Rebranding SDP-a

Vijest da nekolicina kandidata za novog predsjednika SDP-a razmišlja o izbacivanju riječi ‘partija’ iz imena stranke puštena je u medije u svojstvu probnog balona, što znači da joj u nekim sretnijim okolnostima ne bi trebalo pridavati pretjeranu pažnju. Uoči unutarstranačkih izbora međutim baš je probni balon – šupalj iznutra i sklon da brzo odleti u nepovrat – najljepša metafora stanja u partiji. Ispuhana od ozbiljnijeg ideološkog sadržaja i prestrašena pred vlastitom tradicijom, ona sada spremno slijedi aktualna politička strujanja koja je, naravno, pomjeraju udesno. Tamo gdje nema jasne ideologije, uostalom, preostaje samo birački trend; tamo gdje nema politike, preostaje brend. Pa je i najavljeni rebranding stranke samo nova potvrda starog stanja stvari: promjena imena kao ime za čuvanje dobro poznatog smjera. ‘Uostalom, i britanski laburisti puno su toga u kratkom vremenu mijenjali, i to se pokazalo dobrim’, tumači Novom listu navodni inicijator ideje Siniša Hajdaš Dončić. Ne misleći pritom na najnovije promjene koje je laburistima donio Jeremy Corbyn – njega je prije nekoliko mjeseci optužio za nedopustivo ‘skretanje ulijevo’ – nego na Blairovu transformaciju stranke devedesetih kada su prekinute posljednje veze s radničkom klasom u ime slobodnog tržišta, poduzetničkih aktivnosti i kulturno-političkog diktata ‘kreativnosti’. S Hajdašom Dončićem bi se, vrijedi znati, zasigurno složila ikona britanskog konzervativizma i baka globalnog neoliberalizma Margaret Thatcher – kažu da je svojim najvažnijim postignućem proglasila upravo nastanak Blairovih ‘novih laburista’ – pa zato nema razloga da se ne slože i u HDZ-u: izbacivanje ‘partije’ iz imena SDP-a ionako bi značilo tek nastavak njihove politike drugim, marketinškim sredstvima. Među onima koji se ne bi složili ističe se ime Karoline Leaković, jedine SDP-ove kandidatkinje koja u kampanji otvoreno zagovara povratak stranke radničkim pitanjima i socijaldemokratskoj tradiciji pa za svoj uzor bira, nimalo slučajno, baš Dončiću mrskog Corbyna. Jedina je nevolja što većina ljudi koja bi rado glasala za njen socijaldemokratski program to ne može: uglavnom naime nisu članovi SDP-a. U skladu s tim, ‘Neprijateljska propaganda’ podržava izbacivanje pojma ‘partije’ iz imena stranke nudeći skroman prilog raspravi: u imenu su, znamo, dvije riječi, pa zašto stati samo na onoj drugoj?

Između sajmova

U tjednu smo između Beogradskog sajma knjiga i zagrebačkog Interlibera: negdje dakle između tužne rekapitulacije i nužne rezignacije. U halama na Bulevaru vojvode Mišića ove se godine okupilo šaroliko društvance predvođeno neformalnim gospodarom srbijanske izdavačke scene, moćnom Lagunom, koja je prigrabila najveći prostor; popratna zbivanja prošla su dobrim dijelom u znaku provjerenih tradicionalnih vrijednosti, patriotizma i autizma. ‘Susret ova dva koncepta – masovne pijačne prodaje i populizma sa ultra konzervativnim kulturnim programom obeležio je 61. Međunarodni sajam knjiga u Beogradu’, rezimira na Peščaniku Saša Ilić. ‘Zabeležen je enorman pad prisustva pisaca i izdavača iz regiona, dok je s druge strane bio prisutan enorman skok domaćeg šunda…’ Posebno je veselo bilo na štandu notornog provladinog tabloida Informer kojim su – na zgražanje osupnutih pobornika visokih kulturnih vrijednosti – prodefilirali Vojislav Šešelj u društvu patrijarha Irineja, Svetlana Ražnatović Ceca, Soraja… Tamo dakle pevaljke, svećenici i četnici: a ovdje? Ništa novo: poznati izlagači, improviziran program, bljedunjav profil manifestacije. Umjesto da mrcvarimo opća mjesta o vječnim problemima zagrebačkog sajma ističemo zato male pomake: osim Kine, domaćoj publici će se kao počasni gosti predstaviti upravo nakladnici iz Srbije, njih 18. Laguna je, naravno, neizbježna, a dolaze još i Clio, Geopoetika, Agora…

Potpore rocku…

Nina Obuljen Koržinek u jednom od prvih ministarskih koraka pozvala je na sastanak udruge bivših branitelja – iste one koje su je do jučer razapinjale, kidisale na HAVC i zapjenjeno trkeljale o problemima kulturne politike o kojima uglavnom nemaju pojma – pa se nekome to može činiti kao lijep, koncilijantan potez: nama ipak djeluje kao najava nezgodne prakse da se ministarskog ureda prvi dokopaju oni koji su najglasniji, umjesto onih koji bi o stanju resora doista imali nešto za reći. A nije da takvih nema: u skladu s boljim kulturnjačkim običajima, ministricu su na početku mandata zahtjevima, žalbama i prijedlozima već pozdravili pisci, nakladnici, novinari, kazalištarci, filmski radnici… Među njima i odnedavno vrlo angažirani rockeri: agilna udruga Promo održala je konferenciju ‘Položaj rock glazbe u kulturnoj politici Republike Hrvatske’ tražeći da se rocku prizna status javne potrebe u kulturi, zajedno s potporom i subvencijama koje ga prate. ‘U svjetlu najvišeg svjetskog priznanja, Nobelove nagrade za književnost, koju je jedan rock autor, Bob Dylan, dobio za svoje stvaralaštvo, moramo istaknuti da se Hrvatska još uvijek bori za priznavanje rocka kao umjetničke forme’, požalio se organizator INmusic festivala Zoran Marić. Mi koristimo priliku da u ovom potkusurivanju simboličkim kapitalom američkog laureata uočimo sitan paradoks: među sudionicima tribine bili su naime rock kritičari, rock urednici i organizatori rock koncerata, ali nismo vidjeli baš nijednog rock autora. Možda se umjetnicima traženje državne podrške ne uklapa u imidž beskompromisnih fajtera s one strane svakog sistema. Nadamo se da ne, jer to bi bilo krivo: kao što posljednjeg velikog buntovničkog i antisistemskog rock pokreta, onog novovalnog s početka osamdesetih, ne bi bilo da tadašnji sistem prethodno nije izgradio gustu mrežu tzv. omladinskih klubova, tako će putanja rocka i ubuduće u krajnjoj liniji uvijek ovisiti (i) o državnim politikama. Problem je samo u tome što te politike odavno ne zanima izgradnja infrastrukture ili otvaranje javnih prostora: preostaju festivalske atrakcije od nekoliko dana, preostaju sitne projektne potpore, preostaje palijativna pomoć.

…sloboda narodu

A dok se hrvatski rock nosi s izazovima kapitalizma kako zna i umije, međunarodna konkurencija čita ga u intimističkom ključu: reference na skrivene veze kapitalizma i ljubavi posljednjih sezona kao da su postale neizbježan poetički asesoar ambicioznijih stihotvoraca. Father John Misty, tugaljivi posterboy bjelosvjetskih hipstera, na prošlogodišnjem je, prilično hvaljenom albumu ‘I Love You, Honeybear’ eskapistički snatrio o tome kako gol s ljubavnicom puši džoint u krevetu while the global market crashes. Čileansko-američki producent i DJ Nicolas Jaar svojim je ovogodišnji albumom ‘Sirens’ pokušao, kako sam kaže, otkriti može li elektronička muzika biti politična: odatle glasovi koji izranjaju iz njegovih soundscapeova pričajući nam o ‘novcu koji treba radničku klasu’. I sjajna Jenny Hval, koja krajem novembra nastupa u Zagrebu kao predgrupa razvikanijim The XX-ima, na nedavno objavljenom ‘Blood Bitch’ prati paralelu: ‘Like capitalism / it works like unrequited love…’ Iz bogate ponude izdvajamo ipak upravo objavljeni ‘Running Out of Love’ benda The Radio Dept. koji stvari pristupa ofanzivnije: švedski indie duo je napustio svoje ranije dream pop eskapade pa odlučio snimiti pravi protestni album, a među pjesmama o švedskoj industriji oružja i monotonoj bezizlaznosti radničkog iskustva našla se i uvodna ‘Sloboda narodu’. Napisana i otpjevana na engleskom, završava semplom ženskog glasa koji ponavlja poznatu parolu na jeziku što ga članovi benda zovu srpskohrvatskim, a mi im ne proturječimo. U redu, sitno zrno autokolonijalizma krije se u fascinaciji time što među stihovima skandinavskih alternativaca nailazimo na svoj politički slogan, ali što da se radi: u domaćim ga pjesmama ne čujemo, pa ne biramo.

Korupcija i mitovi

Činilo se da je najapsurdnija epizoda borbe protiv korupcije u Hrvatskoj ispisana prije pola godine, kada je Transparency International oduzeo licencu ovdašnjem Transparencyju zbog netransparentnog rada, na što su domaći aktivisti optužili centralu za – jasno – netransparentan proces ocjenjivanja, nastavivši koristiti njihovo ime kao da se ništa nije dogodilo. Ovih dana, međutim, konkurencija se zaoštrava. Partnerstvo za društveni razvoj predstavilo je rezultate istraživanja percepcije korupcije prema kojima čak trećina građana korumpiranima smatra dvije profesije koje bi se protiv korupcije trebale prve boriti: novinare i predstavnike nevladinog sektora. Nama se čini kako bi slična istraživanja valjalo popratiti raspravom o uzrocima i funkciji korupcije u tijesnim državama kapitalističke poluperiferije, tamo gdje svatko poznaje svakoga a tržište nakon 25 godina funkcionira tako uspješno da – vidjeli smo – čak i rockeri traže državnu pomoć. Možda bismo iz takve rasprave izišli ne percipirajući korupciju više samo kao moralno zastranjenje jednog zaostalog, nezrelog i sažaljenja vrijednog građanskog društva – kako nalaže mitologija autokolonijalizma – nego i kao strategiju snalaženja u globalno zadanim ekonomskim uvjetima. A možda ju je ipak bolje ne otvarati, možda nas nije pametno slušati: i mi smo, uostalom, novinari, ne treba nam vjerovati.