Partizansko groblje Borići u Bihaću nalazi se na blagoj padini brijega povrh gradskog šetališta-aleje, nasuprot nogometnog stadiona NK Jedinstvo. Na tom mjestu gotovo uvijek puše povjetarac iz pravca nedaleke planine Plješivice, jedne od zloglasnih tzv. migrantskih ruta na kojoj su – u pokušaju da se domognu Tvrđave Evrope i prilike za koliko toliko sretnije živote – smrtno stradale stotine ljudi u nepunoj protekloj deceniji. Odmah pored spomenutog groblja nalazi se stambena zgrada đačkog doma, pretvorena u stacionarni objekt za migrantske obitelji s djecom koje su zapele u Bihaću, na samoj granici EU-a.
Partizansko groblje Borići je projekt-umjetnički rad koji je 1968. osmislio i oblikovao zagrebački skulptor Stanislav Mišić. Središnji motiv groblja je pet-šest metara visok bijeli spomenik u obliku triangla koji u socrealističkoj maniri prikazuje partizana s puškom u desnoj ruci i lijevom pesnicom pobjednički visoko podignutom u zrak. Njega okružuje skoro 900 memorijalnih kamenih ploča položenih na tlo, u sjećanje na partizane bihaćkih brigada poginule u Drugom svjetskom ratu. Desno od centralnog spomenika nalazi se red stalaka s bronzanim poprsjima i imenima lokalnih narodnih heroja. Nemali broj kamenih ploča je oštećen, a neka su poprsja otuđena, ukradena ili uništena.
Među preostalim spomen-bistama nalazim jednu koja je pretrpjela po mnogo čemu specifičan oblik vandalizma. Na brončanoj glavi što reprezentira jednog partizana-narodnog heroja, u visini sljepoočnice, nalazi se s jedne strane ulazna, a s druge izlazna rupa, očite posljedice hica ispaljenog iz pištolja. Pažljivo sam pregledao spomenik, možda se i nadajući da je oštećenje rezultat granatiranja grada, nekog od hiljada gelera koji su nas kao kiše zasipali u prošlom bosanskom ratu. Ipak, nema sumnje da je prva verzija ona koja je ispravna.
Neka je zavedena, ostrašćena budaletina – pretpostavljam, bez ikakvih konkretnih dokaza, novopečeni lokalni nacionalist iz poslijeratnog perioda – našla za shodno da "ubije" spomenik mrtvome partizanu. Da ga propuca, prosvira mu metak u čelo, da ga ubije po drugi put. I da s tim činom malo doprinese ubijanju vrijednosti te povijesne epizode. Morbidno primitivan, kukavički potez, u suprotnosti s brojnim postignućima epohe kojoj je partizanska antifašistička borba teško krčila put.
Simbolizira ta gesta i današnju desničarsku revizionističku nacionalističku zatucanost, dolazi iz legla onih koji ne znaju, ne žele znati ili ih naprosto ne zanima, da je upravo partizanski herojski otpor fašistima stvorio temelje za tek jednu ili dvije generacije prije njih, kreirao preduvjete da brojni izađu iz bijede, neznanja i oskudice kasnog srednjovjekovlja, da uživaju postignuća jugoslavenskog socijalističkog progresa, rada, modernosti i urbanizacije.
