Bivši filmski kritičar Arsen Oremović zadnjih se desetak godina posvetio filmskoj praksi, isprva tražeći put afirmacije kroz dokumentarne uratke. Među njima najuspješnije je debitantsko mu srednjometražno ostvarenje "U braku sa švicarcem", o drami građana s kreditima u švicarskim francima, a najbolje kratkometražni "Tak kak je" o diskriminaciji očeva prilikom odlučivanja o skrbi nad djecom. Oremović je vjerojatno ipak najpoznatiji po TV-seriji "Nesreća" o velikim nesrećama u Hrvatskoj tokom druge polovice 20. stoljeća; nešto prije njezine treće sezone okušao se i u najprestižnijoj formi pokretnih slika, dugometražnom igranom filmu. U 56. godini postao je drugi najstariji samostalni debitant u tom modusu u povijesti hrvatske kinematografije (najstariji je Radislav Jovanov).
"Glava velike ribe" adaptacija je istoimena romana istaknutog scenarista i režisera Ognjena Sviličića, prilagodba koja svog tvorca predstavlja kao autora kojem je nemoguće zanijekati određeni talent, na trenutke i prilično impresivan, ali koji ipak nije suvereno ovladao cjelinom djela. Početnih otprilike pet minuta, do natpisa s naslovom filma, svakako je najbolji komad Oremovićeva ostvarenja, kad u skučenom 4:3 formatu slike reda atmosferične kadrove što sintetiziraju dokumentarizam i poetičnost. Protok vremena označen jutarnjim prodorom Sunčevih zraka kroz rolete na zidni tanjur krasno je rješenje, kao i vrlo dojmljivo skicozno hvatanje djelovanja jednog od troje protagonista na riječnoj skeli u izmaglici. Kompletni ruralno smješteni uvodni dio filma u trajanju od nekih petnaestak minuta stilom i ugođajem sugestivniji je od vremenski dominantnog, urbano situiranog ostatka djela, a posebno se ističe pomalo ostranjena, iz narativnog kontinuiteta izdvojena sekvenca nizanja melankolično intoniranih kadrova seoskih životinja i ambijenata, što sugerira opću tugu življenja u pasivnim hrvatskim krajevima. Depresija i tuga egzistencije na selu prelijevaju se u grad (Zagreb) gdje poduzetnički nadobudni taksist Andrija (Nikša Butijer) dovodi brata zvanog Traktor (Neven Aljinović-Tot) nakon što je prodao zajedničku im seosku kuću u kojoj je potonji, ratni veteran s PTSP-om, sam živio. Dok u Sviličićevom romanu u Zagrebu dolazi do erotskog zbližavanja Traktora i Andrijine plahe i pasivne supruge, u Oremovićevom filmu takve erotske konekcije nema, a Vesna (Lana Barić) sve je osim plahe i pasivne ženice (iako joj njezina emancipiranost neće donijeti gotovo nijednu scenu u kojoj bi bila bez "svojih muškaraca", dakle autoru samostalno dostatna). Umjesto ljubavi razvija se prijateljstvo, ali posljedice su iste – Traktor i Vesna na jednoj su strani, dok Andrija, spoj "tipične balkanske" nadmenosti, naivnosti i ranjivosti, ostaje sam na drugoj. Ipak, koliko god nesimetričan bio, trokut se ne raskida, tek jedan će ga pas na kraju priče nadopuniti.
U nešto više od sat vremena urbanog dijela radnje demonstriraju se autorovi problemi s dramaturgijom. U filmu koji je ipak primarno narativno i socijalnokritički fundiran ima podosta praznih hodova, scena lišenih pravog sadržaja, što se pokušava prikriti efektnim stilizacijama (povezivanje kaotičnosti dronske snimke i Traktorova mentalnog stanja, noćna svjetla grada kao krijesnice) i zanimljivim detaljima (prevoženje velikih figura Djeda Mrazova kamionima, dražesna pojava dalekoistočne frizerke, djeca s maskama na jezeru). To međutim ne može sakriti nedostatak tzv. unutarnje koherencije: "Glava velike ribe" trebala je kao društveno-kritička naracija s egzistencijalističkim touchom biti scenaristički raspisanija i ekspresivnija u slikanju karaktera, ili jednostavno ostati u sferi čistog filma atmosfere. Ovako je negdje između, što nije optimalno rješenje. U konačnici svakako jest riječ o kvalitativno korektnom ostvarenju, no njegovi su potencijali bili veći.
