Zbog izjave ‘Plaćajte na vrijeme pa neće biti ovrha’ izrečene na HRT-u Marijana Hanžekovića nazvali ste Gospodin Ovrha i poručili mu da ga treba biti sram?
Iritantan je cinizam hrvatske vlasničke klase, bez iznimke izrasle na prisvajanju zajedničke imovine. Dok nas mediji mitraljiraju militantnim frazama protiv svega javnog, svaki takav Gospodin Ovrha objeručke grabi iz javnih fondova, a onda nam se još ruga. Međutim, ljudi ne plaćaju račune ne zato što su nemarni ili nemaju osjećaj za vrijeme, nego zato što nemaju novca. U tom kontekstu podsjetit ću na prijedlog Ministarstva kulture iz 2012. godine da pristojba za HRT, kao u Finskoj, bude varijabilna: oni koji imaju malo, da plaćaju malo ili ništa, a oni koji imaju mnogo, da plaćaju više. Tada ne bi bilo ovrha. Nije nikakvo čudo da su privatni mediji po hitnom postupku eutanazirali taj prijedlog.
Kako komentirate okršaj DORH-a i Hrvatske odvjetničke komore povodom njegovih izjava?
DORH se buni protiv Hanžekovića i to zato što sudski proces protiv svojeg prijatelja Milana Bandića naziva političkim. Nikakav Kodeks odvjetničke etike tu ne pomaže: za tog smo gospodina mi neodgovorni neplatiše koji hoće kruha preko pogače, a Bandić i Zdravko Mamić ugledni građani kojima smještaju.
Nedavno ste izjavili da biste voljeli da SDP u budućnosti surađuje sa Živim zidom. Na čemu biste temeljili tu suradnju? S obzirom na stanje u Živom zidu, s kim biste je uopće uspostavili?
Uz nekoliko manjih organizacija lijevog, zelenog i feminističkog karaktera, Živi zid je politički koliko-toliko artikulirao poziciju osiromašenih, ekonomski isključenih, a često i ovršenih i deložiranih građana. Oni sasvim sigurno nemaju odgovore na mnogobrojna politička pitanja. Nisam sigurna niti da imaju kapaciteta da ih donesu, ali su financijskom, političkom i medijskom establišmentu barem rekli ‘dosta’. Očekivano, to se drugoj strani nije baš svidjelo, tako da su optužbe za populizam i nekompetentnost bile samo pitanje trenutka. Ne znam, doista, možda nekim ljudima koji predstavljaju tu organizaciju manjka političke vjerodostojnosti. Međutim, reakcija kojom se društveni mainstream brani od navodnih uljeza s ‘političke margine’ je već toliko puta viđena pa bi bilo dobro da ne odbacujemo ljude koji iznose nama bliske političke stavove samo zato što su ih mediji ocrnili.
Kao jednu od svojih grešaka prilikom obnašanja mandata saborske zastupnice označili ste podržavanje Zakon o radu 2014. godine. Vidite li to i kao grešku SDP -a koju bi trebalo ispraviti?
Iako posljednje izmjene ZOR-a, barem u usporedbi s onima iz 2003. godine, koje je također donijela SDP-ova vlada, nisu bile toliko radikalne, one pripadaju dugotrajnom trendu takozvane fleksibilizacije radnog zakonodavstva. Radi se o ukidanju radničkih prava što se zemljama poput Hrvatske nameće kao jedino rješenje za privlačenje stranih investitora i ekonomski rast. Budući da je recept očigledno pogrešan, a to mi je bilo jasno i prije 2014. godine, SDP iz temelja treba promijeniti svoj pristup radnom zakonodavstvu. Njegov jedini smisao je da štiti radnika, a ne da privlači investitore.
Možete li nam reći tri konkretne mjere kojima biste SDP pogurali više ulijevo?
Nadovezujući se na prethodno pitanje, potrebno je okupiti sindikate – i to ne samo one velike, nego sve vrijedne sindikaliste – kako bi pristupili izradi novog radnog zakonodavstva, po mjeri radnika a ne poslodavaca. Zatim, naše programe za izbore u lokalnoj samoupravi treba napraviti zajedno s ljudima koji tamo žive i rade, a ne u marketinškoj agenciji. Koga ćete pitati kako urediti na primjer predškolski odgoj i obrazovanje – a vrtići su prvorazredno političko pitanje za lokalne izbore – ako ne roditelje vrtićke djece i njihove tete? Odgajateljice su inače dobro organizirane u sindikatu i znaju što treba napraviti da bi se riješili nagomilani problemi vrtića, samo ih politika nikada nije slušala. Napokon, nužno je da se na stranačkim sastancima napokon počne raspravljati i odlučivati o političkim, programskim pitanjima, a ne samo o tome kako nekoga eventualno podržati ili spriječiti u karijernim nastojanjima. Na primjer, koji je naš stav o mirovinskom osiguranju? Hoćemo li o tome odlučivati mi, članovi i glasači SDP-a, ili ćemo o tome samo čitati u Hanžekovićevim novinama, uglavnom ono što bankari i mirovinski fondovi odluče? Moramo uzeti politiku iz ruku sve one Gospode Ovrha i vratiti je radnicima.
