Ove se godine očekuje više od 120 tisuća posjetitelja, prava horda knjigoljubaca; otprilike tim je riječima novinarka u prilogu nacionalne javne televizije najavila početak nedavno održanog, najvećeg ovdašnjeg sajma knjiga. U svemu tome najzanimljiviji nam je ovom prilikom bio odabrani termin – knjigoljubac. Nalazimo ga specifičnim, pomalo neobičnim. Ne čitatelj/ica ili štovatelj/ica knjige, već doslovno onaj koji ljubi knjigu. Implicira se visoko emocionalan, a ne racionalan odnos prema tom simbolu, zaštitnom znaku umnosti. Knjiga kao fetišistički objekt obožavanja.

Možda je termin zapravo i dobro pogođen u pripadajućem povijesno-društvenom kontekstu. U epohi u kojoj još samo festivalski vašar može izazvati povećan interes za stvari koje se nepovratno sele na margine po rangu društvene relevantnosti, važnosti i značaja. U hipu suvremenog festivalskog šušura svaki artefakt potencijalno postaje utrživa roba, pa čak i knjiga. A spomenutom spektaklu koji traje par dana kontrira surova društvena realnost. Prema podacima istraživanja koje je proveo GFK prije tri-četiri godine, u Hrvatskoj barem jednu knjigu godišnje pročita između 42 i 50 posto stanovništva, a prosjek pročitanih knjiga među onima koji čitaju iznosi četiri knjige godišnje. No čak i tako lošu statistiku čini poraznijom navod iz istog istraživanja koji baca sjenku na prethodni podatak i čini ga još lošijim. To je da čak 61 posto nacionalne populacije ima stav da ih knjiga uopće ne zanima, a među takvima više od dvije trećine izjavljuje da ih apsolutno ništa ne bi moglo natjerati na čitanje knjiga. I to je tako u vremenu s nikada više deklarativno zagovaranih politika popularizacije knjiga i čitanja, kada gotovo sve evropske zemlje imaju usvojene strategije promicanja takvih praksi.

U društvenoj realnosti teško, sve sporije i sve manje čitaju knjige i oni kojima je ta praksa u opisu posla kojim se bave. I ne mislimo pritom samo na klasične papirnate, ukoričene knjige, već i na njihove digitalne verzije. U nepregledno gustom obilju svakovrsnih podražaja današnjice, kada nam je pažnja permanentno razbijena na više različitih digitalno-medijskih i tehnoloških platformi istovremeno, sve je teže pronaći onu koncentraciju i mir koje knjiga svojim profilom traži. To je praksa hermeneutičke posvećenosti, ali i iskustvo jedne druge, već pomalo arhaične temporalnosti, drugog tipa vremenitosti. No neće knjiga, naravno, nestati i umrijeti, kako su joj ishitreno ispisali smrtovnicu neki tehnofuturistički nastrojeni autori u ranim 1990-ima, dok je komercijalni internet još uvijek bio mlad. Tiskaju se one nemilice, financijske potpore države i nekih drugih aktera, iako opetovano nedostatne, ipak kapaju, a sajmovi knjiga prave su oaze kulturne industrije današnjice. Ali što će knjizi knjigoljupci, ako na horizontu nema čitatelja?