Prije tri godine u centru grada Bihaća obnovljeno je košarkaško igralište “Bigram”, koje je finansirao košarkaški reprezentativac BiH i Bišćanin Džanan Musa, koji trenutno igra za Real Madrid. Džanan je tu učio prve košarkaške korake, a danas je uredio igralište za neke druge klince.
Upravo na ovom igralištu slobodno vrijeme provodi i Vojislav Kovanušić sa svojom djecom.
“Ovo je jedan od najljepših terena u BiH. Dolazi jako puno djece svakodnevno, a ima i nas starijih, koji zaigramo košarku”, priča Vojislav.
On je s porodicom, suprugom i troje djece prije skoro dvije godine napustio rodni Teslić i preselio se u Bihać.
“Preselili smo se jer je supruga dobila posao u državnom preduzeću, a ja se bavim programiranjem i uglavnom radim od kuće”, kaže ovaj 41-godišnjak.
Bihać se nalazi u sjeverozapadnom dijelu BiH, administrativno pripada entitetu Federacija BiH i sjedište je Unsko-sanskog kantona. Oduvijek je bio raskrižje važnih puteva, pa je doticaj Istoka i Zapada, starog i novog, vidljiv na svakom koraku. Prirodne ljepote ovom se gradu ne mogu osporiti..
Vojislav Kovanušić (Foto: Tačno.net)
Potvrđuje nam to i Vojislav, koji kaže kako su on i njegova porodica očarani gradom koji voli rijeke:
“Zrak je čist, mnogo je zelenila, a o rijeci Uni su sve ispričali već. Predivno je ovdje živjeti”.
Mnogi pjesnici opjevaše i Bihać i Unu. Izabraše najljepše riječi da dočaraju običnom smrtniku božansku ljepotu “Jedine”. I danas u Bihać i na Unu dolaze umjetnici. Neki da pronađu novi detalj, da ga opišu i oslikaju, neki da u gradu umjetnosti pročitaju svoja djela ili izlože svoje radove.
Odnedavno u Bihać dolaze i glumci kako bi u autentičnom bihaćkom ambijentu ispod starih građevina pokazali svu ljepotu teatra. Gostuju plesači, orkestri i pjevači, a Bihać to zna cijeniti.
Pored mnogobrojnih događaja iz oblasti kulture i umjetnosti koje nastaju u različitim produkcijskim varijantama, Bihać je ipak najprepoznatljiviji po svojim tradicionalnim manifestacijama od kojih najznačajnije mjesto zauzima Festival scensko-teatarske umijetnosti pod nazivom “Bihaćko ljeto”.
Drugo mjesto po važnosti pripada manifestaciji “Ulicom Bišća”, koja iako godinu starija, zbog uglavnom lokalne produkcije ima dosta manji značaj, ali svakako važan i nezamjenljiv u programskoj ponudi koja iz godine sve više raste. Posljednje važno, i to bi bilo treće mjesto, zauzima kombinovana manifestacija kulture i sporta pod nazivom “Dan grada”, koja po svojoj važnosti u historijskom smislu svakako jest najbitnija, ali u programskom je smislu ona lepršava, revijalna i u svakom smislu slavljenička, pri čemu se, shodno naravi same manifestacije, umjetnički sadržaji svode na nešto manji broj negoli je to slučaj kod ranije opisanih manifestacionih ciklusa.
“Još uvijek kažem da smo kratko tu, ali posebno nam se svidjela manifestacije ‘Jesen na gelenderima’, kao i sadržaji tokom zime na glavnom gradskom trgu. Ima koncerata, dolazio je i Rambo, znači dobra muzika se sluša. S obzirom na broj stanovnika, Bihać ima pristojnu kulturnu scenu”, ocjenjuje Vojislav.
“Bigram” (Foto: Tačno.net)
Grad Bihać godinama privlači sve veći broj turista. Na ovom području locirano je obilje kulturno-historijskih spomenika, od kojih su najznačajniji Kapetanova kula, Džamija Fethija, Crkva sv. Ante Padovanskog, Turbe, Zgrada Krajina puteva, Muzej Prvog zasjedanja AVNOJ-a, Manastir Rmanj i drugi. Na području Bihaća nalazi se više srednjevjekovnih gradova, od kojih izdvajamo: Sokolačku kulu, Orašac, Havalu i Ostrovicu u Kulen-Vakufu.
Međutim i pored značajnog kulturno-historijskog naslijeđa te prirodnih ljepota Vojislavu je najveću brigu zadavala adaptacija troje djece na novi grad, komšiluk, školu…
Kaže kako su od dolaska djeca, ali i njih dvoje, dočekani s puno pažnje i ljubavi te da nikada nije osjetio neprijatnosti.
“Sve troje djece već je bilo krenulo u školu u Tesliću. Dolaskom u Bihać upisali smo ih u Katolički školski centar. Zaista nismo imali nikakvih poteškoća, jako smo zadovoljni programom rada, odnosom nastavnog osoblja prema njima”, navodi Vojislav.
Dnevno-politička previranja, kojih u Bosni i Hercegovini ne manjka, posebno sada u toku predizborne kampanje, kako nam priča Vojin, oni ne osjete:
“To što smo mi Srbi, manjina u Bihaću, nikome nije zasmetalo. Niko nas nikada nije ružno pogledao, a kamoli da smo imali neka ružna iskustva”. Vojin dodaje i da zapaljiva retorika političkih lidera itekako može izazvati nelagodu kod ljudi koji su uslovno rečeno manjinski u određenom dijelu BiH te da bi o tome trebali voditi više računa.
Od 72.454 stanovika, koliko je bilo na Popisu stanovništva 1991. godine, sada, prema Popisu iz 2013. godine, u Bihaću živi 56.261 stanovnika. Prije rata na ovom je području živjelo 14.391 Srba, dok ih je prema posljednjem popisu 910.
Paroh bihaćki Slaviša Milinović navodi kako u ovom gradu trenutno živi između 400 i 500 Srba, a 58 njih pripada Srpskoj pravoslavnoj crkvi.
“Srbi su ovdje živjeli vjekovima, oni koji su ostali tu tokom 90-ih, kada je svo zlo počelo, kao i oni koji su se vratili 2000-ih godina na svoja ognjišta, zaista žive u miru sa svojim komšijama Bošnjacima i Hrvatima. Srbi se ovdje ne osjećaju kao manjina, već kao domaćini u svom gradu i ne osjeća se odsustvo pravoslavnog duha, koji je ovdje bio vjekovima”, navodi paroh.
Paroh Slaviša Milinović (Foto: Tačno.net)
Navodi kako se u ovom gradu ne osjete međunacionalne tenzije bez obzira na to šta se dešava na političkoj sceni, te da je glavni postulat vjere koju on propovijeda vjernicima da uvijek budu ljudi, nikada neljudi.
“Pristao bih da kao zadnji Srbin u gradu Bihaću ostanem i nestanem, ali da ne načinimo nikome neko zlo”, poručuje paroh bihaćki.
Grad leži u prostranoj bihaćkoj kotlini, koju sa zapada i jugozapada zatvara planina Plješivica i njeni obronci Debeljača i Somišlje, dok je na istoku i jugoistoku omeđuje planina Grmeč i njeni obronci Ljutoč, Jadovnik i Gredoviti vrh. Bihać ima nadmorsku visinu od 231 metar. Zahvaljujući povoljnim geografsko-klimatskim uvjetima ovaj prostor naseljen je još u prapovijesnom razdoblju. Prvi gradovi oko rijeke Une, prema povijesnim izvorima, nastaju sredinom 13. stoljeća.
Kao najvažnija srednjovjekovna utvrda Pounja Bihać se prvi put spominje 1260. godine kao vlasništvo citercitske Topuske opatije. To potvrđuje isprava ugarsko-hrvatskog kralja Bele IV od 26. 2. 1260, kojom poklanja Topuskoj opatiji posjed Kralje za izdržavanje grada na otoku sv. Ladislava. U sačuvanim povijesnim listinama grad na otoku zabilježen je pod različitim imenima: Bihig, Byheg, Buch, Bichich, Bihag, Vyhych, Bywhergh Wyhugh, što označava kraljevsko dobro.
Već 1262. godine Bihać postaje slobodni municipij sa svim pravima “slobodnog kraljevskog grada”. Ovaj mu je status omogućio znatno brži gospodarski i prometni razvoj.
Na temelju kasnijih podataka, posebno onih iz 16. stoljeća, zaključuje se da je Bihać sagrađen na umjetnom otoku, opasan dvostrukim bedemima, na kojima se nalaze brojne puškarnice s okruglim i četverokutnim tornjevima. Osim toga, imao je kupasti krov što se može vidjeti i na srednjovjekovnom grbu grada Bihaća. U grad se ulazilo kroz troje vrata: onih prema Izačiću, Zavalju i Uni.
Tokom Drugog svjetskog rata i NOB-a Bihać postaje mjesto u kojem se donose mnoge odluke značajne za konačno oslobođenje Jugoslavije. Tako je u Bihaću 26. i 27. 11. 1942. godine održano I zasjedanje AVNOJ-a, koje postaje općenacionalno i općepolitičko predstavništvo NOP-a. U razdoblju 1945–1992. godine Bihać u okviru SR Bosne i Hercegovine pripada SFRJ i postaje važno privredno, kulturno i administrativno središte ovog dijela Bosanske Krajine, a posebno tadašnjeg Bihaćkog okruga.
Tokom agresije na Bosnu i Hercegovinu 1992–1995. godine Bihać zajedno s cijelim područjem Bihaćkog okruga nalazi se 1201 dan u potpunoj blokadi i izolaciji. Iako je bio izložen svakodnevnim granatiranjima i stradanjima civilnog stanovništva, zahvaljujući jedinicama Petog korpusa Armije Republike Bosne i Hercegovine, Hrvatskog vijeća obrane regije Bihać i MUP-a, Bihać je obranjen. Nakon rata, Dejtonskim mirovnim sporazumom iz 1995. godine i novim administrativno-političkim ustrojem BiH Bihać je postao sjedište Unsko-sanskog kantona.
Tekst je objavljen na portalu Tačno.net
