U utorak, 21. siječnja u Muzeju osobnih priča u Osijeku predstavlja se postav "Priče Srba" u suorganizaciji Fade Ina i Odjela za kulturu Srpskog narodnog vijeća. Predstavite nam ga.
U zadnjih tridesetak godina čini mi se da je bilo malo prilika da poslušamo priče osječkih Srba na jednom mjestu. Bez obzira na njihovu težinu, specifičnost ili univerzalnost, ti su osobni narativi prilika za uspostavljanje odnosa tamo gdje ga nema, a gdje bi mogao zaživjeti. Ovim postavom predstavljamo 18 osobnih priča osječkih Srba različitih generacija i njihov odnos prema Osijeku.
Neki pripovjedači su čak proživjeli Drugi svjetski rat, mnogi su odrasli i živjeli u Jugoslaviji, dio dolazi iz miješanih brakova, dio njih je rođen u vrijeme raspada Jugoslavije i poslije, neki su se iselili iz Osijeka, a neki su ga izabrali kao grad u kojem žele graditi život ili podizati djecu. Pripovjedači su različitih zanimanja, iskustava, doživljaja sebe i svoje uloge u društvu u kojem žive. Publici se predstavljaju fotografskim portretom, crticom iz osobna narativa, videointervjuom te osobnim predmetom simbolički povezanim s njihovom pričom. U njoj opisuju značajne trenutke u svojim životima, pričaju o teškim i lijepim stvarima za koje su se borili i koje su ih promijenile.
Recite nam više o konceptu Muzeja i načinu na koji nastoji mijenjati odnose većinske i manjinskih zajednica.
Muzej osobnih priča je kulturno-društveni projekt koji smo zamislili kao interaktivni prostor susreta kazivača i publike. Budući da nismo kustosi ili etnolozi, već dokumentaristi, naša namjera je bila da približimo iskustvo pripadnika manjina koji žive u Osijeku i regiji i otvorimo prostor upoznavanja i učenja. Svaka priča se sastoji od videointervjua i kutije u kojoj se nalazi po jedan osobni narativ. Vrlo često su u kutijama priloženi i osobni predmeti koji potkrepljuju priču. Primjerice, u pričama Roma možete pronaći harmoniku koju je donirao svirač.
Uz priču o važnosti harmonike kojom je gospodin Nikola uzdržavao obitelj, priča je i o pjesmi koju nikad nije htio svirati, "Ciganska je tuga pregolema", jer je to pjesma o stradanju Roma u vrijeme NDH, a brojne je članove njegove obitelji ubio ustaški režim. Osobni predmet na simboličkoj razini postaje eksponat i komunicira s posjetiteljem koji ga uzima u ruke, povezujući ga s pripovjedačem koji je posjetitelju "poklonio" svoju priču.
Zašto je suočavanje s individualnim pričama tako potentno i kako je javnost reagirala na one Roma i Židova, prethodno predstavljene u Muzeju?
Svaki naš sugovornik se "izlaže" mišljenju posjetitelja koji uzima u ruke njegovu priču, njegovu kutiju. Mislim da otvorenost i iskrenost naših sugovornika jednostavno razoružava. Zalazi iza predrasuda da su primjerice Romi ovakvi, Židovi onakvi... Meni su predivne poruke koje su učenici osnovnih i srednjih škola pisali u knjigu dojmova da je riječ o posebnom mjestu. Nisu samo pisali da im se priče sviđaju, nego da se dive hrabrosti pripovjedača i kako "nisu fake" u svijetu u kojem je mnogo toga patvoreno i lažno. To mi zvuči kao snažan argument da nastavimo dalje.
