U jeku smo sezone kiselih krastavaca, pa nas je nekako dopalo pisati i o SDP-u. Sve dežurne teme ionako već odavno nisu tako banalne. Klimatska i zdravstvena situacija pršte od sadržaja, s njima i turizam, a Olimpijske igre da ne spominjemo. SDP, međutim, ostaje prazan čak i kad je u njemu najdinamičnije. No pogledajmo izbliže o čemu je ovaj put riječ.
Nisu problem sukobi klanova, problem je konkretni ulog u podlozi sadašnjih akcija suprotstavljenih strana. Programske bismo im osnove mogli uzaludno tražiti sve dok ne zaboravimo po što smo krenuli
Stranku već neko vrijeme obilježava žestoko frakcionašenje. Predsjednik joj Peđa Grbin nedavno je amenovao reviziju članstva u dvije velike lokalne organizacije. Zagreb i Slavonski Brod prvo su raspušteni zbog disfunkcionalnosti. I zaista, dovoljno je sjetiti se mučnih prilika u zagrebačkoj organizaciji za gradonačelničkog mandata Milana Bandića. Ipak, potom je nekoliko članova i eksplicitno, poimence isključeno. Navode se Rajko Ostojić, Zvane Brumnić, Marina Opačak Bilić i Nikša Vukas. Ostali su podijeljeni na skupinu odmah vraćenih u članstvo, i one kojima je omogućeno da zatraže ponovni upis.
Čudnovata diferencijacija ubrzo je objašnjena. Tobože se radilo o pitanju (ne)urednog ažuriranja članarine, dok se nije izdvojio slučaj Gordana Marasa. Taj dugogodišnji visoki kadar SDP-a nije uz Grbina, a pretendira na čelno mjesto u Zagrebu. Tamo bi valjda ugrozio Joška Klisovića. Mada, kad se politički osmotri Klisovića, ne zna čovjek u što upire pogled. A to je točka na kojoj ovaj predsjednik stranke povlači zadnju crtu obrane.
Nisu problem sukobi klanova, mogli bismo načelno konstatirati. Problem je konkretni ulog u podlozi sadašnjih akcija suprotstavljenih strana. Programske bismo im osnove mogli uzaludno tražiti sve dok ne zaboravimo po što smo krenuli. Peđa Grbin je tu, ako ga usporedimo s prosjekom, isprva još i bio podnošljiv. Iskazao je određene lijeve reflekse i razmjernu koherentnost.
S druge strane, ovo je najviše što je poduzeo otkako je na čelu stranke. Za dva mjeseca će tome biti već godina dana, a otpočetka se zna da članstvo baš i ne krasi sloga. Obračun tako ne bi bio nevolja sam po sebi, osim s ishodom daljnjega programskoga glavinjanja. Nasuprot stranačkom vodstvu pritom nedvojbeno stoji toksična nakupina politikanata. Koncepcijski se tu ni plijesan ne bi imala za što uhvatiti. No čini se da Grbinova inicijativa nije donijela katarzu. Štoviše, počelo se još više komplicirati. Naročito je to očigledno u svjetlu neuspjeha na lokalnim izborima, nakon lanjskih parlamentarnih.
Kompletno članstvo, vrhuški poželjno ili nepoželjno, shvaća da evidentne unutarnje slabosti fatalno odbijaju birače. Kad je krajnji horizont sudjelovanje u institucijama vlasti, bar opozicijski, politički programi stranke nisu prioritet
Nelagoda koju oko sebe šire metode čistke pokazuje se težom negoli je vrh stranke očekivao. Ne uspijevaju je podnijeti ni svi pobornici Peđe Grbina i pretpostavljenog novog kursa u SDP-u. Pustimo nakratko to što ni taj kurs nije sasvim jasan. Slična bi kadrovska i članska provjetravanja ipak morala biti formalno uvjerljivija. Bez mnogo proceduralnih neravnina, znači, i bez dojma o počinjenoj nepravdi.
No tip koji je spočetka glasio za dosljednog i sistematičnog, upleo se u proizvoljnost i nedjelotvornost. Procesno nimalo uvjerljiva operacija potkopala je njegov imidž osobe s pravnim i pravničkim integritetom. Koliko je ta mjera stvari do jučer ulijevala pouzdanje, toliko ga po novom kompromitira. Ujedno s obzirom na širu javnost, ili tek stranačku. Kritički su se zato o Grbinovoj rubnoj metodologiji izjasnili i poneki njemu bliži članovi stranke. Ili makar nisu bliži konkurentskoj mu frakciji. Tu se prije svega ističu Kristina Ikić Baniček, Predrag Matić i Domagoj Hajduković.
Predsjednik stranke osjetno gubi internu potporu, dakle, i ovaj čas nije poznato što bi moglo preokrenuti trend. Pojačava ga činjenica uporno padajućeg stranačkog rejtinga. Po anketama SDP više nije druga stranka u Hrvatskoj. To svakako širi jaku nesigurnost unutar članstva, mjestimično i paniku. Istini za volju, Grbin je iza ranijeg vodstva stranku preuzeo u praktično slobodnom padu.
Iz tog se doba pamte i njegovi iskazi naklonosti novoj pojavi na sceni, zeleno-lijevoj koaliciji. Potonji subjekt, sad najčešće zvan Možemo! prema dominantnoj grupaciji, prošli mjesec je rejtingom prestigao SDP. Proboj zeleno-lijevih procijenjen je kao poučan za slučaj SDP-a. Receptura im se sastoji od relativno uvjerljivog programa i predanosti opipljivom djelovanju. Uslijed posvemašnjeg nedostatka tih kvaliteta u širem okruženju, nametnuli su se javnosti takoreći začas. Jedina subjektivna opasnost koja im prijeti jest mogućnost da se pretvore u drugi, nekakav instant-SDP.
Dotad zadržimo još malo pažnju na ovome prvom. Ono što je Grbina privuklo zeleno-lijevima, pokazalo se faktično jedinim ohrabrujućim impulsom u SDP-u. Jednostavno, netko je konačno shvatio da bi i lijevom centru trebalo nešto sadržaja. Ne bilo kakvog, nego socijaldemokratskog, sukladno imenu. Poželjno i autentičnog, da se ne istopi obnoć u alibi-praksama.
Gordan Maras, oponent i pretendent (Foto: Patrik Macek/PIXSELL)
Uopće nije sigurno da SDP ima više ikakvog potencijala za takvu reanimaciju. Od integralne političke supstance ispražnjen je i prije negoli je izborno-tržišno drastično posustao. Nosio se s HDZ-om po inerciji, ne obazirući se na prigovore za suštinsku nesadržajnost. I trajalo je to dok se nije istrošilo, a za alternativu nije ostavljeno baš ništa.
Pored tog i takvog SDP-a tutnjala je u međuvremenu historija, tumbali se epohalni dramski obrati. Na dio se lokalnih pitanja ta stranka još i obazirala. Kriterij je bila linija svjetonazorske podjele s HDZ-om, organski kudikamo stabilnijim igračem. Što se tiče generalnog političkog konteksta, pa i globalnog plana, tu je SDP ispao sasvim regresivan. Bez ikakvih reakcija na podražaje, ostao je u vakuumu. Izvjesne odgovore na to u jednom momentu ponudila je stranačko-predsjednička kandidatkinja Karolina Leaković. No simptom je SDP-a i to što je uvjerljivo marginalizirana.
SDP je bio i ostao dio svjetske socijaldemokracije tek utoliko što je i ona posljednjih desetljeća ogrezla u reakcionarstvu. A hrvatski su socijaldemokrati ukrcani na taj vlak od svog početka. Podsjetit ćemo na neke fakte s tim u vezi, ne samo zbog nedostatka teme u njima danas. Ovakav je SDP predodređen još dok se transformirao iz Saveza komunista Hrvatske, pogleda uprtog u Zapad.
Tamo, na tom vrlom Zapadu, već je na snazi bio apsolutni poraz socijaldemokracije. Političko oružje lijevog centra položeno je bilo od Amerike do Britanije, od Francuske do Njemačke. Prvi lider SDP-a Ivica Račan u to je uletio kao idealna reformska figura. Bio je prvo aparatčik s ljudskim licem, zatim savjesni otpravnik poslova nominalne ljevice. Stranka je dugo predstavljala stanoviti zalog antifašizma u Hrvatskoj. Prvenstveno zbog toga je honorirana dvama parlamentarno-izbornim uspjesima. A u oba se navrata pokazalo i što nudi SDP po pitanju ekonomske i socijalne politike.
Račan je na premijerskoj funkciji proveo brojne liberalne mjere u tom smislu. Kad je vlada smanjivala radnička prava, govorio je da ta politika jest "surova istina", ali i "zajednički put s Europom". Odradio je prljavi posao temeljitog pacificiranja klase koju navodno reprezentira. Usput je SDP, pod ruku s turboliberalnim HNS-om, proveo neke ključne strukturne promjene.
Primjerice, a samo ćemo toliko, jer je izbor odveć raskošan, prodao je državne banke. To je dakako pripremio HDZ, još u mandatu Borislava Škegre. No to je ionako konstanta u ogledu tih dviju stranaka. Harmonično su se upotpunjavale na strateškim politikama pod nadzorom krupnog kapitala, kao dobri i zli policajac.
Ta je vlada pristala na odbacivanje monetarnog suvereniteta RH, kao i ozbiljnijeg utjecaja na bankovni sektor. Puštala je da mediji ideološki prepariraju javnost tvrdeći da je tako i u razvijenom svijetu. Naposljetku, financijskoj industriji prepustila je ogroman komad mirovinskog osiguranja. Davorko Vidović je u tom predmetu bio glavni izvođač radova. Hrvatska dandanas funkcionira kao svjetski avangardist te vrste prevare i pljačke, kolosalne po svom obimu. Drugi stup mirovinske tzv. štednje ostaje najznačajnija ekonomska baština Ivice Račana. Naravno, uz fleksibilizaciju tržišta rada.
Onda je dobrog čovjeka Ivicu naslijedio mangup Zoka. Milanović je Zoran trebao biti osvježenje, ne samo u stranci zasićenoj svim tim vidovićima ili antunovićkama. U ono vrijeme je doduše pazio koliko verbalno mlatara oko sebe. Ipak, SDP nas je prvi podučio tome da formalni predizborni programi ne znače ništa. Ne isključivo kad je ekonomska i socijalna politika na stvari, a primarno bi se time morali baviti socijaldemokrati.
Nedavno isključeni – Nikša Vukas i Zvane Brumnić (Patrik Macek/PIXSELL)
Znali su oni biti itekako nedosljedni i kad pričamo o etničkim aspektima, međunacionalnim, identitetskim. Notorna saborska Deklaracija o Domovinskom ratu je samo jedan od izrazitijih primjera. Koliko je i to područje za SDP lako relativizirati, demonstrira upravo Milanović danas, s funkcije predsjednika RH. A on je i dalje veliki autoritet u toj stranci.
Elem, da vidimo malo kako se držao Milanović u onom navratu, premijerskom. Teško je pritom se odlučiti otkud zapravo krenuti. Srećom smo bar njegovu ulogu u kontaminiranju odnosa s Bosnom i Hercegovinom već obradili u rubrici Intrigator. Popis je svejedno podugačak i skandalozan. Autoceste je htio monetizirati, potom ih makar izručiti bankovnim mirovinskim fondovima, gorespomenutim. Ekonomski strateg SDP-a bio mu je liberal Branko Grčić. Nadalje, vlada Zorana Milanovića grubo je manipulirala referendumom za ulazak RH u EU. Prilikom ulaska u NATO, o referendumu pak nije moglo biti ni govora.
Vratimo se ipak na unutarnje prilike i socijaldemokraciju iz tog perioda. Naime, razglabamo o stranci koja je zadala konačni udarac hrvatskoj brodogradnji. Daleko od toga da je brodograđevnoj industriji cvalo išta posebno osim ruzine kad je SDP preuzeo državni timun. No tad nova vlada poduzima ono najgore moguće, a na tragu mokrih snova europske konkurencije. I dok na zapadu kontinenta maha uzima povratak sektora pod okrilje države, ovdje ga prepuštaju privatničkim maroderima.
Na to podsjećamo tek ilustrativno, zbog nekadašnje nenadmašne pozicije te industrije u nacionalnoj privredi. Milanovićeva vlada paralelno nastavlja i s fleksibilizacijom rada, te brojnim drugim sličnim mjerama. Ispraznivši sasvim izvorni sadržaj pojma socijaldemokracije, SDP ostaje na vjetrometini fatalne nedefiniranosti.
Nitko od njih nije više ni očekivao da budu socijalisti, da kažemo i to. Propast socijaldemokracije ipak je moguće očitati u nekim reakcijama prema socijalizmu. Bilježimo tako jednu znakovitu premijera Milanovića. Jednom prigodom ispričao je kako je sredinom 90-ih ispred Dukata prvi put u životu vidio 20 do 30 novih kamiona. "I vidio sam da se iz socijalizma prelazi u neko drugo doba", zaključio je. Usput je pohvalio Luku Rajića kao zaslužnog pripadnika društva. Pa, uistinu, teško je nakon Račana i Milanovića bilo nastaviti niz SDP-ovih lidera bez zgoditka kao što je Davor Bernardić.
Na njegov se predsjednički mandat u stranci nećemo posebno osvrtati, rana je još presvježa. Peđa Grbin dobio je zadatak da sanira štetu, ali baš mu i ne ide. Sad je već i pitanje je li imao ozbiljnu namjeru da programski preporodi SDP. Drukčije toj stranci nema dugoročno spasa, potrošila se skroz naskroz. Pitanje je i hoće li sam Grbin to više imati kad. Vrijeme curi, a nemir se širi.
Kompletno članstvo, vrhuški poželjno ili nepoželjno, shvaća da evidentne unutarnje slabosti fatalno odbijaju birače. Kad je krajnji horizont sudjelovanje u institucijama vlasti, bar opozicijski, politički programi stranke nisu prioritet. Umjesto njih, prioritet je goli opstanak apanaže. Čak i ako se samim članovima razbistrila spoznaja da bez strateškog sadržaja ne mogu dalje. Interni okršaji su nekoć predočavani kao sukobi koncepcija. Sad se već dugo zna da nema tu nikakvih koncepata, da je u igri puka borba za moć. Najava odvajanja Grbinovih oponenata u novu stranku ne mijenja pritom ništa bitno.
To su glavni razlozi zbog kojih na temu SDP-a možemo pisati samo o dvorskim razmiricama, a tako će vjerojatno i ostati. I to u periodima kad ponestaje svježih društvenih događaja, pa se osvrćemo za konzerviranima. Vratimo se stoga žanru turšije, dok se u domaćinstvima priprema zimnica. Ako ništa drugo, bit će nama kiselih esdepeovaca za grickanje i u hladne dane.
