Zoran Milanović treći je predsjednik Republike Hrvatske – poslije Franje Tuđmana i Stipe Mesića – kojem su glasači dali drugi uzastopni mandat. Milanović je uvjerljivo pobijedio – prema postotku u drugom krugu uvjerljive od ikoga unatrag četvrt stoljeća – zbog toga što je za nekoliko kopalja bolji, kompetentniji i talentiraniji političar od HDZ-ova kandidata Dragana Primorca, zatim zbog toga što hrvatski birači tradicionalno izbjegavaju povjeriti sve ključne državne položaje pripadnicima iste političke opcije, pa onda i zbog pametne kampanje prilagođene okolnostima, koje su mu išle na ruku, te zbog toga što je uspio pridobiti veliki broj desnih glasača a pritom u najvećoj mjeri zadržati i svoje bazično lijevo biračko tijelo.
Ovo potonje nije se dogodilo slučajno: u proteklih pet godina predsjedničkog mandata, Milanović se smišljeno i dozirano primicao suverenizmu i razvijao utemeljenu skepsu prema političkoj praksi Europske unije i Zapada, prije svega u pogledu odnosa prema ruskoj agresiji na Ukrajinu.
Na drugoj strani, hvalisavi i isprazni Primorac dobro je i prošao s obzirom na to kakvu je kampanju vodio, kakve ga afere prate iz prošlosti i kakvi su općenito njegovi politički kapaciteti. Zadnjih dana kampanje pokazao je, usto, da se slabo nosi s perspektivom poraza: nije radio ništa osim što je ponavljao da Milanović „ne voli i ne osjeća Hrvatsku“, a usput je i popularizirao jedno nevjerodostojno istraživanje neke čudnovate londonske organizacije, odnosno kvaziistraživanje prema kojem su se ruski i srpski botovi umiješali u izbore na Milanovićevoj strani.
U širenju te opasne manipulacije, diskretno ili manje diskretno, sudjelovali su i premijer Andrej Plenković te ministrica kulture i medija Nina Obuljen Koržinek. Primorac je čak spominjao mogućnost poništenja izbora zbog tog izmišljenog problema. Bio je to vrhunac njegovog lutanja i nedoraslosti ulozi koju je žarko želio. Na istom tragu bio je i njegov govor nakon što su izišli rezultati.
Milanović je, pak, kao i poslije prvog kruga, pozvao Plenkovića na suradnju i razgovor. „To je moja dužnost prema onima koji kažu da su odgovorni za 99 posto stvari, a mi ostali za jedan posto. I to su moje riječi otprije deset godina, kad je Grabar Kitarović pobijedila Josipovića. Bilo je to malo ogorčeno s moje strane, ali Vlada jest najodgovornija. Neću najavljivati nikakve dopise niti javne pritiske prema predsjedniku Vlade, ali morat ćemo razgovarati“, rekao je predsjednik u prvom govoru nakon proglašenja rezultata.
Prva Plenkovićeva izjava, međutim, predstavljala je nastavak durenja i svađe, uz ponavljanje istog repertoara razloga zbog kojih se ne može surađivati, kao i svaljivanje odgovornosti za Primorčev poraz na pristrane medije i neodgovorne građane.
Može li Plenković zaista ignorirati oko milijun i 120 hiljada Milanovićevih glasova u drugom krugu izbora, što je za više od 320 hiljada više nego u prvom krugu, za oko 90 hiljada više nego što je Milanović dobio u drugom izbornom krugu prije pet godina? Može li se zaista nastaviti praviti da ne postoje ustavne ovlasti predsjednika Republike i da ne postoji ustavna obaveza suradnje Vlade i predsjednika Republike u područjima obrambene i vanjske politike te nacionalne sigurnosti? Može li se sasvim oglušiti na poruku koju su mu uputili birači, jer nema sumnje da je Primorčev debakl ujedno i ozbiljan udarac Plenkoviću, koji je diktirao ritam i sadržaj kampanje HDZ-ova kandidata?
Kako sada stoje stvari, premijeru ne pada na pamet ništa nalik suradnji i dogovaranju o strateškim pitanjima u spomenutim područjima u kojima dijeli nadležnosti s Milanovićem. Nije nemoguće da će se relativno uskoro na razini pregovaračkih timova postići dogovor o imenovanjima jednog broja veleposlanika, o nekim imenovanjima u vojsci i sigurnosno-obavještajnim agencijama, možda se predsjednik i premijer uspiju i sastati na kurtoaznim sjednicama Vijeća za obranu i Vijeća za nacionalnu sigurnost, ali ne treba očekivati da će Plenković najednom početi da uzima u obzir Milanovićeva razmišljanja o, primjerice, vanjskoj politici i konceptu nabave novog oružja i opreme za oružane snage.
Plenkoviću treba sukob s Milanovićem, makar bio nešto manje intenzivan, no Milanoviću takva vrsta sukoba više nije potrebna i šef HDZ-a mogao bi se naći u velikim problemima ako se predsjednik države ubuduće odluči za obranu svojih ustavnih ovlasti koristeći drukčije metode od onih za kojima je posezao u prošle tri-četiri godine.
