Brady Corbet imao je istaknute uloge u dvama kultnim filmovima o maloljetničkoj seksualnosti, odnosno seksualnom iskorištavanju djece, "Trinaest" Catherine Hardwicke i "U nepoznatoj koži" Gregga Arakija, a u odrasloj dobi i u klasičnim naslovima "Funny Games" Michaela Hanekea i "Melankolija" Larsa von Triera. Režirati je počeo s dvadeset godina, a njegov prvi dugometražni ostvaraj "Djetinjstvo lidera" iz 2015., kada je imao 27 godina, prikazan je u prestižnom programu "Horizonti" festivala u Veneciji, gdje je nagrađen za najbolji debi i režiju.
Tri godine potom drugim je redateljskim uratkom "Vox Lux" bio u glavnom programu Venecije, dakle nominiran za Zlatnog lava, a obećavajuće redateljske početke doveo je do vrhunca krajem prošle i početkom ove godine, kada je njegov treći dugi metar "Brutalist" oborio s nogu veliku većinu kritičara i dobio nominacije za niz uglednih nagrada, uključujući njih čak deset za Oscara.
Nije to čudno jer riječ je o tzv. velikom američkom filmu, načelno na tragu "Bit će krvi" P. T. Andersona: radi se o epskoj naraciji širokog povijesnog poteza i dramatičnih zbivanja. Konkretno, ovdje su u igri silovit rast Amerike nakon Drugog svjetskog rata kojem su umnogome doprinijeli (evropski) emigranti, priroda kapitalizma, njegov odnos s logikom umjetnosti i (genijalnim) umjetnicima, Holokaust i njegove posljedice, nastanak Države Izrael…
Središnji lik je na Bauhausu školovani mađarski Židov (odlični Adrien Brody), rođen, kako se pri kraju filma saznaje, u neimenovanom "austro-ugarskom jadranskom mjestu", silno daroviti umjetnik koji je u Budimpešti prije rata stekao status uglednog arhitekta, a nakon iskustva koncentracijskog logora emigrirao u Ameriku. Tamo godinama čeka da mu se pridruže supruga (vrlo dobra Felicity Jones) i nećaka (funkcionalna Raffey Cassidy), koje su također preživjele nacistički logor, a ključnu ulogu u njihovu dolasku imat će arhitektov poslodavac i mecena (jako dobri Guy Pearce), pensilvanijski poduzetnik s kojim će kroz dugi vremenski protok razviti odnos pun oscilacija.
Film troipolsatnog trajanja podijeljen je na dva duga poglavlja, a poantira se epilogom, pri čemu je prvih otprilike sat vremena oblikovno svježe i dinamično, na najboljem tragu modernizma natopljenog tzv. specifičnom američkom atmosferom. Međutim, sljedećih nešto manje od dva sata narativno je linearno i stilski suho, da bi završnih otprilike 45 minuta opet proteklo u dinamičnom tonu, uključujući dramatičnu kulminaciju iza koje slijedi epilog smješten par desetljeća kasnije, na prvi Venecijanski bijenale arhitekture 1980.
Narativno fragmentirana i stilski nadahnuta otprilike prva četvrtina filma naviještala je antologijski rad, no dominirajuća središnjica odrađena tzv. akademskim stilom očekivanja je prizemljila. Oslonjena je na dva ključna odnosa arhitekta vizionara – onaj s mecenom koji ga i potiče i ograničava te onaj sa suprugom koji je također oscilativan, a jedan od razloga možda se krije i u diskretno, a opet dosta jasno sugeriranoj arhitektovoj biseksualnosti, koja, međutim, do kraja filma ostaje "službeno" nepotvrđena. Bitno je pritom da su oba odnosa nedostatno sadržajna i slojevita, što njihovu potencijalnu intrigantnost lišava naboja.
Spomenuta dramatična kulminacija, ponešto nategnuta, odnosi se na homoseksualno silovanje, dosta nejasno prikazano, što je razumljivo jer njegova je funkcija prije svega simbolička – pokazati kako suštinski okrutni kapitalist vrši nasilje nad umjetnikom, odnosno poručiti što kapitalizam radi umjetnosti na svoje ambivalentne načine. Brady Corbet očito je želio napraviti velik film.
Ono što mu je uspjelo nešto je drugo – napravio je film koji djeluje veliko, a stvarno velik nije, zavevši veliku većinu profesionalnih gledatelja. S obzirom da je to postigao u nezavisnoj produkciji s budžetom manjim od 10 milijuna dolara, što je za film takvog proizvodnog zamaha gotovo zanemariva svota, treba mu odati priznanje za vrhunsko opsjenarstvo.
