, zaključak je suda koji je u omjeru 6:1 odlučio kako nema potrebe neovisno ispitivati žalbe koje se tiču ostalih članaka.
- Postupak je i na Europskom sudu predugo trajao – zaključila je Paprić. Njegovi nasljednici, ako se Hrvatska ne bude žalila, mogu pokrenuti postupak u Hrvatskoj.