Zbog činjenice da poslodavci unajmljuju studente koji obavljaju poslovne umjesto zaposlenih radnika, nedavno su se pobunili sindikati. Riječ je o temi koja je prouzrokovala širu raspravu?

Poznato je da su cijeli sektori, odnosno poslovi poput onih u službama za korisnike telekomunikacijskih kompanija ili skladištarski poslovi, gotovo pa rezervirani za studente i studentice. Budući da se na studentski rad ne odnose odredbe Zakona o radu (ZOR), dovode se u pitanje njihova radna prava, a satnica im je, naravno, niža. Ne znam zapravo o kakvim se pravima studenata koji rade uopće može govoriti, ako su prisiljeni raditi i više od deset sati za mizernu satnicu.

I ova tek započeta rasprava je pokazala kako se ponašaju vlasnici kapitala: pokušavaju zavaditi, antagonizirati potplaćene studente i potplaćene radnike, a demonizirati sindikate, odnosno zagovaratelje radničkih prava, pa i radničkih prava studenata. Ta je strategija, srećom, već prepoznata i jasno je i studentima i radnicima da politika snižavanja cijene rada u konačnici ne može donijeti dobra ni jednima niti drugima.

Riječ je o terenu za eksploataciju?

Studentski rad, na što ukazuju svi s iskustvom takvog ugovornog odnosa, doista jest teren za eksploataciju, i to ne od jučer. Dok se god i takav posao bude u Hrvatskoj smatrao premijom, dok god bude bilo moguće niskom studentskom satnicom nadnice stalno zaposlenih održavati na svega nešto višoj razini, dok god studenti budu morali prihvaćati slabo plaćene poslove kako bi uopće mogli studirati i dok se god budu potencirale razlike među radnicima umjesto radničke solidarnosti, teško da će se situacija popraviti.

U raspravu su se uključili i mladi SDP-a?

Forum mladih SDP-a predložio je niz izmjena u katalogu prava koja se odnose na studentski rad, uključujući i definiranje studentskog rada kao radnog iskustva te izmjene u obračunu poreza na dohodak. Smatram da je pitanje studentskog i učeničkog standarda, uključujući i smještaj, prehranu i kulturu (u najširem smislu), pitanje jednakosti u obrazovnim ishodima te da je povezano sa širom socioekonomskom slikom. A ona itekako ovisi o dostupnosti vrtića, o mogućnostima sudjelovanja u različitim, bilo kulturnim, obrazovnim ili sportsko-rekreativnim aktivnostima od najranije dobi, od vrtića preko osnovne i srednje škole. Porazni podaci o dječjem siromaštvu u Hrvatskoj ukazuju na perpetuiranje socijalne i ekonomske isključenosti i nepostojeću socijalnu mobilnost. Pitanja rada i obrazovanja su itekako klasno određena.

S obzirom na razmjere nezaposlenosti u Hrvatskoj, što ova rasprava pokazuje?

Ona otvara nekoliko dimenzija. Prva se svakako odnosi na uvjete na tržištu rada, odnosno snižavanje cijene rada koje poslodavci prakticiraju outsourcanjem poslova studentima. Druga se odnosi na socioekonomski status studenata koji moraju raditi da bi podmirili troškove života dok studiraju, da se razumijemo, u redovnom statusu. Studenti koji dolaze iz socioekonomski neprivilegiranog okruženja naprosto su prisiljeni raditi kako bi podmirili troškove studiranja i života, i pritom nemaju izbora. Problem se zato mora rješavati na izvoru: omogućavanjem javno financiranog visokog obrazovanja, dostupnošću smještaja u studentskim domovima, prehrane, kulturnih sadržaja, studentskim i učeničkim stipendijama u skladu sa socijalnim statusom, a potom i studentskog zapošljavanja, ali s višim standardima i nadnicama.

Utjecaj interesa poslodavaca na zakonodavna rješenja, posebno na ZOR, u Hrvatskoj je izrazito visok. Svakih nekoliko godina mijenja se ZOR, uvijek, ali baš uvijek tako da se radna prava smanjuju, a tržište rada dodatno deregulira. Uvode se novi, nesigurni oblici zapošljavanja, uz obećanje da će dinamiziranje tržišta rada doprinijeti i većem zapošljavanju te mobilnosti radne snage. Ta se obećanja rijetko ispunjavaju.

Iz Ministarstva znanosti i obrazovanja su najavili da rade na novom Zakonu o studentskom radu. Što bi on trebao sadržavati?

Trebalo bi jasno definirati i regulirati studentski rad te ga, putem inspekcije rada, nadzirati. Zakon o radu treba biti ključan normativni okvir. Studentski rad ne smije biti vrednovan kao nekakav rad drugačiji od onoga definiranog ZOR-om. Bude li to tako, i dalje ćemo se susretati s problemima iskorištavanja, dampinga, zloupotrebe studentskog rada koji će poslodavcima služiti za svojevrsnu ucjenu radnika, bilo visinom nadnice, bilo radnim uvjetima. Treba definirati maksimalni broj radnih sati za studente tjedno, iznos minimalne satnice, a radni odnos i sva prava iz njega detaljno regulirati ugovorom. Ali, prije svega, treba poslušati iskustva studenata koji su i danas u prekarnom, nesigurnom radnom statusu i uključiti ih u javnu raspravu.