Kako komentirate renacionalizaciju Ine?
Privatizacija, odnosno ‘ulazak strateškog partnera’, kako se to eufemistički naziva, pretvorila je tvrtku koja je stvorena kako bi se bavila istraživanjem, eksploatacijom i preradom nafte i plina, u besperspektivni maloprodajni trgovački lanac. Još 2003. godine moglo se jednostavno ne prodati 25 posto dionica Ine mađarskoj kompaniji, kao i 2008. još 22 posto, a posebno ne 2009. godine, pod još nerazjašnjenim okolnostima, prepuštati upravljačka prava. Ishod arbitraže u Ženevi i dramatična reakcija hrvatske strane itekako idu na ruku MOL-u – najavljen otkup mađarskog udjela mogao bi biti debelo iznad cijene. Nade da bi nas renacionalizacija Ine, ma koliko koštala, mogla barem naučiti pameti, odnosno odustajanju od privatizacije zajedničkih dobara, bojim se, nemaju mnogo utemeljenja.
Ne vjerujem u plemenite namjere Plenkovićeve Vlade kad je riječ o Ini, a inicijalna javna ponuda dionica HEP-a podsjeća na Sanaderove privatizacijske manevre. Uostalom, premijer Plenković naglašava kako privatni sektor vidi primarnim generatorom rasta, ne spominjući tvrtke u javnom vlasništvu niti javna ulaganja. Znači li to da će sada otkupiti Inu kako bi je već sutra privatizirao? Znači li to da sada rasprodajemo HEP kako bismo ga već prekosutra kupili po višoj cijeni? Takvo licemjerje zaogrnuto tobožnjim nacionalnim interesima treba raskrinkati i snažno mu se suprotstaviti.
Zašto se još SDP protivi nacionalizaciji?
Izjave članova SDP-ova vodstva treba shvatiti kao protivljenje predloženom modelu, a ne kao protivljenje samoj pomisli kako bi se Inom jednom opet moglo upravljati uime i za račun građana Hrvatske. U svakom slučaju, ne može se podržati ekonomski model koji se temelji na privatizaciji javnih tvrtki, odnosno zajedničkih resursa, pod izgovorom da je to jedina mogućnost njihova efikasnog upravljanja. Vidjeli smo na primjeru MOL-a i Ine koliko je efikasno to upravljanje. Na osnovi tog iskustva, može li itko vjerovati da će prva prodaja HEP-ovih dionica biti i zadnja?
Kakva budućnost čeka SDP?
Novi je predsjednik Davor Bernardić na čelu stranke nekih pet-šest tjedana. Ne znam je li to dovoljno da bi se ocijenio njegov rad. Budući da ni u izbornoj kampanji predsjednik SDP-a nije vidio uzor u predsjedniku britanskih laburista Jeremyju Corbynu, izlišno se sada vraćati na tu temu i uspoređivati današnji SDP s nekom drugom, manje ili više srodnom političkom organizacijom. Bernardić je pobijedio promovirajući neku drugu organizacijsku i političku koncepciju, a ostaje vidjeti hoće li je, zajedno s članicama i članovima SDP-a koji su za njega premoćno glasali, i ostvariti. Na sceni se u međuvremenu pojavila i Nova ljevica, s kojom svakako treba ostvariti dijalog.
Razdoblje pred nama SDP treba iskoristiti i za okupljanje svih politički zainteresiranih, ali stranački neangažiranih, kako je to, uostalom, i obećano, da o sada neaktivnim članicama i članovima niti ne govorim. Učim se strpljenju, jer mnogi su potezi novoga vodstva još u najavi, a od onoga što smo dosad imali prilike vidjeti, mogu pozdraviti sastanak sa sindikatima sisačke Rafinerije i prijedlog Zakona o minimalnoj plaći. Stranka jest u postizbornom koliko i u predizbornom razdoblju, jer je do lokalnih izbora manje od pet mjeseci. Prioriteti bi zato, u programskom i organizacijskom smislu trebali biti povezivanje s građankama i građanima na lokalnoj razini i njihovo uključivanje u izradu programskih prijedloga za mjesta u kojima žive. To bi bio pravi iskorak novog SDP-a. U stranci su se već dogodile i neke promjene koje se odnose, primjerice, na vodstvo Foruma žena, kojega sam od sredine prosinca preuzela nakon ostavke Gordane Sobol. Nezadovoljne smo, općenito, dosadašnjim statusom žena u stranci, kao i marginaliziranjem politika rodne ravnopravnosti u SDP-u. Od novog vodstva i tu, s pravom, mnogo očekujemo.
Jedan od stranačkih problema je prazna blagajna.
Prihode i rashode SDP-a te zakonitost trošenja sredstava nadzire Državna revizija i tu je sve, koliko mi je poznato, čisto. Što se tiče ove, 2017. godine, vjerujem da će financijski plan biti uskoro predstavljen nadležnom stranačkom tijelu, a to je Glavni odbor, pa će se jasno vidjeti koliko imamo, a koliko nam i za što treba te kako raspolagati tim resursima. No, da, u medijima se pojavljuju informacije o problemima s financijama te najavljuju i drastična smanjenja dohodaka radnicima u SDP-u, a takvih nas je pedesetak. Te mi se najave, naravno, ne sviđaju, kao ni način priopćavanja, najava rezova putem medija. Prihodi iz Državnog proračuna jesu značajno niži, ali teško da se to može kompenzirati uštedama na najnižim stavkama, kao što su plaće.
Ispostavilo se da je SDP u 2015. potrošio više nego što je zaradio, jer je na spin doktora Alexa Brauna potrošeno 4,6 milijuna kuna.
Političke stranke nisu korporacije - nije tu riječ o poslovnoj bilanci, i posve je pogrešno polaziti od takvih premisa, a bojim se da i angažman izbornih ‘inženjera’ dolazi iz istog tržišnog priručnika. Bojim se da se inače previše troši na predizborni marketing, umjesto da se ulaže u članice i članove. Kako, zašto i na što se trošilo - odgovornost je bivšega vodstva pa bi bilo u najmanju ruku praktično njih priupitati što o tome kažu. Inače, za mene je jedno od najvažnijih pitanja u SDP-u visina članarine i činjenica da je mnoge naše članice i članovi ne plaćaju. Treba naći načina da se plaćanje članarine učini atraktivnim, što uključuje i smanjenje njezina iznosa.
Sindikalna ste povjerenica podružnice Novog sindikata, osnovane u SDP-u prije nekoliko dana.
Kao radnici u SDP-u odlučili smo se sindikalizirati kako bismo iskoristili mogućnost sudjelovanja u najavljenim procesima sistematizacije, restrukturiranja i reorganizacije o kojima se pisalo u medijima. Smatramo da je SDP prirodno okruženje za djelovanje sindikata i da je takav nas potez dobrodošao i poželjan. Svjesni smo kako stranka raspolaže manjim financijskim sredstvima nego što je to donedavno bio slučaj, te da su najave iz medija o rezanju troškova itekako ostvarive. Naša intencija je angažirati se na korist zaposlenih u SDP-u te unapređenja naših radnih prava.
