Nije prošlo puno od tzv. afere Vrisak, u sklopu koje su hrvatske feministkinje i feministi, među inim, napali zadnji roman Zorana Ferića "Dok prelaziš rijeku". U potonjem mlada djevojka samovoljno traži i trpi seksualno nasilje od sredovječnog muškarca, što je o(t)pisano kao tipična muška (bijela, sredovječna) fantazija o ženama koje seksualno uživaju biti ponižavane od muškaraca. No u velikom (bijelom) svijetu – recimo, u Americi i Nizozemskoj – znaju i malo drugačije gledati na to.
Naime, u nizozemsko-američkoj anglofonoj koprodukciji "Babygirl" (u nas u zadnji čas prevedenoj kao "Požuda", valjda da se ne bi "zbunilo", a moguće i šokiralo potencijalne gledatelje koji bi možda mogli pomisliti da naslov upućuje na dogodovštine neke /nestašne/ djevojčice), glavni muški lik, mladi seksualni "dominator" Samuel (Harris Dickinson), objašnjava drugom glavnom muškom liku Jacobu (Antonio Banderas) da griješi kad misli da su žene koje seksualno žude za muškom dominacijom plod muške fantazije, da je takvo mišljenje danas prevladano.
Samuel je sukladan postavkama liberalnog feminizma koji poštuje i afirmira upravo ono što je i Ferić naveo u obrani svog romana nazvavši ga feminističkim – pravo žena da odaberu vlastitu seksualnu fantaziju i uživaju u njoj realiziravši je i u stvarnosti, pa bio to i užitak u samopodčinjavanju, užitak u muškoj dominaciji koja može uključivati i fizičko nasilje. Za razliku od Ferića, autor filma "Babygirl" nije muškarac, nego je to redateljica, scenaristica i koproducentica Halina Reijn, pa joj se ne može prigovoriti da je njezin narativ (tipična) muška fantazija. Možda se tek može posegnuti za rezervnom objekcijom, da je riječ o pounutrenju dominantnog (seksističkog, mizoginog) narativa, ali to bi naravno bilo patronizirajuće učitavanje.
Uglavnom, Reijn, koja se prvo afirmirala kao plodna glumica (međunarodno najpoznatije su joj uloge u "Crnoj knjizi" Paula Verhoevena i "Operaciji Valkira" Bryana Singera), a zadnjih se godina posvetila režiji, progovara s liberalno-feminističkih pozicija, jer nema sumnje da stoji iza spomenuta Samuelova iskaza. Njih naglašavaju i riječi naslovne junakinje filma, sredovječne Romy (Nicole Kidman), koja se približava takozvanoj trećoj životnoj dobi, ali svejedno je dražesna poput djevojčice (iako joj kamera u krupnim planova ponekad nimalo ne laska); Romy naime ne traži opravdanja za svoje, kako ih doživljava, devijantne sklonosti u traumama iz djetinjstva, nego tvrdi da su joj one urođene, genetski dane.
Ne traži opravdanje u izvanjskom, u nekoj formi društvenog, nego uzrok dosljedno liberalno vidi u unutarnjem i individualnom. Problem je što oba ta iskaza autorica Reijn plasira odveć eksplicitno, a prvi, Samuelov, i vrlo tvrdo, didaktično, i što filmu daruje ultimativni happy end koji idealizira obitelj i mogućnost supružničkog razumijevanja. Kad Jacob napokon shvati da je legitimno da Romy seksualno zadovoljstvo postiže igricama dominacije i podčinjavanja, te joj tako "liberaliziran" počne pružati užitak, ona može prestati tražiti orgazme izvan granica moralno dopustivog, može prestati ugrožavati njihovu skladnu obitelj koju čine i starija kći lezbijka te mlađa plesačica.
Riječ je o podobnom, mora se priznati ne i nesimpatičnom kraju koji pomiruje liberalno i konzervativno, iako je film većim dijelom obećavao nešto bitno drugačije. No glavna njegova mana nije na ideologijskoj razini, nego u neuvjerljivosti središnjeg odnosa Romy i Samuela. Dickinson, koji je ostvario odlične uloge u "Štakorima s plaže" Elize Hittman i "Trokutu tuge" Rubena Östlunda, nije dorastao roli neodoljivog mladog manipulatora, pa je teško povjerovati da je snažna (poslovna) žena poput Romy, u uobičajeno sugestivnoj interpretaciji Nicole Kidman, u njemu vidjela karizmatičnu osobnost. Na tom odnosu "Babygirl" pada, premda je izvrsno snimljen i solidno režiran.
