Srbi se nemilice hvale Kajmakčalanom, a Hrvati pak svojom velikom kulturom. Beogradska čaršija uzdiže do neba Solunski front, a Hrvati uzvraćaju: "Mi Hrvati smo imali akademiju nauka, dok se knez Miloš još plašio lokomotive!" To je sukus pisma jednog "prečanina", objavljenog u zagrebačkim novinama, a u povodu neprestanog prepucavanja Beograda i Zagreba. "Mi, Zagrepčani, volimo da govorimo ozbiljno o svojoj tobože velikoj kulturi, na što nas posprdno gledaju stranci… Tim svojim hvalisanjem našom 'kulturom' odbijamo ih od sebe više nego stjenice u zagrebačkim hotelima ili prljavi stolnjaci u našim restoranima i kavanama.
Beograđani imadu mnogo razumijevanja za šale i viceve, pa i onda kad su na njihov račun. To je jedna krepost koju mi Hrvati, Zagrepčani, nemamo u tolikoj mjeri kad se slične šale o nama zbijaju. To, s našom 'velikom kulturom' nije više bezazlena šala, već jedna pogreška s kojom dodijavamo i Srbima i Slovencima i još se više izlažemo nepovoljnoj kritici stranaca i njihovom posprdnom smijehu.
Mi s tim svojim hvalisanjem izazivamo Srbijance (a pomalo i Slovence) i unosimo novi element u međusobna gloženja i međusobne mržnje. Nama su dodijali oni koji nam svako malo dolaze s Kajmakčalanom, pa kako onda ne bismo i mi dodijali drugima svojim izjavama o našoj 'velikoj kulturi'. Kajmakčalanom se ne hvališu oni koji su ondje ginuli i borili se, već oni koji ga ni vidjeli nisu, a kod nas, kulturom se hvale oni koje je u najboljem slučaju talmikultura – premazala lakom.
Zato čovjek koji se hvali svojom 'kulturom', već samim tim dokazuje da nije kulturan i zato novine, koje nametljivo ističu kulturu svoga naroda, ne čine time uslugu tom istom narodu, već ga stavljaju u sumnju talmikulture. Jer za talmikulturu ne treba ni znanja, ni predanog rada, ni skromnosti već je dovoljna i mala doza laka, još manje znanja, a velika doza površnosti, uobraženosti i arogancije…
To, naravno, ne znači da u nas nema kulturnih pojedinaca. Imamo mi i kulturnih bankara, industrijalaca, intelektualaca, trgovaca, radnika, seljaka… Imamo ih i u Zagrebu, i u Beogradu, i u Ljubljani, i u Skoplju, Sarajevu, Subotici, Splitu, Cetinju… Imamo ih po svim mjestima naše države, ali sve su to samo pojedinci. A nekoliko stotina ljudi ne čini nas kulturnim narodom u zapadnoevropskom smislu te riječi…", kaže "Prečanin" u svojem pismu, dodajući na kraju: "Uhvatimo se ozbiljnog i solidnog rada i ne ponašajmo se kao djeca, jer kad odrasli podjetinje – to je veliko zlo."
Cijela Evropa strepi od gospodarskog sloma: galopirajuća inflacija mnoge zemlje obara na koljena. Najteže je u Njemačkoj. Tamo se jedan američki dolar može kupiti samo za vrtoglave – četiri milijarde maraka! Iz Beograda dolazi vijest da je i u kraljevini skupoća sve veća, da su najskuplji prehrambeni proizvodi i da veliki dio radništva i seljaštva već živi na granici siromaštva i bijede.
