U Baranji sam počela raditi baš na Valentinovo 1997. i to u selima Lug i Zmajevac. Naime, mađarske osnovne škole prve su uvele predmet Hrvatski jezik, čime je bio zadovoljen segment procesa mirne reintegracije. Ujesen je započela nastava na hrvatskom u Belom Manastiru, prešla sam raditi u tamošnju gimnaziju, a u istoj zgradi predavala sam i u Tehničkoj školi te u jednom gimnazijskom razrednom odjelu u Dardi. Tamo sam upoznala pokojnog kolegu Milu Novakovića. Najbolji kolektiv ikada upoznala sam baš tamo. U Baranji je tada vladao strah od svega, visok stupanj nepovjerenja te polarizacija kolektiva na kolege povratnike i kolege koji su za vrijeme okupacije ostali u Baranji. No meni je najodvratniji bio upravo strah od jezika, govora. Diskriminacija po jeziku započela je, naravno, puno ranije, kao i knjigocid i slični fenomeni 1990-ih, no šikanirati i progoniti ljude jer ne vladaju standardnim hrvatskim jezikom, kojim nitko nikada nije govorio u Baranji, kao ni primjerice u Vukovaru, najveći je čin cinizma. O tome je pokojni profesor Dubravko Škiljan rekao i napisao sve – tako se školskog sustava u Baranji tijekom i neposredno nakon reintegracije Podunavlja prisjeća Mira Bićanić, danas profesorica hrvatskog jezika u zagrebačkoj Srpskoj pravoslavnoj općoj gimnaziji "Kantakuzina Katarina Branković".
Mira Bićanić Novostima je svoja iskustva ispričala potaknuta viješću da je Europski sud za ljudska prava 17. prosinca 2020. presudio protiv Republike Hrvatske, u korist spomenutog profesora Novakovića, zato što je u ožujku 1999. otpušten iz Druge belomanastirske srednje škole, odnosno Područnog odjela u Dardi gdje je predavao tehnički odgoj, hrvatskim i srpskim učenicima zajedno u mješovitom razredu. Kao što su pisali brojni mediji, uključujući i Novosti, protiv Novakovića i još troje kolega srpske nacionalnosti podnesena je anonimna prijava prosvjetnoj inspekciji, i to zato što su u nastavi navodno koristili srpske umjesto hrvatskih riječi. "Stručno-pedagoški" nadzor u školi je obavljen 19. studenoga 1999., a u izvještaju od 9. prosinca stoji da Novaković i profesor Borivoje Čvarković ne koriste standardni hrvatski jezik te preporučuje da im se zabrani držanje nastave na hrvatskom. Novaković je kasnije ispričao da je inspektorica pohvalila njegove nastavne metode i pristup učenicima, ali da je "pogriješio na satu u dvije riječi. Jedna od tih riječi je i tavanica koju sam upotrijebio umjesto riječi strop". Već i to dovoljno govori o grotesknosti slučaja, koji je još podmukliji – ukoliko je to uopće moguće – zato što tavanica postoji i u hrvatskim rječnicima, kao i zbog fakta da je Novaković u Hrvatskoj kao profesor radio još od 1971. Naredno, ali ne i završno poniženje Novakoviću je priređeno obrazloženjem otkaza. U njemu piše da nema smisla da mu škola ponudi reedukaciju jer se zbog činjenice da je napunio 55 godina života i 29 godina radnog staža od njega ne može očekivati da će biti u stanju naučiti predavati na hrvatskom.
Da nije riječ o ekscesu nastalom u poratnoj nacionalističkoj euforiji, nego o sustavnom i kontinuiranom šikaniranju koje je provodila hrvatska država, pokazuje pravosudni nastavak priče. Novaković je 1999. podnio tužbu Općinskom sudu u Belom Manastiru, koji je u presudi iz 2008. dao za pravo apsurdnim argumentima škole. Isto su 2009. odlučili i Županijski sud u Osijeku, potom 2010. Vrhovni sud RH i, konačno, 2014. Ustavni sud. Kao što se pisalo, troje od petero članova vijeća Ustavnog suda koje je tu sramotnu odluku izglasalo Sabor je ponovno izabrao u taj sud: njegovog današnjeg predsjednika Miroslava Šeparovića, Matu Arlovića i Snježanu Bagić. Naše pravosuđe nije omela ni presuda Upravnog suda koji je 2006. ukinuo Novakovićev otkaz zato što te 1998. pitanje na kojem se jeziku u dotičnoj školi trebala odvijati nastava nije bilo utvrđeno.
Novaković i njegovi odvjetnici u ustavnoj su tužbi tvrdili da se prema Erdutskom sporazumu nastava u toj školi izvodila dvojezično bez obaveze izvođenja na hrvatskom, da se u nastavi služio hrvatskim uz pokoju riječ srpskog, da je nadzor proveden samo nad profesorima srpske nacionalnosti, konačno, da je i otpušten zato što je – Srbin. S istim se argumentima obratio i Europskom sudu za ljudska prava (ESLJP), pozivajući se na članak 8. Europske konvencije o ljudskim pravima, koji propisuje pravo na privatni život, kao i članak 14. i članak 1. protokola 12 koji se odnose na zabranu diskriminacije. ESLJP, doduše, nije doveo u pitanje da sporni otkaz ima uporište u hrvatskom Zakonu o radu, ni namjeru države da "zaštiti prava učenika da imaju nastavu na hrvatskom jeziku". Međutim, presudio je da odluka o otkazu "nije bila proporcionalna cilju", da je predstavljala "miješanje u nastavnikov privatni život jer se temeljila na činjenici da je otkaz dobio zbog svoje dobi, dugogodišnjeg načina predavanja te nemogućnosti prilagodbe radnom mjestu" te time zadirala u identitet osobe i povredu ljudskih prava. ESLJP je podcrtao i da "nijedan nastavnik hrvatskog podrijetla nije bio podvrgnut inspekciji kako bi se utvrdilo jesu li izvodili nastavu na standardnom hrvatskom jeziku, već samo nastavnici srpske nacionalnosti". Prema ESLJP-u, hrvatski sudovi nisu uvjerljivo objasnili zašto Novakoviću nije pružena alternativa da nastavi predavati u skladu sa zakonom, niti je jasno zašto se ne bi bio u stanju prilagoditi hrvatskom jeziku. Prema presudi, hrvatska država povrijedila je Novakovićeva ljudska prava te je naložena isplata 5000 eura odštete njegovoj obitelji i 850 eura za sudske troškove. Novaković nije dočekao ni ovakvu osakaćenu pravdu. Umro je 21 godinu nakon otkaza, u lipnju 2019.
Ognjen Sviličić (FOTO Sandra Šimunović/PIXSELL)
Čvarkovićev sin Radomir – danas zamjenik župana Osječko-baranjske županije iz redova srpske manjine – za portal Radija Slobodna Europa ustvrdio je da su otkazi njegovom ocu i Novakoviću "uništili dvije obitelji" i profesore koji su voljeli svoj posao i učenike. Da je iza tih otkaza stajala nacionalna netrpeljivost, ukazuje i Mira Bićanić, prisjećajući se da su "kolege mađarske nacionalnosti jedva razumjeli hrvatski jezik, osim rijetkih iznimaka, o učenicima da i ne govorim. Nitko ih nije tužakao ni prijavljivao zbog toga".
- Jedna moja kolegica, Osječanka, anonimno prijavljena za nečisti govor kada i kolega Novaković, doživjela je tada traumu, danima me izbezumljeno zapitkivala "kako se što kaže" na hrvatskom. Inače je bila profesorica hrvatskoga ili srpskoga, diplomirala je prije rata. Moram priznati da mi se škola tada zgadila, a mišljenje mi se do danas nije korigiralo. Bila sam mlada i željna rada s djecom, a ono čemu sam u pet godina rada tamo svjedočila bacilo je tešku sjenu na moj učiteljski idealizam. Teški nacionalizam, mržnja, osvetoljubivost, vrijeđanja, laži. U takvoj atmosferi ono što se dogodilo kolegi Novakoviću zapravo je logično. Politika u Osječko-baranjskoj županiji bila je naprosto takva. Pa šef im je bio Branimir Glavaš - zaključuje Mira Bićanić.
Osvrnula se i na profesore koji su u Podunavlju završili zbog Oluje. Premda su neki željeli ostati u Hrvatskoj, nisu mogli skupiti školske sate, niti su imali siguran smještaj. Stoga su 1998. i 1999. počela iseljavanja u Norvešku, Kanadu i Australiju. S naše strane, u svjetlu tih činjenica inspekcijski je nadzor nad Novakovićem i ostalima možda najpriličnije opisati kao "prosvjetno čišćenje".
Vijesti o presudi ESLJP-a i razlozima Novakovićevog otkaza revoltirale su filmskog redatelja i profesora na zagrebačkoj Akademiji dramske umjetnosti Ognjena Sviličića koji je izjavio da će studentima "od sljedećeg semestra predavati na srpskom jeziku".
- Živimo u državi u kojoj je zbog jedne riječi čovjek izgubio posao, dok zbog činjenice da su evidentno pokradene tone robnih zaliha, pa humanitarna pomoć ne stiže ondje gdje treba, nitko nije išao u zatvor. Umjesto toga, državne se institucije iživljavaju nad ljudima kao što je profesor Novaković - pojašnjava Sviličić svoj istup za Novosti.
Osim što je htio skrenuti pažnju na ogromnu nepravdu koji je doživio Novaković, režiser ističe da građane "prave budalama uvjeravajući nas da govorimo različitim jezicima".
- Veća je razlika između švicarskog njemačkog i jezika u Njemačkoj nego između jezika kojim pričamo mi i građani Srbije, Bosne i Hercegovine i Crne Gore. Mogu Hrvati svoj jezik zvati i kineskim, ali to je još uvijek isti jezik. Tako smatraju i europski lingvisti. Moja će predavanja biti na istom jeziku kao i do sada. Njega sam naučio kao dijete, a zvao se hrvatsko-srpski - zaključuje Ognjen Sviličić.
