Ustavni sud RH usvojio je ustavnu tužbu koju su podnijeli članovi obitelji Gojka Ležaića, civila srpske nacionalnosti, ubijenog 11. kolovoza 1995., nakon završetka Vojno - redarstvene akcije "Oluja" u zaseoku Gošić u blizini Kistanja i to šest godina otkako je Vrhovni sud RH presudom u listopadu 2018. odbio reviziju odluka nižih sudova koji su obitelji odbili priznati isplatu ukupno 880 tisuća kuna naknade za imovinsku i neimovinsku štetu zbog smrti njima bliske osobe.

Članovi obitelji Ležaić (troje djece i u međuvremenu preminula majka) u ustavnoj tužbi ustrajali su u tvrdnjama da je država odgovorna za smrt njihovog oca i supruga, jer je do usmrćenja došlo nakon završetka VRA "Oluja", kada je Republika Hrvatska na tom području već bila uspostavila svoju vlast. Od početka parničnog postupka, tužbe podnijete pred nižim sudovima još 2007. ističu da je njihov otac, tada 65-godišnjak, bio civilna osoba srpske nacionalnosti i da je ubijen u dvorištu svoje kuće te da je ozljede od kojih je preminuo dobio djelovanjem najmanje dva projektila, a da je par dana kasnije u susjednom selu Varivode (zaseok Borci) ubijeno još devet civila srpske nacionalnosti.

Ustavni sud je svojom odlukom tako osporio i drugostupanjsku presudu zagrebačkog Županijskog suda od veljače 2017. godine, ali i prvostupanjsku presudu zagrebačkog Općinskog građanskog suda iz siječnja 2016. i predmet potonjem sudu vratio na ponovni postupak. U novoj parnici očekuje nas pravni salto mortale: premda su nadležni sudovi dakle odbili tužbeni zahtjev podnositelja za odštetom, zaključivši kako u konkretnom slučaju nema dovoljno dokaza da je do usmrćenja Gojka Ležaića došlo djelovanjem pripadnika hrvatskih vojnih ili redarstvenih snaga, sada će Republika Hrvatska, odnosno njezin zastupnik Državno odvjetništvo, morati upravo dokazati da Gojka Ležaića nisu sa dva hica ubili pripadnici Hrvatske vojske. Pozivajući se na neke druge slične predmete, ''Trivkanović protiv Hrvatske'' i ''Baljak protiv Hrvatske'' , Ustavni sud je zaključio da je tužiteljima nametnut prekomjerni i neprihvatljiv standard dokazivanja konkretnog događaja s obzirom na njegov širi kontekst.

U odluci Ustavnog suda piše i sljedeće: ''Ustavni sud smatra kako su podnositelji pružili sudu prima facie dokaze o tome da bi pripadnici Hrvatske vojske ili policije mogli biti uključeni u sporni događaj u kojem je smrtno stradao njihov srodnik, odnosno da bi moglo biti riječi o aktima terora i drugim aktima nasilja poduzetim s ciljem teškog narušavanja javnog reda zastrašivanjem i izazivanjem osjećaja nesigurnosti građana srpske manjine, te da je time - u skladu s naprijed navedenih stajalištima - teret dokazivanja prešao na Republiku Hrvatsku''.

Odvjetnica Slađana Čanković, koja zastupa oštećenu obitelj Ležaić, Novostima je potvrdila da su na sudu stavili požurnicu i čekaju zakazivanje ročišta kako bi rasprava krenula ispočetka.- Republika Hrvatska u nastavku mora ponuditi dokaze suprotno onome što mi tvrdimo i što smo dokazivali u cijelom procesu. Mi smo s našim dokazima doveli taj predmet do visokog stupnja vjerojatnosti da su zločin počinili upravo pripadnici HV -a, ta nismo došli na sud bez ijednog dokaza, ali nismo mogli isto dokazati u smislu da upiremo u nekog prstom i kažemo taj i taj vojnik je to počinio, što se od nas čak tražilo u tim parnicama. Mi smo, napominjem zaista učinili vjerojatnim da su pripadnici Hrvatske vojske učinili to zlodjelo. Ali ako država tvrdi da zločin nisu počinili pripadnici HV -a, od nje se sad traži da isto i dokaže – kazala je Čanković.

Odvjetnicu pitamo o tome da li je zaključak Ustavnog suda o nametnutom prekomjernom i neprihvatljivom standardu dokazivanja iznimka ili pravilo nametanja standarda nižih sudova kada je riječ o parnicama koje za ratnu odštetu vode oštećeni građani srpske nacionalnosti. Taj stav trajao je desetljećima, kaže nam Čanković, do preokreta upravo u presudi ''Baljak protiv Hrvatske'' 2021. godine gdje je Europski sud za ljudska prava (ESLJP) smatrao da je došlo do prekomjernog tereta dokazivanja oštećenog, odnosno, kako je službeno u tom slučaju dokumentirano, proizvoljno donesenih zaključaka domaćih sudova o nepostojanju odgovornosti države za smrt bliskog člana obitelji podnositelja tužbe.

Drugim riječima, kako nas upućuje odvjetnica Čanković, ako država, kao i u slučaju Ležaić tvrdi da je u tim okolnostima riječ o ratnoj šteti onda neka sa svojim aparatom prisile pronađe počinitelje, odnosno opovrgne tvrdnje da su pripadnici oružanih snaga počinili ratni zločin. 

- Imamo jako puno predmeta koje rušimo upravo s tom tezom. Što će biti vidjet ćemo: do sada su niži sudovi poštivali odluku Ustavnog suda odnosno ESLJP -a i odlučivali u korist tužitelja odnosno žrtve – optimistična je odvjetnica Čanković.Recimo i to da je u zaseoku Gošić, osim ranije ubijenog Gojka Ležaića, nepoznati počinitelji 27. kolovoza 1995. godine iz vatrenog oružja ubili još sedam civila. Za te zločine sumnjičilo se četvoricu pripadnika HV-a, ali su u procesu koji se 1996. vodio pred Županijskim sudom u Zadru svi optuženi oslobođeni. Tu odluku je 1999. ukinuo Vrhovni sud, a obnovljeni postupak se vodio na Županijskom sudu u Šibeniku, ali je Županijsko državno odvjetništvo 2002. odustalo od optužnice zbog nedostatka dokaza. Za zločine u Gošiću nitko do danas nije osuđen.