Društvena kritičnost te strukturalni i izvedbeni minimalizam provodne su niti kino-opusa Ognjena Sviličića. Njegov najnoviji ostvaraj ‘Glas’, premijerno prikazan na festivalu A kategorije u južnokorejskom Busanu, nije u tome izuzetak. Štoviše, to je možda kritički najeksplicitniji i najintenzivniji njegov rad, pogotovo s obzirom na vruću temu, licemjernu religioznu presiju na različitog pojedinca, dok je narativno-dramaturški možda najskučeniji: više-manje ponavljaju se suštinski iste situacije s malom progresijom.
Dakle, riječ je o splitskom tinejdžeru Goranu kojeg majka, koja odlazi raditi na brod, preko ljeta ostavlja u modernom katoličkom đačkom domu negdje blizu Jadrana, domu punom djevojaka i mladića koji financira Crkva, a ravnateljica mu je agilna žena bosanskog govora. Smještaj radnje namjerno je neodređen, kao što nije najjasnije o kakvom se domu zapravo radi, s obzirom na to da u Hrvatskoj, barem koliko je autoru ovog teksta poznato, nisu uobičajeni domovi u kojima mladi, umjesto da su na raspustu, provode ljetne praznike. Goran je jedini od domskih štićenika koji je otvoreno nereligiozan, što zapravo, samo po sebi, malo koga smeta, jer dojam je da i većina ostalih vjeru prihvaća tek kao tradicijsku popudbinu lišenu iole dubljeg značenja, odnosno kao znak identitetskog pripadanja zajednici. No problem je što protagonist demonstrira različitost kroz odbijanje da izvanjski prihvati svakodnevne, religijske rituale, što propituje životnu uvjerljivost evanđelja i time jasno daje do znanja da se neće uklopiti u zajednicu po svaku cijenu, iako se trudi, usprkos očite introvertiranosti, da ponašanjem bude korektan prema ljudima iz neposrednog okružja. Neki ga prihvaćaju, neki ne, a najviše iritira one kojima remeti što ideološku, što čisto praktičnu komociju. Radikalan i reklo bi se životno neuvjerljiv slučaj potonjeg je kad ravnateljica zabrani svim učenicima da ručaju sve dok se Goran na pomoli zajedno s ostalima što, dakako, izazove spram njega žestoku reakciju nekih, iako i sama ravnateljica tim svojim činom postaje meta revolta pojedinaca.
Težnja za kritičkim balansom, kakav je u toj sceni, vidljiva je kroz čitav film. Sviličić očito želi izbjeći crno-bijeli pristup pa tako dvoje glavnih likova, Goran i ravnateljica, posjeduju stanovitu složenost, kao što kompletan domski kontekst koji sinegdohalno odražava Hrvatsku nije jednodimenzionalno neprijateljski prema izdvojenom pojedincu – ima naime i onih koji ga podržavaju, onih kojima je simpatičan, a najviše, logično, onih koji za sve to nisu naročito zainteresirani. Takav autorski značenjski koncept doima se podosta predvidljivim, a i u suprotnosti je s trenucima eksplicitne i tvrde kritičke angažiranosti, de facto ideologiziranosti. Sviličićeve temeljne namjere su, naravno, dobre – upozoriti na presiju moćne ideološke platforme Katoličke crkve, odnosno općenito na presiju kolektiva na drugačijeg pojedinca, međutim promovirajući svoju glavnu poruku zanemario je razradu potencijalno vrlo interesantnih odnosa Gorana i ravnateljice, i osobito Gorana i domske djevojke koja ga simpatizira. Posebno je šteta što sjajno odabrane glumce, mladog Franka Jakovčevića (Goran) i debitanticu Belmu Košutić (ravnateljica), nije opskrbio prilikom za bogatiju međuigru.
Iako ga prati glas doktora za scenarije, Sviličić je u ovom filmu bolji režiser nego scenarist, a takvom dojmu bitan doprinos dao je i mladi snimatelj Marinko Marinkić, dugometražni debitant s dobrim osjećajem za teksturu i kolorit fotografije. Uglavnom, ‘Glas’ je film kvalitativno otprilike u rangu prethodne autorove uspješnice ‘Takva su pravila’, a slabiji od njegovih najboljih uradaka, ‘Oprosti za kung fu’ i ‘Armina’.
