Nakon podosta neočekivanog i svakako povijesnog trijumfa južnokorejskog "Parazita" na prošlogodišnjoj dodjeli Oscara, i ove godine jedan film najbliskije povezan s Južnom Korejom ima vrlo dobre izglede na skorašnjoj oscarovskoj ceremoniji (nominiran je za najbolji film, režiju, izvorni scenarij, glavnog glumca, sporednu glumicu i izvornu muziku). Taj film, "Minari", produkcijski je, doduše, američki i temom obitelji bavi se puno "američkije" nego "Parazit", ali njegov autor, režiser i scenarist Lee Isaac Chung, dijete je doseljenika iz Južne Koreje, glavni likovi filma također su doseljenici iz Južne Koreje odnosno njihovi potomci, a od petero glavnih glumaca dvoje su Južnokorejci (Yeri Han u ulozi supruge i majke, Yuh-Jung Youn u ulozi bake), jedan je rođeni Južnokorejac odrastao, školovan i "naturaliziran" u Americi (Steven Yeun kao suprug i otac), dvoje su južnokorejski Amerikanci (Alan Kim i Noel Kate Cho u ulogama djece – sina i kćeri). Također, glavna producentica Christina Oh južnokorejskog je porijekla ali, mnogo važnije, glavni jezik filma je korejski (engleski se koristi sporadično).
Osim što između "Parazita" i "Minarija" postoji bitna razlika u pristupu temi obitelji ("Parazit" je koristi za radikalnu parabolu o borbi klasa, dok je "Minari" kao tzv. americana doslovno rabi za priču o tzv. američkom snu), velika je razlika i između statusa dvojice autora. Dok je tvorac "Parazita" Joon-ho Bong jedan od vodećih azijskih i prestižnih svjetskih sineasta, Lee Isaac Chung slabo je znani američki nezavisni filmaš čiji cjelovečernji debi "Munyurangabo" iz 2007., snimljen u Ruandi, jest premijerno bio prikazan u prestižnom programu Izvjestan pogled canneskog festivala, ali sljedeća dva njegova uratka, "Sretan život" iz 2010. i "Abigail Harm" iz 2012., vrlo slabo su zamijećena (premda je prvospomenuti igrao na poznatom Tribeca festivalu u New Yorku). No iza njegova najosobnijeg, znatnim dijelom autobiografskog projekta "Minari" odlučila je stati produkcijska kuća Plan B Brada Pitta, jedne od najvećih hollywoodskih zvijezda današnjice, što je filmu osiguralo jako dobre produkcijske uvjete i veliku medijsku vidljivost, premda se distribucijski, ni nakon dvostruke pobjede na Sundanceu (glavna nagrada žirija i publike), nije oslonio na neku od hollywoodskih major kompanija.
"Minari" je priča o korejskoj obitelji sastavljenoj od mladih supružnika Jacoba i Monice, koji su se 1980-ih doselili u Ameriku, i njihove djece, 7-godišnjeg Davida i nekoliko godina starije Anne. Kad novi dom zasnuju na izoliranom imanju u Arkanzasu s namjerom da osnuju farmu kojom će prehranjivati sebe i zarađivati od prodaje hrane drugima, pridruži im se i Monicina majka, baka, kako bi pomogla skrbiti za djecu. Obitelj ima rijetke kontakte s okolnim svijetom, nije izložena rasnim predrasudama, njezini članovi dominantno su upućeni jedni na druge, i u tim interakcijama ima puno problema, nadasve u odnosu Monice, od prvog trena nimalo oduševljene "pustinjačkim" životom, i Jacoba kojem je ideja prosperitetne farme glavni interes i vrhunski cilj. Kontrast između idiličnog pejzaža, smirenog tona pripovijedanja i toplog humora s jedne strane te konstantnog trvenja supružnika, ali i bolesti sinčića, poslije i bake, kao i propasti uroda s druge, prikriven je dominantnim oblikovnim slojem koji sadrži i pomalo "probajkovit" dizajn, no time je taj kontrast, na neki način, efektniji. Upravo izbjegavanjem očekivanog dramatiziranja, eksplicitne tenzičnosti, birajući umjesto toga "zaglađivanje" koje, međutim, ne rezultira sterilnošću nego finoćom, Chung kreira prilično svjež i interesantan film. Donoseći blagost ispod koje vrvi oporost, americanu s povećim zrnom soli, "Minari" je inteligentno izbjegao zamke kiča i ostvario se kao vrlo respektabilan uradak.
