Državljanin Republike Hrvatske srpske nacionalnosti O.Š. zaustavljen je u srpnju 1991. godine na nadzornom punktu kod Jasenovca. U tome trenutku bio je pripadnik hrvatske policije, ugledni savezni nogometni i kinološki sudac. Tamo je došao s dva pripadnika Zbora narodne garde, koji su ga ‘stopirali’ kod Virovitice. Vičući mu da je četnik, grupa ljudi ga je na ovom punktu izvukla iz automobila i počela mlatiti dok nije pao u nesvijest. O.Š. je potom odveden u Jasenovac, gdje su ga dva dana mučili i urinirali po njemu, sipajući mu sol po ranama. Izbili su mu zube, zadobio je ozljede lubanje i rebara. Odveden je na strijeljanje na Savu, gdje ga je spasio jedan pripadnik MUP-a, nakon čega je odvezen u Sisak. Iako mu je general Đuro Dečak obećao da ga više nitko neće dirati, zlostavljanje i opetovana premlaćivanja su se nastavila, u kojima je jednom prilikom sudjelovao i sam Dečak. Unatoč tome što je pripadnik hrvatske policije, O.Š. je iz zatvora u Zagrebu odveden na razmjenu u prosincu 1991. godine i potom je nakon liječenja vraćen u Hrvatsku. Godine 1998. utvrđen mu je 90-postotni invaliditet, dok su članovi njegove obitelji, poput njega, bili podvrgnuti psihijatrijskom liječenju.
Statistika Documente pokazuje da su u devet od deset slučajeva članovi obitelji civila usmrćenih u ratu izgubili parnice pred hrvatskim sudovima
Njegova priča jedna je od onih koje su ušle u kazneni postupak za ratne zločine protiv Vladimira Milankovića, tadašnjeg zamjenika načelnika sisačke policije. Prije tri godine Milanković je pravomoćno osuđen na deset godina zatvora za zapovjednu odgovornost zbog likvidacija, otmice i mučenja velikog broja sisačkih civila.
Zahvaljujući ovom postupku, O.Š. je tužio Republiku Hrvatsku, tražeći naknadu nematerijalne štete zbog užasa koje je preživio 1990-ih. Prvostupanjski sud u Belom Manastiru dosudio mu je 2016. odštetu u iznosu od 270.000 kuna na ime fizičkih boli, pretrpljenog straha i umanjenih fizičkih aktivnosti. No DORH se kao predstavnik države žalio na taj postupak, nakon čega je Županijski sud u Osijeku prije dva mjeseca donio presudu da mu se isplati svega 40.000 kuna, na ime fizičkih boli i umanjenih fizičkih aktivnosti, dok je pretrpljeni strah izbačen iz financijske naknade. Iako Sud ne negira pretrpljene psihofizičke torture, u obrazloženju presude stoji da ‘tužitelj nije pružio objektivne dokaze o nanijetim tjelesnim ozljedama’.
- Zamislite da su vas mučili mjesecima, urinirali po vama, stavljali sol na rane, vodili vas u bolnicu jer su shvatili da ćete izdahnuti, potom i na strijeljanje, da zbog toga postanete 90-postotni invalid pod antidepresivima i onda, nakon svega, dobijete 40.000 kuna? Odvjetnik sam četvrt stoljeća i nešto takvo nikad nisam vidio - kaže Novostima njegov odvjetnik Dinko Matijašević, dodajući da je veću odštetu vidio u banalnijim slučajevima, poput tuče u kojoj žrtva dobije plavicu na licu.
- Ovo je uvredljiv, sramotan i ponižavajući postupak sudskih tijela Republike Hrvatske - kaže nam odvjetnik, najavljujući žalbu protiv presude.
Iako je njegov klijent ogorčen na epilog, on spada među rijetke koji su dobili kakvu-takvu naknadu za pretrpljena mučenja od strane pripadnika hrvatske vojske ili policije za vrijeme prethodnog rata. U većini tužbi, naime, pravosudna tijela u Hrvatskoj odbijaju zahtjeve za naknadu nematerijalne štete, prvenstveno zbog toga što nije pokrenut postupak protiv počinitelja tih zločina. Na temelju presude Milankoviću prošle su godine dosuđene i odštete udovicama ubijenih te nestalih žrtava pripadnika hrvatskih vojno-policijskih postrojbi u Sisku. Sličnim presudama financijski su obeštećeni i članovi obitelji ubijene djevojčice D.R. u Karlovcu i J.Č. koji je ubijen u akciji Oluja.
Zakon koji bi uređivao prava svih civilnih žrtava rata i dalje nailazi na političke blokade i to prvenstveno zbog nacionalističke panike iz braniteljskih i hdz-ovih redova
No s obzirom na broj negativnih rješenja, ovo su krajnje iznimke. Prema statistici koju je prije nekoliko godina objavila Documenta – Centar za suočavanje s prošlošću, u devet od deset slučajeva članovi obitelji civila usmrćenih u ratu izgubili su parnice pred hrvatskim sudovima. Mnogi od njih bili su pritom prisiljeni plaćati visoke troškove suđenja, koji su varirali između pet i 110 tisuća kuna. Za one koji su podnijeli tužbu zbog materijalnih gubitaka u ratu, troškovi su se penjali i do 200.000 kuna.
Takvi sudski epilozi posljedica su izostanka zakonskog okvira koji bi garantirao pravo žrtava na reparaciju i činjenice da većina počinitelja i dalje nije procesuirana. Zakon koji bi uređivao prava svih civilnih žrtava rata, bez obzira na presude, za koji se godinama zalažu udruženja poput Documente, i dalje nailazi na političke blokade, prvenstveno zbog nacionalističke panike iz braniteljskih i HDZ-ovih redova, koji smatraju da bi se njime obeštećivali agresori na Hrvatsku, ali i razmjera financijske naknade koja bi bila isplaćena iz proračuna. U stvarnosti, međutim, posljedice osjećaju civili koji su, poput O.Š. s početka priče, pretrpjeli teške traume ili gubitke nedužnih članova obitelji.
- Republika Hrvatska u postupcima pred nacionalnim sudovima ne priznaje patnju žrtve odbijajući njihove tužbe za naknadu nematerijalne štete za duševne boli koje trpe i danas te uz to nameće i visoke proceduralne troškove - kaže Novostima odvjetnik Luka Šušak, pravni zastupnik više hrvatskih građana srpske nacionalnosti koji godinama gube postupke protiv Republike Hrvatske.
Njegova klijentica Stoja Trivkanović ostala je bez supruga Nikole i dva sina. Odvezeni su 25. kolovoza 1991. godine iz obiteljske kuće u sisačkom naselju Zeleni brijeg. Izmučeno tijelo supruga pronađeno je na obali Save, dok je sinove tražila dva desetljeća. Tražila ih je odmah i u sisačkoj policiji, gdje joj je Đuro Brodarac rekao: ‘Idi ih traži u mrtvačnici na groblju.’ Bez ikakvog efekta je sve ispričala i tadašnjem ministru Ivanu Vekiću.
Stoja Trivkanović tužbu za duševnu bol zbog smrti sinova podnijela je u rujnu 2006. Nakon što joj je Općinski sud u Sisku odbio tužbeni zahtjev zbog zastare, dosuđeno joj je 15.000 kuna sudskih troškova. Nakon žalbe, presudu je potvrdio sisački Županijski sud, uz obrazloženje da nije proveden kazneni postupak protiv počinitelja. Za ubojstvo Nikole Trivkanovića tužbu su podnijeli i njegovi unuci, pa je nakon odbijanja tužbe na sisačkom Općinskom i Županijskom sudu podnesena revizija Ustavnom sudu. Zbog sudskih troškova bili su dužni platiti 71.480 kuna.
Odvjetnik Šušak podnio je potom zahtjev i na Evropskom sudu za ljudska prava u Strasbourgu. No taj je sud odbio zahtjev, utvrdivši da je država poduzela sve odgovarajuće i moguće korake u istrazi ratnog zločina nad sinovima podnositeljice. Sličan je epilog doživio i u predmetu ubijenog Steve Borojevića, koji je nestao 6. listopada 1991. godine, vraćajući se u obiteljsku kuću u Sisak. U policiji su tvrdili da ništa ne znaju o nestanku, dok je Đuro Brodarac članovima obitelji rekao da Stevo nije na listi za praćenje, ‘niti na listi za likvidaciju’, kako stoji u svjedočenju u postupku protiv sisačkih osumnjičenika za ratne zločine. Nakon nekoliko dana njegova supruga pozvana je u patologiju na prepoznavanje. Sudsko vijeće je prije nekoliko godina konstatiralo da je svjedokinja zadržala pravo postavljanja imovinsko-pravnog zahtjeva, iako je navela da je već vodila parnicu koju je izgubila, te da je dužna nadoknaditi 20.000 kuna parničnih troškova.
Odvjetnik Šušak i u ovom je slučaju podnio zahtjev Evropskom sudu za ljudska prava. No tamo su utvrdili da nije došlo do povrede Konvencije o ljudskim pravima, jer su, između ostaloga, istražne radnje protiv izravnih počinitelja još uvijek u toku, pa su zahtjevi podnositelja odbijeni kao preuranjeni jer nisu iscrpljene sve mogućnosti nacionalnog pravnog lijeka. Iako je Evropski sud prihvatio da su zbog ratne i poslijeratne situacije u Hrvatskoj postojale prepreke u istrazi ubojstva, Šušak kaže da se pred ovim sudom postupci proglašavaju nedopuštenima zbog proteka šestomjesečnog roka od zadnje istražne radnje.
- Upravo zbog toga što je RH kasno počela provoditi kaznene postupke i procesuirati počinitelje kaznenih djela, i to tek nakon pritiska međunarodne zajednice, sljednici žrtava kaznenih djela protiv civilnog stanovništva nisu danas u mogućnosti ostvariti svoja prava - kaže Šušak.
Tokom 2016. godine 13 je takvih zahtjeva odbačeno u Strasbourgu kao nedopušteno jer nisu zadovoljeni formalni uvjeti, a najčešće je riječ o proteku roka od 6 mjeseci od zadnje istražne radnje. U nekim slučajevima isti je sud presudio u korist tuženika, najčešće zbog dugotrajnosti kaznenog postupka za ratne zločine, dodjeljujući im naknadu od nekoliko tisuća eura.
U isto je vrijeme Općinski sud u Sisku odbio zahtjeve za ponavljanje građanskih postupaka za naknadu štete temeljem nove činjenice: pravomoćne osuđujuće presude za ratni zločin, zbog proteka roka ili zbog zaključka da se radi o već presuđenoj stvari. Njihove građanske tužbe za naknadu štete bile su odbijene zbog zastare ili nedostatka dokaza. Od njih se tražilo da kao stranka koja je izgubila parnicu plate troškove postupka koji su u pojedinim predmetima iznimno visoki i predstavljaju dodatnu kaznu pa i izvor ponovne traumatizacije, pokazuje prošlogodišnja analiza Documente, u kojoj je upozoreno da godinama izostaje sveobuhvatni zakonski okvir koji bi garantirao status i pravo na reparaciju svim civilnim žrtvama rata.
Documenta sustavno traži da Vlada izmjeni uredbu koja, među ostalim, otpisuje parnične troškove osobama u teškoj socijalnoj situaciji, jer se, primjerice, ovaj dokument ne odnosi nužno na pojedince koji imaju automobil ili kuću. Zbog tereta dokazivanja koji je na tužitelju i računanja zastarnih rokova, zahtijevali su i izmjenu postojećih zakona, poput Zakona o odgovornosti RH za štetu uzrokovanu od pripadnika hrvatskih oružanih i redarstvenih snaga za vrijeme Domovinskog rata, kao i izradu nacionalnog programa i zakona o osnivanju fonda za obeštećenje svih civilnih žrtava rata kojim bi se naknada štete uredila u skladu sa smjernicama UN-a.
- Iako smo apelirali kod Vlade da se donese sveobuhvatni zakon i da se bar obeštete obitelji evidentnih kaznenih djela, ništa se nije napravilo. Zasad nije bilo političke volje da dođe do takvih promjena - kaže Eugen Jakovčić iz Documente, podsjećajući da je Sabor izglasao zakon koji jamči obeštećenje žrtvama seksualnog nasilja u Domovinskom ratu, dok
za druge ranjive skupine i dalje nema sličnih zakonskih rješenja.
Pravo na obeštećenje utoliko mogu ostvariti jedino žrtve ili obitelji žrtava čiji su počinitelji osuđeni u kaznenom postupku. Ipak, Vrhovni sud je u jednom slučaju donio presudu u kojoj je RH proglašena odgovornom za zločine počinjene nad roditeljima jednog građanina srpske nacionalnosti i to bez obzira na nepostojanje kaznenog postupka.
- Iako nemamo presedanski sustav, to je bio jasan znak Državnom odvjetništvu da bi trebao ići u nagodbe i obeštećenje žrtava. Ali praksa se i dalje svodi na rijetke primjere - kaže Jakovčić i upozorava na paradoks DORH-a.
- U nekim predmetima građanski odjel DORH-a tražio je naknadu parničnih troškova jer je obitelj izgubila postupak u kojem je tražila odštetu. U drugoj prostoriji, kaznenom odjelu tog istog DORH-a, zovu iste osobe da svjedoče i pomognu u procesuiranju počinitelje ratnih zločina nad njihovim najmilijima. Ne ulazi se u nagodbe, iako bi moglo doći do toga. Ovakve apsurdne situacije još su jedan pokazatelj da Republika Hrvatska radi sve da se isplati što manje odšteta civilnim žrtvama rata - kaže on.
Dok stotine žrtava i članova obitelji ne mogu dobiti kakvu-takvu satisfakciju zbog nepostojanja presuda protiv počinitelja i zakonskog okvira koji bi im omogućio naknade, bez obzira na same presude, slučaj s početka priče ilustrativno pokazuje kolika bi mogla biti cijena njihovih patnji kada konačno dođu na red.
