U krševitoj su Lici nevolje gotovo svakodnevnica: od teške studeni i žestoke suše, preko vukova koji silaze s planina u potrazi za plijenom, do izmjena vlasti koje se nimalo odgovorno ne brinu ni o ljudima ni o prirodnim bogatstvima. Ali u odnosima jednog Hrvata, jednog Bošnjaka i jednog Srbina koji žive na rubu čuvenoga Krbavskog polja - 65-godišnjeg Karmela Breljaša, desetak godina mlađeg Mirsada Vilića i najmlađeg Bore Matića – ništa se bitnoga pritom ne mijenja.

Bez obzira na to što se zbivalo i što se od okoline od njih očekivalo, taj se trojac čvrsto drži zajedno u dobru i zlu, čuvajući i međusobno njegujući jednu staru i već dobrano zaboravljenu devizu, koja se danas nerijetko proglašava običnom floskulom bez smisla i sadržaja. Ta je deviza za njih još uvijek najveća dragocjenost koju, nekad se masovno vjerovalo, valja "čuvati kao zjenicu oka svoga": bratstvo i jedinstvo.

- Rođen sam u fruškogorskom selu Vrdniku, u kojem su svojedobno živjeli pripadnici čak dvadesetak nacionalnih manjina. Majka mi je bila Slovenka, a otac Bosanac: imao sam dvije godine kad smo preselili u Zagreb u kojem sam se školovao, pa u ZET-u kao stolar radio punih 26 godina. No poslije rata devedesetih ostao sam bez posla, pa sam se javio na natječaj jedne podudbinske pilane. Iako se taj posao na kraju izjalovio, kraj mi se odmah dopao i nisam se puno premišljao da ostanem ovdje, pogotovu kad sam od države 1997. dobio kuću u Ondiću, gdje i sada živim - priča nam Karmelo, koji je po dolasku bio jedini stanovnik sela.

Ondić je tada bio sablasno pust, sve kuće devastirane, zarasle u korov i draču. Starosjedioci, ljudi mahom srpske nacionalnosti koji su izbjegli za Oluje, počet će se vraćati tek mjesecima kasnije, pa ostajati nemalo iznenađeni dobrodošlicom kakvom ih je dočekivao ovaj čuvar sela u poslijeratnom periodu.

- Rekao sam vam gdje sam i od koga rođen, pa možete sami zaključiti u kakvom sam duhu odgajan. Vrlo se brzo između mene i povratnika uspostavilo povjerenje pa kako sam jedini u selu imao automobil, prevozio sam ljude do Gospića ili Udbine kadgod su trebali dokumente, liječnika i lijekove, kupiti nešto u trgovini. Od tada je prošlo dosta vremena kroz koje su sklopljena mnoga kumstva i trajna prijateljstva, pa mi se i danas sve to vraća tako što me paze i čuvaju kao "svog jedinog Hrvata" – tumači nam fruškogorski doseljenik u Ondić.

Kad zaredaju uskrsi, božići i bajrami gostimo se i družimo, a još je važnije da jedni dugima uskačemo upomoć kad je najpotrebnije, kaže Mirsad

Mještani nekolicine podudbinskih sela, onih sa samog ruba Krbavskog polja, vole se okupljati u par ugostiteljskih objekata raštrkanih po okolici: u njima se, kako to obično biva na takvim mjestima, žustro raspravlja o svemu i svačemu, od politike do nogometa. Pretresaju se veliki i mali događaji, važniji i nevažniji, ali u slučaju potrebe ili nevolje međusobno svi kao jedan pohitaju u pomoć. Doduše, neke se teme izbjegavaju i radije prešućuju: je li tko bio ili nije bio u ratu, gdje je ratovao i na čijoj strani, u kojoj vojsci... Kažu, bilo pa prošlo, ne ponovilo se.

A kad se približe izbori, parlamentarni ili lokalni, svatko zaokruži svoje kandidate i ne govori drugima o tome koga je birao. Ako se pak nekome omakne pa izlane ime svoga preferiranoga kandidata ili kandidatkinje, mora biti spreman na žestoku zafrkanciju od ostalih, pa i onih koji su možda zaokružili istu osobu.

- Idemo mi sada lijepo u prvu birtiju, pa ćemo uz piće dalje razgovarati, a upoznat ćete i druge ljude, nisam ja ovdje ni sam ni jedini. Morate naći bar jednog Srbina i jednog Muslimana da vam potvrde što sam vam kazao, a i da nam piće plate: ipak sam ovdje ja nacionalna manjina – nagovara nas Karmelo uz smijeh. I doista, čim sjedosmo za stol, stiže nam prva runda pića, a za njom i oniži bradonja u radničkom prsluku.

- Šta kažete, novinar ste? Eh, slabo vi zalazite na ovaj naš teren, al' slobodno zapišite: rođen sam tu u Udbini, jer su moji roditelji Fejzo i Emina davno doselili ovamo iz Bihaća. Ja sam pak oženio Hrvaticu i dalje ne treba ništa puno pričati, u ovom kraju svi se dobro poznajemo, svatko o svakome sve zna ili barem tako mislimo, pa živimo bez nesuglasica. Kad zaredaju uskrsi, božići i bajrami gostimo se i družimo, a još je važnije da jedni dugima uskačemo upomoć kad je najpotrebnije. Lako je zajedno jesti i piti, ali treba svoja leđa podmetnuti kad je drugome teško, a toga u ovom kraju znade biti. Supruga i ja živimo od nekoliko koza i kokošiju, kapne i poneka crkavica od države, pa se dade preživjeti. U vrijeme kad sam se rodio, ovdje je bilo puno ljudi, djece i omladine na sve strane, zemlja obrađena, a tvornice radile. Danas sve to blijedi, a šačica nas preostalih nastoji što čestitije proživjeti svoje dane. O svemu se među nama dade raspravljati, samo ne o nacionalizmu. Budite sigurni da ga ovdje nema ni u tragovima – otvara nam se Mirsad Vilić, pa nas potom sa svojim drugom Karmelom iz birtije odvozi do Kurjaka, sela u kojem živi njihov Boro Matić.

Naš pedesetogodišnji domaćin zajedno sa suprugom u Kurjaku vodi obiteljsko poljoprivredno gospodarstvo na kojem se vrijedno radi i teško muči samo da se opstane, a onda i 'pozitivno posluje', štogod to značilo.

- Pišete za Novosti o međunacionalnim odnosima u našem kraju? Neće vam ta priča biti ni posebno zanimljiva ni posebno duga, mi vam tu nemamo takvih problema, pa bi vašim čitateljima moglo biti dosadno. Otkako znam za sebe, dakle i prije i poslije ratova devedesetih, ovdje nema Srba, Hrvata ili Bošnjaka, ovdje žive samo ljudi. One koji to nisu rat i druge okolnosti otjeraše odavde i više se neće vratiti, a i ne želimo ih. Mi koji smo ostali u odličnim smo odnosima, pomažemo jedni drugima i okupljamo se za svih blagdana. Nas rat ne da nije razdijelio, nego mi se sve čini da nas je na neki način spojio. Ja sam devet godina proveo u izbjeglištvu u Srbiji i, pravo da vam kažem, dozlogrdilo mi je tamo. Kad smo se vratili, rodna kuća i sve gospodarske zgrade bile su spaljene, ali smo zasukali rukave i krenuli od nule. Obnovu smo čekali 18 godina, ali smo sve izdržali: Ličani smo mi, moj brate, vukovi, ne možeš nas tek tako uništiti – sažeo nam je svoj život i vrijednosti koje dijeli sa svojim  udbinskim i, očito, sudbinskim prijateljima Boro Matić.