Kuštravi psi lutalice lagano prelaze preko ceste, hopsaju između auta koji pokušavaju pronaći alternativne rute zbog obustave prometa. Iz centra grada čuje se muzika pomiješana s glasom spikera koji najavljuje sljedećeg skakača s mosta. U tijeku je Una regata, manifestacija koja traje pet dana, u etapama od Martin Broda do Bosanske Krupe. U Bihać smo stigli baš na dan kad je regata zastala na tom komadu Une. Šušur je u gradu, na ljetovanje je došla čitava dijaspora, a ne fali ni turista.

- Može kune, može evri, može marke, može i robna razmjena - komentira nam prodavač u pekari.

Djeca napuhuju balone pa ih umjesto da zavežu vrh, lagano rastežu i raznose pištavi zvuk po ulicama. Kuckaju flaše i čaše u kafićima, pribori na terasama restorana. Bihać je pojačan do kraja. Šutljivi su jedino psi u svom lutanju, nijemo se kreću gradom. Razmišljamo kako ih nikad, a svraćali smo u Bihać više puta zadnjih godina, nismo čuli kako laju. Uvečer je u gradu najavljen veliki muzički spektakl. Ljubičasti i ružičasti snopovi svjetlosti plešu malo po nebesima pa malo po Uni, i spektakl može početi. Čujemo jako puno pjesama Parnog Valjka, pa zaključujemo iz sigurne udaljenosti da se radi o nekom tribute bendu. Kasnije s plakata doznajemo da se radilo o koncertu koji je Vanna održala u čast Akiju Rahimovskom.

Na tribinama bihaćkog stadiona NK Jedinstvo više nema prizora poput onih kojima smo svjedočili prije par godina, kada su izbjeglice na tribinama sušile robu, prostirale deke i noćile

Izjutra nas u gradu dočekuje opći muk mamurluka, pa stižemo u miru proći ulicama, pogledati što se i kako u gradu promijenilo. Jedna stvar nam je bila upadljiva odmah pri dolasku, a ta je da u zadnjih četiri-pet godina grad nikad nije izgledao "očišćeniji" od izbjeglica i migranata. U napuštenim zgradama u kojima su ranijih godina živjele stotine ljudi sada nema nikoga. Ispražnjeni su i manji, skroviti skvotovi. Na tribinama stadiona NK Jedinstvo više nema prizora poput onih kojima smo svjedočili prije par godina, kada su izbjeglice na tribinama sušile robu, prostirali deke i noćili. Kesteni posađeni uz aleju koja vodi do stadiona u sve su lošijem stanju, a na klupama ispod njih nitko ne sjedi. Po putu nas prati i sunce i kiša, izmjenjuju se naglo. Grad je ovo čije nebo, komentiraju oni koji ovdje žive, obilato daruje duge.

Na dućanima i kafićima na kojima smo ranijih godina zabilježili izvješene natpise "migrantima ulaz zabranjen", sada takvih natpisa nema. Za objašnjenje ovog fenomena obratili smo se volonterki koja godinama pomaže izbjeglicama i migrantima u Bihaću. Zbog toga je izložena prijetnjama, pa svoje ime radije ne daje u medije. Govori nam kako natpisa više nema jer su se represija i diskriminacija uspješno ugradile u sustav.

- Policajci su godinama vikali na ljude, tjerali ih. Zabranjivalo im se igrati nogomet u parku, sjediti na klupi, piti kavu u kafiću. Nigdje nisu mogli ići opušteno. Ljudi su s vremenom naučili da su nepoželjni, više se to nikome ne treba reći - komentira naša sugovornica.

Zapamtili su, doduše, i onih nekoliko lokacija u gradu na kojima će ih ljudi uvijek rado primiti, na kojima još uvijek čeka fildžan viška. O takvima se riječ među migrantima prenosi kao svetinja, pa brojne grupe nauče imena onih koji im u Bihaću mogu pomoći i prije nego što u grad stignu. Ali o tome se po gradu ne govori naglas, suviše je maltretiranja bilo ovih godina.

Druga je stvar to da je od početka pandemije općenito manje izbjeglica i migranata u Unsko-sanskom kantonu, jer se mnogi sve više oslanjaju na rutu preko Srbije, pa pokušavaju dalje do zapadne Europe preko Rumunjske i Mađarske. O krijumčarskim rutama koje su se ustalile na sjeverozapadu Srbije nedavno je pisao Saša Dragojlo za BIRN, razotkrivši usku povezanost i suradnju Komesarijata za izbeglice i migracije Republike Srbije, krijumčara, lokalnih vlasti i policije.

Treća stvar, posebno važna pri peglanju imidža Bihaća, jesu operacije "čišćenja" koje su vlasti intenzivno provodile ove i prošle godine. Ne treba smetnuti s uma ni da je ovo izborna godina u BiH. Krajem 2020. zatvoren je prihvatni kamp Bira u Bihaću, a u travnju ove godine zatvoren je kamp Miral u Velikoj Kladuši. "Ove aktivnosti su provedene na osnovu Odluke Ministarstva sigurnosti BiH, a kao jedan širi odgovor na efikasnije upravljanje migracijskim procesima u BiH, odnosno ka izmještanju prihvatnih centara izvan urbanih područja u BiH", izjavio je prilikom zatvaranja Mirala Mirsad Buzar, zamjenik direktora za Službe za poslove sa strancima.

Improvizirano šatorsko naselje zamijenili su kontejneri (Foto: Anonimni izvor)

Migranti koji su boravili u tim kampovima premješteni su u kamp Lipa. Lipa je pak otvorena krajem prošle godine, uspostavom kontejnerskog naselja na lokaciji na kojoj je dio ljudi ranije prisilno boravio u improviziranom šatorskom naselju. Udaljena 25 kilometara od centra Bihaća, Lipa je sada glavni kamp u kantonu. Izoliran položaj kampa nije slučajan, jasno ukazuje na sveobuhvatne segregacijske namjere. Deložacije iz skvotova u Bihaću naglo su se povećale neposredno nakon otvaranja Lipe. Tada je deložirano oko 250 izbjeglica i migranata koji su živjeli u Domu penzionera, napuštenom staračkom domu u centru Bihaća. Prisilno su smješteni u Lipu. U Unsko-sanskom kantonu trenutno uz Lipu, čiji je kapacitet do 1.500 osoba i u koju se smješta punoljetne muškarce, postoji još samo manji kamp Borići u Bihaću, u kojem borave žene, maloljetnici i obitelji s djecom. Manji dio ljudi i dalje živi u "džungli", u šatorima po šumskim predjelima u blizini Bihaća, a svi ostali su ili u Lipi ili u Borićima.

Volonterka s kojom razgovaramo govori nam i da se u zadnje vrijeme promijenila struktura zemalja iz kojih izbjeglice i migranti dolaze u BiH.

- Jedino je Afganistan ostao konstanta, oni nikad nisu prestali dolaziti. U zadnje je vrijeme sve više ljudi s Kube, a najviše iz supsaharske Afrike, iz Konga, Kameruna, Burundija, Angole, Eritreje - objašnjava.

Lipa je ograđena bodljikavom žicom i organizirana u kontejnere s po šest kreveta. Hrana njezinih stanara uglavnom se sastoji od riže i kruha, a za zdravstvenu skrb u kampu konstatiraju da se svodi na davanje paracetamola

Radi se, u većini, o nekima od najsiromašnijih zemalja svijeta. Kolektiv No Name Kitchen, koji godinama prikuplja svjedočanstva o graničnim protjerivanjima, nedavno je baš zabilježio kako je hrvatska policija protjerala maloljetnike iz Sijera Leonea.

Prema svjedočanstvu 17-godišnjeg mladića i njegove 15-godišnje sestre, policija je njihovu grupu protjerala 20. lipnja.

S njima je u "game" (pokušaj prelaska granice) išao i stariji brat koji ima 21 godinu, a bili su u većoj grupi od 11 ljudi. Bio im je to četvrti pokušaj da uđu u Hrvatsku iz Bihaća gdje žive u kampovima. Cilj im je doći do Francuske, a zbog manjka financija na put idu pješke. Tijekom ovog prelaska granice, u šumi su se izgubili i odlučili nazvati broj Međunarodne organizacije za migracije (IOM), kako bi izrazili namjeru traženja azila u Hrvatskoj. Preko poziva su podijelili lokaciju i osobne podatke, na što su zamoljeni da pričekaju da ih se pokupi. Na kraju su usred šume čekali 11 sati, na kiši. Izgubivši nadu, sutradan ujutro nastavili su hodati. Nedugo zatim uhvatilo ih je petero policajaca, a opis policijske odjeće odgovara onoj koju nosi hrvatska interventna policija. Policiji su izrazili namjeru traženja azila u Hrvatskoj. Zauzvrat su temeljito pretraženi. Čitavoj grupi oduzeti su mobitel i novac, pa su ukrcani u maleni kombi u kojem je dio ljudi morao sjesti na pod.

Petnaestogodišnjoj djevojci je ubrzo pozlilo. Nakon brojnih zamolbi da se kombi zaustavi, policajci su zakočili. Braća su sa sestrom izašla na zrak. Zatražili su vodu, što je, kako navode u svjedočanstvu, policija odbila. U tom trenutku grupa se nalazila u blizini Velike Kladuše, na hrvatsko-bosanskoj granici. Djevojci i dalje nije bilo bolje, ali policajci su inzistirali da se vrati u kombi. Da ubrzaju proces, uzeli su suzavac i njime troje mladih ljudi poprskali po cijelom tijelu. Nakon toga ih izbacili na bosanski teritorij, pa se grupa pješice vratila u Veliku Kladušu, gdje ih je IOM odveo nazad u kampove u Bihać. Mlađa sestra i brat trenutno žive zajedno u Borićima jer su maloljetni, dok stariji brat boravi u kampu Lipa. Zbog velike udaljenosti između ta dva kampa, obitelj se sastaje samo onda kada skupa kreću u novi pokušaj prelaska granice. Osim udaljenosti, sastajanja je teško organizirati i zato što kampovi imaju striktna pravila koja se znaju naglo mijenjati. U Borićima, navode nam izvori iz kampa, trenutno ljude stavljaju pod ključ već u 16 sati, bez objašnjenja zašto.

U najtoplijem tjednu srpnja u kampu nije bilo tekuće vode (Foto: Anonimni izvor)

Poseban je set problema povezan s boravkom u Lipi, o čemu razgovaramo s izbjeglicama iz kampa koji su tražili da ostanu anonimni. Govore nam kako je kamp predaleko od svega, pa moraju pješačiti sedam sati da bi došli do većih dućana i bazičnih usluga. Policijski sat u Lipi počinje u 22 sata, a ako netko želi otići do Bihaća pješke i vratiti se u jednom danu to je skoro pa neizvedivo. Usto je i užasno naporno, pogotovo na ljetnoj žezi. Iako se za kamp, kojim zajednički upravljaju Služba za poslove za strance i IOM, izdvajaju izdašna EU sredstva, uvjeti života u njemu su sve samo ne dostojanstveni. Lipa je ograđena bodljikavom žicom i organizirana u kontejnere s po šest kreveta. Stanari Lipe govore nam kako im je u najtoplijem tjednu ovoga srpnja pristup tekućoj vodi u kampu bio privremeno nedostupan. Toaleti i tuševi nisu radili od ponedjeljka do petka. Jedina dostupna voda, kako za pranje tako i za piće, dopremljena je cisternom. Žale se i na jednoličnu hranu koja se uglavnom sastoji od riže i kruha, i sličnih ugljikohidratnih kombinacija. Mnogi pate od crijevnih problema i hemoroida, a za zdravstvenu skrb u kampu konstatiraju da se svodi na davanje paracetamola. Kamp doživljaju kao zatvor, logor.

Da ih doživljaj ne vara pokazuje i retorika IOM-a, Međunarodne organizacije za migracije koja se u silnoj brizi oko migranata toliko sljubila s policijskim aparatom da im skoro nijedna objava na društvenim mrežama ne prođe bez spominjanja policijskih kapaciteta. "Nakon donacije vozila i termovizijske kamere MUP-u Zapadno-hercegovačkog kantona u decembru 2021., EU u BiH je u prethodnom periodu donirala dodatnu opremu za službenike. Od 2018. do danas, EU je doznačila više od osam miliona eura za podršku policijskim agencijama u BiH kroz nabavku opreme i izgradnju kapaciteta", stoji u nedavnoj objavi na Facebooku IOM-a BiH. Od 2018. naovamo BiH je jedna od glavnih primateljica EU fondova za outsourcing upravljanja migracijama u zemljama koje nisu članice EU-a.

A kad već spominjemo policijsku opremu i kamere, valja reći i kako su migranti u recentnim pokušajima prelaska granice primijetili kako su kamere postavljene na izvore vode i skloništa u šumskom području oko granice. To znači da na vodu i skloništa u šumi više ne mogu računati, pa bi na ionako naporan i opasan put sa sobom trebali tegliti pune zalihe vode i odjeće. EU u BiH nedavno je donirala vrijednu opremu i Direkciji za koordinaciju policijskih tijela BiH (DKPT), a upravo je DKPT u travnju ove godine preuzeo sigurnosne poslove u svim privremenim prihvatnim centrima u BiH, pa tako i u Lipi i Borićima.

Taman onih dana kada u Lipi nije bilo vode, iz IOM-a su se pohvalili kako su migranti iz Lipe uručili Kantonalnoj bolnici Dr. Irfan Ljubijankić u Bihaću 54 kompleta dječje posteljine i 100 ručno izrađenih sapuna za potrebe pedijatrije i odjela dječje kirurgije. Njihovo izvještavanje o toj akciji direktno ćemo ovdje citirati, jer samo sebe najbolje ilustrira: "Sapune i dječju posteljinu su ručno izradili migranti u NNF aktivnostima u okviru Kreativne zone u privremenom prihvatnom centru Lipa i predstavljaju dio kolekcije koja vraća nazad zajednici 'Od nas-za vas' branda no_nation_fashion čiji rad finansijski podržava Služba za instrumente vanjske politike EU, kroz projekat 'Jačanje društvene kohezije u zajednicama u kojima borave ljudi u pokretu' kojeg implementira IOM u BiH."

Podsjeća nas to na još jednu zemlju koja prima velika sredstva EU-a kroz outsourcing upravljanja migracijama – Tursku. Ondje su zadnjih godina sirijski izbjeglice masovno upregnuti u rad u tvornicama tekstila. U veljači ove godine u tvornici tekstila u Istanbulu poginulo je petero radnika od koji su četvero bili sirijski izbjeglice. Plaće u tim tvornicama daleko su ispod zakonskog minimuma, puno je dječjeg rada i zlostavljanja. U Bosni, reći će neki, nije tako strašno – ovdje samo malo šiju da ubiju vrijeme. U svakom slučaju, no nation kao koncept danas živi samo kao logorski modni brend.