Norveški psihijatar i znanstvenik Finn Skårderud u skandinavskim je zemljama poznat po neobičnoj tezi da se ljudska bića rađaju s 0,5 promila alkohola manjka te da je stoga dobrodošlo svakodnevno konzumiranje čaše vina ili piva, ili nekog drugog alkoholnog pića, kako bi se postigao optimalan balans u organizmu. U osnovi, nema u tome ničeg novog osim (pseudo)znanstvenog obrazloženja; moja baka desetljećima ranije preporučivala je da se svakog jutra popije malo domaće rakije radi bolje cirkulacije, i svaki liječnik potvrdit će valjanost njezine argumentacije. Poanta je naravno u tome da se ne pretjera, da sve ostane na jednom gutljaju ili čašici rakije, na čaši vina ili piva. Međutim, skandinavske zemlje poznate su upravo po tome da se s konzumacijom alkohola obilato pretjeruje po principu pet radnih dana u tjednu trijezni smo i savjesni radnici, a preko vikenda opijamo se do iznemoglosti kako bismo bili spremni nastaviti mentalno iscrpljujuću svakodnevnu radnu (i obiteljsku) egzistenciju.
Je li film onoliko sjajan kao što ga bije glas? Nije, jer usprkos interesantnoj tematskoj premisi i izuzetnoj završnici ne odlikuje ga cjelovita ekstraordinarnost
Nije stoga čudno da baš iz jedne skandinavske zemlje, Danske, dolazi film "Još jedna runda", jedan od najistaknutijih svjetskih prošlogodišnjih uradaka. Glavni njegovi likovi, četvorica srednjoškolskih profesora u tzv. krizi srednjih godina, odluče primijeniti Skårderudov "poučak" tako da obrnu skandinavsku tradiciju – namjesto ultimativne trijeznosti u radnim danima i ekscesivnog pijančevanja vikendom, oni počnu prakticirati umjereno pijuckanje svakog radnog dana tokom radnog vremena, dok za večernje sate i vikend vrijedi pravilo nulte tolerancije prema alkoholu. Prvotni su učinci odlični – nastavnik povijesti Martin, nakon godina učmale rutine, preporođuje se i s novim elanom osvaja svoje učenike, a slično se događa i s nastavnikom glazbenog Peterom, nastavnikom filozofije Nikolajem te nastavnikom tjelesnog Tommyjem. Iako su sva četiri lika dobro profilirana, u središtu je ipak Martin u uobičajeno sugestivnoj izvedbi Madsa Mikkelsena, protagonist čiju radno-obiteljsku situaciju najbolje upoznajemo. Kao što je bezvoljno odrađivao poslovne obaveze, Martin je zapao u bezvoljnost i u odnosu prema supruzi i dvojici sinova te se suočio s vlastitom potpunom otuđenošću – od obitelji, od posla, od svijeta u cjelini. No dnevna doza od 0,5 promila spektakularno pomaže i na intimnom planu te on povede, nakon tko zna koliko godina, obitelj na kamperski izlet, a noć u šatoru donosi lijep seksualni odnos sa suprugom te, naslućuje se, najbolji orgazam u mnogo vremena.
Ali, očekivano, eksperiment s alkoholom izmiče kontroli, u želji da pomaknu granice iskustva likovi dožive fijasko i samoponiženje kao svaki alkoholičar suočen s bijedom onog jutra poslije. Jednog od njih zadesi i najtužnija sudbina, no u konačnici boljem životu i obnovi supružničke ljubavi pružena je radost nade, utjelovljena u jednoj od najboljih filmskih završnica zadnjih godina, jazz dance sekvenci Madsa Mikkelsena koja može asocirati na davni holivudski hit "Flashdance", što je posve neočekivano te izuzetno efektno i svježe rješenje u kontekstu realističke (humorne) drame na tragu Dogme 95. Režiser je filma, naime, Thomas Vinterberg, dosad najpoznatiji po prvom, možda i najboljem Dogma filmu "Proslava" (1998.), no odsad, zahvaljujući Oscaru za najbolji međunarodni film te Europskim filmskim nagradama za najbolji film, režiju, scenarij i glumca, kao i velikoj podršci kritike i publike, pamtit će se po "Još jednoj rundi".
Je li film onoliko sjajan kao što ga bije glas? Nije, jer usprkos interesantnoj tematskoj premisi i izuzetnoj završnici ne odlikuje ga cjelovita ekstraordinarnost. Svi izvedbeni elementi kompetentno su ostvareni, kao i humorno-dramski spoj garniran mjuzikl-sekvencom na kraju, međutim od toliko hvaljenog filma ipak se ima pravo očekivati elaboriranija slojevitost i više intenziteta.
