The Replacements: Tim (Let It Bleed Edition) (Rhino)
The Replacements su se tijekom posljednjih dvadesetak godina nametnuli kao ključni utjecaj, svjesni ili nesvjesni, skoro svakom gitarskom bendu s tendencijom pisanja velikih "malih" pjesma, odnosno spajanja himničnosti, iskrenosti i počesto autodestruktivne energije. Premda su bili poznati kao energičan, ali izrazito kaotičan živi bend, studijski albumi Replacementsa često su patili od nespretnih produkcijskih zahvata. Stoga ne čudi niz reizdanja koja bacaju novo svjetlo na stari materijal kao što je bio slučaj s box setom "Dead Man's Pop" iz 2019., koji je predstavio novu verziju njihovog šestog albuma "Don't Tell A Soul". Nedavno je sličan tretman doživio njihov četvrti album "Tim", no ključna razlika je u tome što je "Don't Tell A Soul" još od originalnog objavljivanja 1989. smatran promašajem, a "Tim" sadrži neke od njihovih najboljih i najpoznatijih pjesama poput "Swinging Party", "Bastards of Young " ili "Here Comes The Regular". Ovo reizdanje sadrži novi miks iskusnog inženjera zvuka Eda Stasiuma i zamjenjuje digitalnim reverbom i drugim zvukovnim muljem osamdesetih opterećenu verziju Tommyja Ramonea, koji je producirao original. Kritički panegirici stoga ne čude. Pjesme Paula Westerberga oduvijek su zračile izravnošću i autorefleksijom, a direktniji, snažniji miks samo dodatno produbljuje njihovu opipljivu ljudskost.
Bob Dylan: The Complete Budokan 1978 (Columbia)
Originalno izdanje ovog live albuma iz 1978. doživjelo je potpuni potop kritike koja ga je proglasila najnižom točkom dotadašnje Dylanove karijere. Imajući taj podatak na umu, lako je ovo reizdanje svrstati pod nepotrebni cinično-komercijalni potez kojim se kompletistima izbijaju novci iz džepa pred blagdane. No današnja publika i Dylanovi fanovi znaju nešto što kritičari 1978. nisu mogli znati: Dylan radikalno mijenja svoje pjesme u živim izvedbama. Dakako, presedan je postavljen već u šezdesetima, kad je izvršio čuveni prijelaz s akustike na elektriku te slomio srca i mozgove folk publike, no suvremeni kritičari poput Stevena Hydena vjerojatno manje-više precizno tvrde da je upravo originalni album točka u kojoj je Dylan odlučio svoje klasike pretvoriti u poligon za stilske vježbe. Današnjem slušatelju naviknutom na činjenicu da "Blowing in the Wind" može imati reggae ritam ili da "Jokerman" može biti isporučen punkerskom užurbanošću ovaj album ne bi trebao zvučati šokantno. Dapače, može se staviti u jasan kontekst. Nakon nešto intimnije turneje Rolling Thunder Revue, koja je pratila album "Desire", Dylan je krenuo na svjetsku turneju velikim dijelom i iz financijskih razloga, no očigledno nije štedio na raskošnom jedanaesteročlanom bendu. Aranžmani pjesama su komercijalniji od originala, ali i ukrašeni neobičnim estetskim izborima poput prenaglašenih orgulja i drugih klavijatura te posebno agresivnom upotrebom puhačkih instrumenata. Niz klasika u psihodeličnim, šlampavim soft rock čitanjima predstavljaju Dylana kao još nestabilnijeg blizanca ionako disfunkcionalnih komercijalnih titana tog doba poput The Eagles ili Fleetwood Mac.
The Who: Who’s Next | Life House (Super Deluxe) (UMe)
Najnovije super deluxe izdanje kultnog albuma "Who's Next" ističe se po tome što najsveobuhvatnije do sad hvata obrise zlosretnog projekta iz kojeg je album nastao. Nakon velikog uspjeha rock opere "Tommy", gitarist i glavni autor benda Pete Townshend je zamislio još grandiozniji projekt, rock operu "Lifehouse" čiji je koncept spajao klasične buntovničke rock'n'roll motive i distopijsku priču o virtualnoj stvarnosti. Kad je taj koncept zbog svađe s menadžerom Kitom Lambertom propao, bend je dio već napisanih pjesama objavio kao svoj peti studijski album. "Who's Next" je možda opsegom manji od "Tommyja" i zamišljenog nasljednika, no pjesme poput "Baba O'Riley" i "Won't Get Fooled Again" spadaju u sam vrh stadionskog rocka ranih sedamdesetih. Upotreba sintesajzera je diskretnija i prilagođenija potrebama pjesama od sličnih zahvata prog rock suvremenika, no ne i manje ambiciozna. The Who su oduvijek imali potrebu pisati velike tinejdžerske himne, koje su nakon završetka mod faze postajale sve melodramatičnije i epskije. Ovo reizdanje vjerno dokumentira dugi put od kućnih snimki do perfekcionizma studijskih verzija i pokazuje da je za njihov uspjeh od samog koncepta važnija bila Townshendova neosporna autorska vještina i sposobnost da osobne fascinacije pretoči u emocionalno rezonantni pop rock koji i nakon pedeset godina zvuči jednako svježe.
