Vladimir Milanković, osuđeni ratni zločinac, dobit će od države 978.750 kuna za troškove obrane u sudskom postupku u kojem ga je ista ta država osudila na deset godina zatvora zbog sudjelovanja u ubojstvu 23 civila i jednog ratnog zarobljenika srpske nacionalnosti na području Siska i Banije, piše Jutarnji list.
I ne samo to, Ministarstvo unutarnjih poslova – odlučio je sisački Županijski sud - bivšem policajcu morat će refundirati još 167.000 kuna za sudske troškove plus kamate pa se predviđa da će ukupan iznos premašiti 1,2 milijuna kuna, a s obzirom da je Milankoviću već ranije isplaćeno više od 700.000 kuna ispada da će ukupno od države dobiti više od dva milijuna kuna!?
S druge strane, žrtve i njihove obitelji muku muče da dobiju bilo kakvu odštetu od države u čijoj je uniformi Milanković skrivio smrt 24 ljudi.
Primjerice, nakon što je Milanković osuđen, Stoja Trivkanović je 2014. podnijela zahtjev za ponavljanjem parničnog postupka koji je prije odbio sisački Općinski sud. Promijenila je tužbu i napisala da je Milanković osuđen zbog nestanka, a ne smrti njezinih dvojice sinova i supruga. Što se dogodilo? Grupa naoružanih pripadnika specijalne policije "Vukovi" 25. kolovoza 1991. iz kuće u sisačkom naselju Zeleni brijeg odveli su sinove Zorana (23) i Berislava (18) te supruga Nikolu (48). Od tada se Zoran i Berislav vode kao nestale osobe, a pretpostavlja se da su ubijeni kao i Nikola, čije je izmučeno tijelo sljedećeg dana pronađeno na obali Save kod sela Gušće. "Nakon lupanja po vratima upali su u kuću i počeli je pretraživati. Pronašli su Nikolinu cestarsku uniformu, jer je radio u Poduzeću za ceste, pa su ga optužili da je riječ o uniformi JNA. Nije im se svidjela niti sinova zastava Crvene zvezde. Potom su ih nasilno odveli. Zoranu nisu dali ni da se obuje, rekavši mu: 'Tamo gdje ideš, neće ti trebati'", ispričala nam je 2011. Stoja Trivkanović, koja je preminula krajem 2019. godine.
Zoran, Berislav i Nikola Trivkanovića su nakon odvođenja viđeni u kompleksu ORA, jednom od najzloglasnijih mučilišta i stratišta sisačkih Srba 1991., nakon čega im se izgubio svaki trag. "Tražila sam ih posvuda. Na ORA-i su mi prijetili jer sam ih uopće pokušala tražiti, a izjavu o njihovom nestanku dala sam u vojnoj komandi. Plakala sam, molila, a oni su obećavali da će pomoći ako to bude u njihovoj moći. Tražila sam ih u sisačkoj policiji, gdje mi je Đuro Brodarac (tadašnji načelnik PU sisačko-moslavačke, op.a.) rekao: 'Sinove idi tražiti u mrtvačnicu.' Bezuspješno sam sve ispričala i tadašnjem ministru unutarnjih poslova Ivanu Vekiću", posvjedočila je za Novosti Stoja Trivkanović.
Nakon godina pravne bitke, slučaj je završio na Europskom sudu za ljudska prava, koji je početkom prošle godine donio presudu u njenu korist. Pravdu, međutim, Stoja nije dočekala jer je u međuvremenu umrla. Sud u Strasbourgu utvrdio je da je hrvatsko pravosuđe pri odlučivanju o zahtjevu za ponavljanje parničnog postupka trebalo uzeti u obzir činjenicu da je postojala pravomoćna kaznena presuda za ratni zločin u kojoj su njezini sinovi navedeni kao žrtve te da su Zoran i Berislav nakon nestanka proglašeni umrlima. ESLJP je Stoji Trivkanović, odnosno njezinim nasljednicima, naposljetku dosudio ukupno 12.500 eura na ime naknade neimovinske štete, te 2000 eura za troškove postupka. Istom presudom odbačeni su svi argumenti Republike Hrvatske koja se protivila da Stojini unuci, djeca pokojnog Zorana, nastave postupak nakon njene smrti.
Kćer Steve Ratkovića, ubijenog 1991. godine, od države je putem izvansudske nagodbe dobila odštetu od 153,3 tisuće kuna. Taj je trošak, nepravomoćnom odlukom istog sisačkog Općinskog suda s početka ove godine, prebačen na Milankovića koji bi ga trebao vratiti Ministarstvu unutarnjih poslova na osnovu tužbe koju je MUP podigao 2018. godine radi naknade štete. U presudi Županijskog suda piše da su prilikom hapšenja Stevu Ratkovića teško fizički zlostavljali, zadajući mu brojne udarce tupim tvrdim predmetima po glavi te mu nanijeli više rana i razderotina po licu i tjemenu, zbog čega je Ratković prevezen u sisačku bolnicu gdje je nakon par dana umro.
Sisački Općinski sud prije četiri godine presudio je da Republika Hrvatska mora isplatiti 60.000 kuna Peri Dragičeviću iz Sunje zbog hapšenja i mučenja u kolovozu 1991. u Sisku.
Podsjetimo, Milanković je 2013. pred Županijskim sudom u Osijeku osuđen po zapovjednoj odgovornosti na osam godina zatvora, jer kao zamjenik načelnika PU sisačke Brodarca, u razdoblju od srpnja 1991. do lipnja 1992., nije spriječio nezakonite nasilne ulaske u kuće i stanove, ponižavanje, zastrašivanje te fizičko i psihičko zlostavljanje civila na širem području Siska i Banije. Naprotiv, navodi se u presudi, sprečavao je istrage zločina, "odobravao je nezakonite radnje podređenih i ohrabrivao ih na to, a i osobno sudjelovao u zlostavljanju i napadima na pojedine civile te naredio nezakonito zatvaranje većeg broja Srba, što je rezultiralo ubojstvom 24 žrtve, odnosno 23 civila i jednog ratnog zarobljenika".
Naredne godine Vrhovni sud mu je kaznu povisio na deset godina. Nakon dvije trećine odslužene kazne, Milanković je 2018. pušten na slobodu. Dvije godine kasnije obratio Europskom sudu za ljudska prava, tvrdeći da su ga domaći sudovi osudili na temelju zakona koji nije bio na snazi u vrijeme počinjenja kaznenog djela, ali Europski sud tužbu nije prihvatio.
Istovjetan postupak vođen je i protiv generala Đure Brodarca te bivšeg specijalca Drage Bošnjaka, iz jedinice "Vukovi". Brodarac je umro u pritvoru 2011., a Bošnjak je oslobođen krivnje. Neposredni počinitelji egzekucija nikada nisu utvrđeni.
Vladimir Milanković (prvi lijevo), načelnik PU Luka Pešut (u sredini) i župan Ivan Celjak (zadnji desno) (Foto: Smz.hr)
Međutim, presuda kojom je Milanković osuđen kao ratni zločinac nije utjecala da u Hrvatskoj i dalje ne bude svrstan među ugledne građane. Tako je prošle godine kod spomen-obilježja u bazi sisačke Interventne jedinice policije obilježena 30. obljetnica osnivanja Specijalne postrojbe "Osa", a među istaknutim gostima bio je i Milanković u društvu sa sisačko-moslavačkim županom Ivanom Celjakom iz redova HDZ-a i Lukom Pešutom, načelnikom Policijske uprave sisačko-moslavačke.
Milanković je ju tužbi, na osnovu koje mu država treba isplatiti odštetu, napisao da je zahtjev MUP-u podnio kad je doznao da je protiv njega pokrenut sudski postupak 2011. kao bivši djelatnik Ministarstva, tražeći da mu država refundira troškove obrane odvjetnicima Nataši Čučić i Milenku Umičeviću. Tom je zahtjevu tadašnji ministar Tomislav Karamarko udovoljio i svakom odvjetniku isplatio po 351.000 kuna iste godine. U sljedeće tri godine ispostavili su još po tri računa svatko u vrijednosti od po 498.750 kuna, dakle zajedno 997.500 kuna, ali oni nisu plaćeni, piše Jutarnji, jer je na toj poziciji Karamarka zamijenio SDP-ovac Ranko Ostojić, koji je nakon konzultacije s DORH-om zaključio da Milankovićev zahtjev smatra neosnovanim jer "ratni zločini po svojoj prirodi ne mogu proizaći iz obavljanja policijskog posla".
U međuvremenu će Milanković biti pravomoćno osuđen za ratni zločin, ali će godinu kasnije podnijeti tužbu za isplatu neisplaćenih mu troškova od 997.500 kuna. Županijski sud u Sisku ga je odbio 2016., on se žalio pa je drugostupanjski Županijski sud u Zagrebu, koji je tužbu prihvatio, umanjio iznos po 9375 kuna po odvjetniku, te ga utvrdio na 489.375 kuna. Tuženi MUP podnosi reviziju, a Vrhovni sud 2020. ukida drugostupanjsku presudu te je vraća u Sisak na ponovno suđenje.
"Veći dio svojeg radnog vijeka proveo sam radeći za Republiku Hrvatsku, odnosno za MUP. Bio sam na važnim pozicijama, više godina načelnik PU sisačko-moslavačke, a od 1997. do 2000. godine i savjetnik u Uredu predsjednika za nacionalnu sigurnost. Bio sam šokiran kada je protiv mene pokrenut kazneni postupak", rekao je Milanković, navodeći kako se za financijsku pomoć Ministarstvu obratio znajući da sam neće moći financirati obranu, a da na nju ima pravo jer je radio u sustavu.
Sud u Sisku zaključuje nespornim da je MUP zaključio, a ministar Karamarko 2011. potpisao odluku kako tada okrivljeni Milanković ima pravo na pravnu pomoć Ministarstva sukladno Zakonu o policijskim poslovima i ovlastima, kao što nije sporno da je odvjetnicima po toj odluci plaćeno više od 700.000 kuna. Sporno je što isto Ministarstvo mijenja stajalište o opravdanosti dosuđivanja troška i zahtjevima za isplatom, smatrajući da za tako nešto nema pravne osnove.
Županijski sud u Sisku se pri donošenju odluke rukovodi ranije iznesenim pravnim shvaćanjem viših sudova, smatrajući da tužitelj ostvaruje pravo na besplatnu pravnu pomoć s obzirom na to da je u inkriminiranom razdoblju imao status službene osobe, tj. policijskog službenika, u kojem svojstvu je bio ovlašten izdavati zapovijedi te je bio odgovoran za poštivanje i primjenu ratnog i humanitarnog međunarodnog prava o sigurnosti i zaštiti civila te humano postupanje prema ratnim zarobljenicima, pa okolnost vođenja kaznenog postupka zbog ratnog zločina nije predstavljala osnovu za uskraćivanje prava na besplatnu pravnu pomoć, odnosno isplatu naknade troškova obrane njegovih branitelja, pri čemu nije odlučno što je tužitelj angažirao dvoje branitelja, s obzirom na to da u ovom postupku potražuje isplatu naknade po jednom branitelju, stav je sisačkog suda.
Kako su nastali tako veliki troškovi zastupanja pojasnila je Čučić. Navela je da je spis imao više od 6000 stranica, da su morali izučavati sudsku praksu Međunarodnog kaznenog suda čije su odluke na engleskom i francuskom. Putovali su u Osijek na 72 ročišta, a 65 puta su posjetili branjenika koji je tamo bio u zatvoru.
