Veći dio kritike prihvatio je film "Bob Dylan: Potpuni neznanac" s odobravanjem i svrstao ga među najbolja ostvarenja godine. Film je sunapisao i režirao James Mangold, najpoznatiji po igranoj biografiji Johnnyja Casha "Hod po rubu" iz 2006., no koji je svoje kreativno najpotentnije radove – "Heavy" i "Copland" – ostvario još 1990-ih.

Njegovo aktualno bavljenje jednim od najvećih kantautora u povijesti pokriva razdoblje od 1961. i Dylanova dolaska u New York, do čuvenog, za ono doba šokantnog "električnog" nastupa njega i njegova benda na festivalu u Newportu, hramu (akustične) folk muzike, 1965.

Na početku filma Dylan je ambiciozni neznanac, mladac za kojeg nitko nije čuo, na kraju, samo četiri godine kasnije, on je velika zvijezda, ali i dalje neznanac, onaj za kojeg sad svi znaju, ali nitko ništa o njemu stvarno ne zna.

To je potka i poanta filma sukladna njegovom naslovu, a da nekom ne bi promakla, na svoj je način eksplicira Dylanova djevojka Sylvie, modelirana prema tadašnjoj Dylanovoj družici Suze Rotolo (sam Dylan je zahtijevao da se ime pokojne Rotolo promijeni, s obrazloženjem da ona nije bila javna osoba).

Generalno, Mangold ne laska svom slavnom protagonistu – naravno, ne bježi od prikaza i potvrđivanja njegova muzičko-tekstualnog genija, ali u privatnim i intimnim odnosima s ljubavnim interesima i prijateljima, kao i onima s kolegama i poslovnim partnerima, veliki je kantautor naslikan s mnogo oporih tonova. To je dobra strana filma, kao i odluka da se u njemu puštaju više ili manje cjelovite pjesme, odnosno da se on dijelom pretvori u svojevrsnu pjesmaricu.

Osim što se time suprotstavlja rutini po kojoj se pjesme u takvim prilikama tretiraju kao puki "štikleci", odluka je u službi predstavljanja Dylanova fascinantnog harmonijsko-melodijskog i tekstopisačkog dara, čemu nimalo nije naudila činjenica da je pjesme svirao i pjevao njegov glumački utjelovitelj Timothée Chalamet (odlične su to izvedbe iako prije početka priprema za film mlada glumačka zvijezda nije znala svirati gitaru), kao što je i u službi slikanja duha vremena (i prostora) u kojem su te pjesme nastajale.

A to je vrijeme velikog uspona tzv. kontrakulture i kulminacije hladnog rata, pokreta za građanska prava, ubojstva Kennedyja i Malcolma X-a, što se u filmu ne propušta notirati. Problem je, međutim, što je cijeli film u notacijama, odnosno sveden na njih – (gotovo) sve (bitno) je prisutno, ali na tanak, površan način.

Na primjer, na nekom partyju neka djevojka shvati da je Dylanovo pravo prezime Zimmerman, i to je neugodno iznenadi jer očito gaji antižidovske sentimente, ali taj sitni ubod prvo je i posljednje suočavanje gledatelja s desničarskom stranom tadašnje Amerike, stranom koja je danas, samo na drugi način, opet izrazito aktualna.

No to je manja primjedba, puno važnije je da film površno prolijeće i kroz dva ključna Dylanova ljubavna odnosa tog vremena, sa spomenutom Suze Rotolo alias Sylvie (Elle Fanning) i Joan Baez (Monica Barbaro).

Kritičari hvale scenu u kojoj Dylan i Baez zajedno izvode "It Ain't Me Babe" na pozornici Newporta, gdje je prikazana nesvakidašnja "kemija" između njih čemu iz publike svjedoči Sylvie i slama se, međutim ta scena nema pravi kontekst, nema temelj u razrađenom odnosu dvoje kantautora.

Odnos Dylana i Sylvie nešto je sadržajniji, ali i na njemu se moglo još raditi. Zapravo jedina zadovoljavajuća interakcija je ona između Dylana i Petea Seegera u odličnoj izvedbi Edwarda Nortona (i on je kao i ostali, redom kvalitetni glumci, sam izvodio pjesme): samo u njoj ekonomičnost prikaza dobro je pogođena.

Nesumnjivo, "Bob Dylan: Potpuni neznanac" film je dobrog ritma, njegovih dva i pol sata trajanja lako prođe, ali cijena za to plaćena je u općoj skicoznosti koja se ipak nije trebala dogoditi ostvarenju tako visokih ambicija.