Svakoga ljeta u drugoj polovici srpnja kad zvuk pištaljke nadjača cvrčke na otoku Viru, počinje Ljetna škola srpskog jezika i kulture "Sava Mrkalj" u organizaciji SKD-a Prosvjeta i Vijeća srpske nacionalne manjine Grada Zagreba. Škola je namijenjena učenicima koji ne pohađaju neki od modela obrazovanja na srpskom jeziku i pismu, ili žele proširiti svoje znanje ćiriličnog pisma i upoznati srpsku kulturu. Ove godine program za učenike osnovnih škola održan je od 19. do 31. srpnja, a tokom dva tjedna kroz školu je prošlo 138 učenika iz cijele Hrvatske. Njih oko dvije trećine već su ranije pohađali Ljetnu školu i vratili su se po nova znanja i prijateljstva, a neke od novih polaznika dočekala je cijela azbuka za savladati.

Pod krošnjama stabala, uz improviziranu školsku ploču početnička grupa učenika ima nastavu srpskog, uči čitati i pisati slovo po slovo ćirilice. Već sa naučenih 20 slova pišu prve rečenice pod budnim okom nastavnice Nade Đurić Plećaš koja je ove godine prvi put izvodila nastavu u ljetnoj školi. Svih prethodnih godina otpremala je na Vir učenike iz osnovnih škola u kojima predaje i slušala njihove dojmove kada bi se vratili u školske klupe. Ne skriva zadovoljstvo.

- Ja sam sada pred penziju i kada su me pozvali odlučila sam probati. Na kraju sam oduševljena. Djeca su jako pristupačna, odnos nastavnik-učenik je labaviji i lakše je raditi. Iznenadilo me je da sam skoro sva slova obradila u samo četiri dana. To ne bih mogla na redovnoj nastavi u školi. Kontrolirala sam ih kratkim diktatom i zaista u ovoj opuštenoj i prijateljskoj atmosferi gradivo se lakše savladava. To nam govori dovoljno o tradicionalnim učionicama - zaključuje Đurić Plećaš.

Pred penziju sam i kada su me pozvali odlučila sam probati. Oduševljena sam. Djeca su jako pristupačna, odnos nastavnik-učenik je labaviji i lakše je raditi. Iznenadilo me je da sam skoro sva slova obradila u samo četiri dana. To ne bih mogla na redovnoj nastavi, kaže Nada Đurić Plećaš

Nastava srpskog je najzastupljenija i sve skupine učenika imaju je svaki dan nakon prijepodnevnog boravka na plaži. Nastavnica Ranka Rod sa svojim učenicima raspleće redoslijed riječi u rečenicama "Izokrenute priče" Branka Ćopića gdje brdo izlazi iza sunca i zemlja kvasi kišu, Senka Crevar obrađuje narodnu pripovijetku "U cara Trojana kozje uši" pa diskusija pokriva sve načine sakrivanja istine, a Marica Šimunić najstarijoj grupi približava srednjovjekovnu srpsku književnost. Kakve vrste hlača su čakšire, što znači progunđati, da li je pjesnik Zmaj mogao letjeti i kako se to leti pjesmama samo su neka od pitanja u razgovorima. Gradivo srpskog jezika u nekim se lekcijama prožima s nastavom historije u kojoj je učenicima predstavljena srednjovjekovna kultura. Nastavnik Petar Rudić ističe da su se učenicima jako svidjele freske i također zapaža da su motiviraniji za nastavu u ležernoj atmosferi ljetne škole, nego na redovnoj nastavi u školi.

- Ove godine sam radio i geografiju, pa sam objasnio reljef Srbije u odnosu na reljef Hrvatske, a uspoređivali smo i turističke sadržaje obje zemlje - kaže Rudić.

Najočitija razlika je more, "onaj akvamarin na geografskim kartama, gde se dubine označavaju tamnijom a plićaci svetlijom modrom bojom", kako to opisuje Danilo Kiš u "Enciklopediji mrtvih" kada geometar Đ. M, za vrijeme jednog noćnog marša s padina Velebita prvi put u životu ugleda more koje do kraja života u sebi nosi kao priviđenje jer nije bio siguran da li je to bila morska pučina ili nebeski horizont.

Vrlo slična očaranost dogodila se Vanessi iz okolice Našica. Beskrajno plavetnilo prvi put u životu ugledala je kroz mutno staklo autobusa i potpuno očarana fotografirala je svaki naredni prizor, nestrpljivo čekajući prvi ulazak u more.

- Znala sam da je slano, ali nisam očekivala da je baš tako slano - stidljivo priznaje Vanessa.

Ona je na Viru proplivala uz stručno vodstvo nastavnika tjelesnog odgoja Nebojše Radojčića i Saše Kuzmanovića. Svake godine se iznova sva djeca testiraju i prema rezultatima rasporede u grupe neplivača, plivača koji korigiraju tehniku ili su već dobri plivači i unutar obruča koji formiraju nastavnici slobodno plivaju, igraju se s loptom i sl. Radojčić kaže da je kod neplivača najveći problem strah.

- Zbog straha se tijelo teško opušta, pa je prvi korak uspostaviti povjerenje i čim dijete osjeti sigurnost, možemo ići prema tome da se u početku samostalno održava na vodi nekoliko minuta. Imamo plutače i razna pomagala, a sva djeca su uvijek u razini vode koja im je do prsa.

Škola plivanja na ljetnoj školi (Foto: Nataša Puškar)

I tako dan po dan, metar po metar da bi grupa neplivača do kraja tjedna isplivavala po 30 metara. Sport je vrlo zastupljen u Ljetnoj školi tako da svaki slobodni sat ispunjava zvuk loptice za stolni tenis, igra se odbojka, nogomet, razvijaju vještine u streličarstvu sa gumenim strijelama, a u upotrebi je i specijalna vortex lopta. Sve su to pripreme za veliko sportsko natjecanje koje se održava završne večeri kada je upriličena i podjela medalja pobjednicima i diploma svim polaznicima Ljetne škole.

Prije nego što se dobije diploma u svakoj generaciji na gotovo svakom uzrastu treba izaći na kraj s raznim emocijama koje nastaju nakon odvajanja od roditelja. Voditelj Ljetne škole i nastavnik na radionicama Bojan Lazić nakon 13 uzastopnih godina rada na tom programu kaže da su vrlo rijetke grupe u kojima nema barem jednog djeteta koje se teško odvojilo od roditelja.

- Jednako je to prisutno i kod dječaka i kod djevojčica, osim što dječaci malo bolje maskiraju emocije. Odmah na početku ih ohrabrimo da ne drže emocije u sebi i da im se, ako pokažu tugu, nelagodu nitko neće smijati - kaže Lazić.

Obično se djeca požale na bolove u trbuhu, glavobolju ili mučninu, a kada se isključe organski uzroci, jedini pravi lijek je razgovor. Edukacijska rehabilitatorica Nikolina Šrajbek ove godine je drugi put boravila u Ljetnoj školi i "bolove u trbuhu" liječila je aktivnim slušanjem i komuniciranjem.

- Moje intervencije su se sastojale od izgradnje odnosa s djetetom, njegovog ohrabrivanja, pronalaženja vršnjaka koji je zainteresiran pomoći, pružanja sigurnosti te postupnog preusmjeravanja razgovora i aktivnosti iz svakodnevnog života na aktivnosti u Ljetnoj školi. U principu se sva djeca vrlo brzo adaptiraju, no nekima je potrebno samo malo pažnje odrasle osobe i sigurna luka u novom okruženju - kaže Šrajbek.

Prošle godine je prvi put pokrenut pilot-program u kojem su dvije studentice završne godine Edukacijsko-rehabilitacijskog fakulteta boravile u ljetnoj školi kao podrška stalnom nastavničkom timu. Cilj je prvenstveno pomoći djeci s bilo kojom vrstom teškoće, integrirati djecu s teškoćama u razvoju sa vršnjacima u slobodno vrijeme. Šrajbek se na Vir vratila s diplomom i ističe kako su joj ovo ljeto novi izazov bila djeca koja se teže nose s ljutnjom i samoregulacijom.

Suveniri nastali na radionicama polaznika (Foto: Nataša Puškar)

- Osobno sam veliki zagovaratelj važnosti verbaliziranja emocija i pružanja strategija za nošenje s neugodnim emocijama, kako kod djece koja prate očekivanu razvojnu liniju, tako i kod djece s teškoćama u razvoju, pa su mi takve intervencije bile jedne od dražih u Ljetnoj školi.

Dvije djevojčice koje pauzu provode na balkonu ispred svoje sobe potvrđuju da su razgovori sa svim nastavnicima ljekoviti, da su naučile plivati, da je more zaista plavo kao na slikama i slano kao što piše u knjigama, da im je lijepo, ali da je u Ljetnoj školi i teško.

- Nedostaju mi mama i tata, svake večeri se sjetim bake i djeda, jako mi fali moj mali brat koji ima samo dvije godine - dopunjavaju jedna drugu dok nabrajaju sve "teškoće", ali i razloge zbog kojih ozbiljno dvoje hoće li se vratiti iduće ljeto na Vir.

Slično je nabrajao i geometar Đ. M. u "Enciklopediji mrtvih" koji je nakon prvobitne očaranosti morem nakon niza godina otputovao na prvo pravo ljetovanje sa kojeg se vratio ranije nezadovoljan klimom, ugostiteljskim uslugama, televizijskim programom, iznerviran meduzama i gužvama na plaži jer sav taj metež je nadjačao u njemu onaj davni, daleki san, plav kao nebeski horizont. Ostaje nadati se da će u djevojčicama iduće godine želja za ljetovanjem ipak nadjačati nostalgiju.

Sva ta nostalgija ima i drugo lice, lice moderne tehnologije jer danas djeca sve ranije dobivaju mobilne telefone i općenito su više vezana uz tehnologiju u odnosu na prethodne generacije. Dječaci iz jedne sobe nacrtali su svoje portrete na zajedničkom crtežu na kojem su njihova tijela stopljena s igraćim konzolama i sličnim dodacima koji su dijelovi grudi, produžeci ruku i sl. Tehnologija je sastavni dio njihove svakodnevnice, a upotreba mobilnog telefona u Ljetnoj školi svedena je na sat vremena dnevno kada se djeca čuju s roditeljima, pogledaju društvene mreže, igraju igrice ili se pak toliko zanesu u sportske aktivnosti da potpuno zaborave i prići kutiji u kojoj leže svi kontakti s vanjskim i virtualnim svijetom.

Možda mjerilo zadovoljstva i jeste iščezavanje pojma o protoku vremena, to stapanje nastave i igre, treninga i natjecanja, nebeskog i morskog plavetnila. Sedam dana kasnije, kada pištaljka na Viru zadnji put nadjača dječji žamor i cvrčke, učenici jedan po jedan ulaze u autobus opraštajući se od još jedne Ljetne škole. Doviđenja do idućeg ljeta, kada na istom mjestu čekaju nove pjesme i priče, nove pobjede, prijateljstva i plave morske daljine.