Iako su "Šape pasje" bile veliki favorit za glavnog Oscara, onog za najbolji film, na kraju se dogodilo iznenađenje koje nikog nije iznenadilo – trijumfirala je "CODA". Potonja francusko-kanadsko-američka nezavisna produkcija još početkom prošle godine osvojila je Sundance, da bi potom nestala iz fokusa, no u zadnjim tjednima prije Akademijine ceremonije počela je intenzivno nadirati (osvojivši nagrade ključnih cehovskih udruga) i naposljetku u nezadrživom finišu prohujala pored queer filma Jane Campion s takvom lakoćom da bi svaki drugi ishod bio iznenađujuć. Tako se do neke mjere ponovila situacija od prije 16 godina, kad je "Fatalna nesreća" Paula Haggisa pobijedila favoriziranu "Planinu Brokeback" Anga Leeja (također queer film) koji se, kao i Campion, morao zadovoljiti Oscarom za najbolju režiju. No dok je Leejev film izgubio od ostvarenja nastalog prema izvornom scenariju u većinskoj američkoj koprodukciji, film Jane Campion poražen je od manjinske američke koprodukcije nastale prema francuskom filmu "Obitelj Belier" iz 2014. Iako potonji uradak nije prošao nezapaženo (bio je nominiran za Europsku filmsku nagradu u kategoriji najbolje komedije), ipak je riječ o ostvarenju koje malo tko pamti te je anglofoni remake smješten u Ameriku u osnovi tek jedan od brojnih američkih "prepravaka" francuskih izvornika. No čini se da je u ovom slučaju nešto moralo biti različito kad je film postao opći miljenik i u konačnici, što god mislili o Oscarima, promoviran u elitno Akademijino društvo (koliko god temeljeno na populizmu). Ali što bi to bilo?
U osnovi priča i likovi "CODA-e" tipični su sastojci američkih (obiteljskih) televizijskih filmova kakvi se prikazuju u rana (nedjeljna) poslijepodneva, neovisno o specifičnosti konkretne (gluhe) obitelji. No obrada teme i karaktera posjeduje stanovitu kreativnu ambicioznost – naposljetku, film je ipak svoj festivalski put počeo na Sundanceu. A znakovito je i da je relativno nepoznata 45-godišnja redateljica i scenaristica Sian Heder karijeru započela kratkim filmom ("Majka") s kojim je sad već podaleke 2006. uspjela doći do Cannesa, i da joj je u dugometražnom debiju "Tallulah" iz 2016. glavu ulogu igrala glumica renomea Ellen Page. U Hederinoj izvedbi "CODA" se doima kao spoj rutinskog TV-filma odnosno mainstream komedije s (dramski) ambicioznim indie-uratkom. Recimo gotovo svi prizori s blago karikaturalnim učiteljem glazbenog iz Meksika, koji prepoznaje talent teen junakinje Ruby, populistički su mainstream, kao i inzistiranje na ponekad i pomalo vulgarnom humoru. Odnos dvoje tinejdžera između kojih se rađa ljubav otprilike je na razini TV-filma za ciljanu dobnu skupinu, ali s druge strane temeljno realistički slikan sloj odnosa u hendikepiranoj ribarskoj obitelji čiji je Ruby jedini član koji čuje i govori, sloj s podosta gorkih momenata, osobito u odnosu Ruby i majke te Ruby i brata (pri čemu je majka veći dio filma, posve neočekivano, gotovo pa negativka u svojoj nesuzdržanoj sebičnosti), "CODA-u" odvodi u smjeru ozbiljnog filmovanja. Dinamika temeljnog problema – ostati uz voljenu obitelj, kojoj pomoć evidentno treba, ili prihvatiti svoju različitost i poći za vlastitim snovima – dobro je izvedena, a film sadrži i prilično naglašenu ekonomsko-klasnu notu, odnosno problematizira eksploataciju malih ribarskih poduzetnika od strane i trgovaca i države. Tako da je u konačnici riječ o pomalo neobičnom križancu koji ukupnom kvalitetom nesumnjivo znatno zaostaje za nesuđenim oskarovskim pobjednikom, "Šapama pasjim", međutim dijelom nudi autentične emocije i dvije odlične glumačke izvedbe – mlade Emilije Jones kao Ruby i zasluženo Oscarom nagrađenog Troya Kotsura kao oca. Feel good završetak filma, pak, točka je na i za puno zadovoljavanje oskarovske recepture.
