Priča o podijeljenom gradu, školama, sukobima nogometnih navijača, rušenju partizanskog groblja iz godine u godinu preplavljuje regionalne medije, tako da niste sigurni da li je to nova vijest ili vijest stara 28 godina. U vijestima nema Srba, tako da vam se čini da je Mostar Kosovska Mitrovica, gdje se sukobljavaju Albanci i Srbi i gdje drugih nema na pomolu.
Sadašnjost za mostarske Srbe nije zadovoljavajuća, ali istoriju ovog grada čine Srbi, u najmanju ruku koliko i druga dva naroda. Najpoznatiji je mostarski pjesnik svakako, Aleksa Šantić, koji je identitarni pjesnik svakog Mostarca. Umro je u subotu, 2. februara 1924. godine, u 6 i 25 h.
Čim se saznalo za pjesnikovu smrt, velika masa svijeta opkolila je njegovu kuću želeći da vidi mrtvog pjesnika i izrazi saučešće rodbini. Potom mu je tijelo preneseno u Srpski dom, a u nedelju i ponedeljak cijeli Mostar, bez obzira na razlike u godinama, vjeri i zanimanju odao je počast svom pjesniku. Mostar je bio sav u crnini. Na kućama su visili crni barjaci, a ulični su fenjeri bili obavijeni crnom krpom. U crno utonula varoš pružala je ucviljenu sliku, bol majke za izgubljenim sinom i tugu svih sugrađana. Sve vrijeme dok je posmrtna povorka obilazila Mostar, aeroplani su kružili iznad nje i ispraćali pjesnika. Sve su radnje bile zatvorene, a narod, bio on muslimanski, katolički ili pravoslavni, podjednako je oplakivao svog Šantića. Svi su govornici istakli Aleksu Šantića kao pjesnika jedinstva i bratstva, ali kao da je to najdirljivije učinio mujezin, koji je pri prolazu sprovoda, s minareta Cerničke džamije, toplim glasom otpjevao molitvu opraštanja.
Istina je da ničija sahrana ni do tada, a ni poslije, nije tako okupila sve njegove sugrađane, ali i mnoge koji su pješačili i po četerdesetak kilometara samo da bi vidjeli svog pjesnika i poklonili se njegovoj sjeni. No “veoma je težak utisak izazvala vest da nijedan zvanični predstavnik neće doći iz Beograda da oda posljednju počast velikom Šantiću, nijedan član vlade, niko iz Akademije nauka, prosvetnih i nacionalnih udruženja, pa čak ni iz Ministarstva prosvete”, piše Politika te davne februarske 1924. godine.
Prema zadnjem popisu stanovništva iz 2013. godine, u Mostaru živi 51.216 Hrvata, 46.752 Bošnjaka, 4.421 Srba, 1.312 ne izjašnjava se po ovom pitanju, 1.910 izjašnjava se kao ostali, dok je 186 bez odgovora.
Devedeset prve godine u Mostaru živjelo je 126.628 stanovnika. Od toga broja 43.856 njih izjašnjavalo se kao Muslimani, 43.037 kao Hrvati, 23.846 kao Srbi, 12.768 kao Jugoslaveni i 3.121 kao ostali. Broj Hrvata u odnosu na 1991. povećao se za oko osam hiljada, broj Bošnjaka za oko tri hiljade, a kada su u pitanju Srbi, broj se smanjio za skoro 20 hiljada.
Kada je u pitanju vjeroispovijest, 50.146 osobe izjašnjavaju se kao katolici, 46.058 kao muslimani, 4.274 kao pravoslavci, 1.670 kao ateisti, 742 kao agnostici, 1.536 ne izjašnjava se, 1.174 kao pripadnici ostalih vjerskih zajednica i 197 osoba jeste bez odgovora.
Već sredinom 1992. dobar dio Srba napustio je Mostar, nad nekima su učinjeni strašni zločini, jedan od poznatih slučajeva je slučaj Brane Vukovića, kojem je ubijena čitava familija, o čemu već godinama piše portal Tacno.net.
Pripadnici HOS-a u ljeto 1992. minirat će Sabornu crkvu u Mostaru, jednu od naljepših pravoslavnih crkava u ovom dijelu Evrope.
Za ove zločine kao i niz drugih do danas niko nije odgovarao.
Odmah nakon potpisivanja Dejtonskog mirvnog sporazuma dobar dio Srba učestvao je na prvim izborima. Interes za povratak postojao je, ali život u samom gradu nije bio inspirativan za povratak.
Milan Račić ugledni je mostarski intelektualac, dobitnik novinarske nagrade “Srđan Aleksić”, jedna je od ljudi koji su se brinuli o povratnicima širom Bosne i Hercegovine. Srećemo ga na šetalištu koji Mostarci i danas zovu „Lenjinovim“ te nam govori o današnjem položaju Srba u Mostaru.
Milan Račić (Foto: N1)
“Priča o Mostaru, priča je i o mostarskim Srbima. No ova priča posljednjih decenija ne liči onoj iz 1924., još manje onoj iz 1965. godine. Rasuli su se Mostarci, Srbi posebno, među onih milion i dvije stotine hiljada izbjeglih iz BiH – širom dunjaluka. Godine 2013. zabilježeno ih je u Mostaru – 4.421 ili skoro 20 hiljada manje nego prijeratne 1991. godine. Mostarska zbilja danas je, svakako, drugačija i za ostala dva naroda. Tužnija za većinu, bolja samo za pojedince. Srbi su danas u gradu i kantonu, a i u Federaciji BiH, nešto više od statističke greške, a nešto manje od nacionalne manjine. Raspolućeni zbog posla, (ne)konstitutivnosti, zdravstvenog osiguranja i preorganizovanosti, zbog (ne)predstavljanja u organima i institucijama. Zbog drugih i sebe samih. Zbog kulture i obrazovanja, zbog politike i podjela, zbog sadašnjosti i bez vizije budućnosti. Zbog…
Na prošlim izborima u Mostaru pojavila se i Koalicija Srba, sastavljena isključivo od prosrpskih parija, koji su pokušali, i u tom dobrano uspjeli, ubijediti samo onih par hiljada preostalih Srba kako su oni jedino autentični predstavnici svog naroda. Po njihovim aršinima ne mogu to biti i Srbi koji dolaze iz građanskih partija. Rezultat je za Srbe, koje su u proteklom mandatu i predstavljali, nikad mršaviji. Za pozicije koje u gradskoj upravi pripadaju tom narodu neće nikada biti izabran Srbin rodom i porijeklom iz Mostara već predstavnik koga odrede politički koalicioni partneri i koji u pravilu dolazi iz drugih gradova, a ne Mostara.”
Goran Kosanić generalni je sekretar Srpskog kulturno-prosvjetnog društva Prosvjeta.
Goran Kosanić (Foto: Prosvjeta Mostar)
U izjavi za Tacno.net kaže: “Brojne su aktivnosti Prosvjete i nisu vezane samo za mostarske Srbe, kuća Svetozara Ćorovića dom je za sve umjetnike Mostara bez obzira na naciju, vjeru i spolnu orijentaciju. Možda je naša najpoznatija aktivnost Šantićev festival djece pjesnika, a ove je godine bio 11. po redu, gdje svake godine ugostimo stotine djece koja vole poeziju. Ne mogu zamisliti da se na bolji način možemo odužiti Šanitiću. On je bio ljubav i ne možeš mrziti i voljeti Šantića. Pred njega se može doći s čistom dušom i srcem ispunjenim ljubavlju.”
Kosanić ističe da je Šantić bio svjetski, srpski i mostarski pjesnik, i sve to troje može – u Šantiću nije bilo proturječno jer ljubav govori stotine jezika.
Mladih Srba u Mostaru nema puno jer mladi svih nacija napuštaju ovaj grad.
Skoro ih pa identično ide u škole po bosanskom i hrvatskom planu i programu. Vjeroučitelj dolazi nekoliko puta godišnje da provjeri znanje učenika iz vjeronuke. Škole izlaze potpuno u susret, a, nažalost, broj je učenika svake godine sve manji.
Mladi Srbi iz povratničke populacije potpuno su neutralni na navijačke sukobe navijača “Veleža” i “Zrinjskog”. Navijačkim skupinama jednih ili drugih pripadaju samo mladi Srbi čije su porodice tokom rata ostale na istočnoj ili zapadnoj strani grada.
U našem istraživanju više od 43% mladih Srba ostalo bi u gradu ukoliko bi uspjeli obezbijediti sebi posao i uslove za egzistenciju. Zatim, 18% razmišlja o nastavku studiranja i života u Beogradu, dok njih 39% svoj život vidi u nekoj od Evropskih prijestolnica.
Preko 80% mladih Srba glavni problem vidi u lošem ekonomskom stanju u zemlji, a tek njih 12% smatra da nacionalizam otežava život u Mostaru i Bosni i Hercegovini.
U hotelu “Bristol” najstarijem mostarskom hotelu susrećemo dr. Milana Radojčića. U grad je došao iz Nevesinja ima pet godina i kaže da u Mostaru nikada nije doživio nikakvu neugodnost. Grad je otvoren i on ne vidi nikakvu podjelu. Ne brine ga puno budućnost grada, koji mu svaki dan izgleda uspješniji i bolji. Više ga brinu partije fudbalskog kluba “Velež”, koji je u krizi rezultata.
Mostarski “Velež” uvijek je imao veliku bazu navijača u Nevesinju. Nedavno je potpisan sporazum o saradnji mostarskog i nevesinjskog “Veleža”, a trener i pet igrača na posudbi su u nevesinjski “Velež” iz mostarskog “Veleža”.
Foto: Arhiva Tačno.net
Prijeratni Mostar ne postoji i u njegovu reinkarnaciju ne vjeruju više ni najveći nostalgičari.
Ali današnji Mostar ima najbolju književnu scenu u Bosni i Hercegovini. Skoro pa svake godine neka od najprestižnijih književnih nagrada stigne u Mostar.
Ima pet pozorišta, univerzitet i sveučilište te desetine hiljada studenata. Bluz, džez, rok i filmski festival. Dva fudbalska kluba koja su već godinama u vrhu bh. fudbala. Ima i tradicionalne skokove sa Starog mosta, koji je jedan od najslikanijih objekata na svijetu, a kada se održavaju tradicionalni Red Bul skokovi, slika iz Mostara doslovno obiđe cijeli svijet.
Mostar, istina, nema ljude koji razmišljaju studiozno o turizmu, no nema dvojbe da je Mostar jedan od rijetkih gradova u regionu koji ima perspektivu.
Milan Račić na kraju poručuje: “Mostarski Srbi mogu bar manjim dijelom poboljšati svoj status samo ako se okrenu Šantiću i Mostaru, jer za većinu građana Mostara, bez obzira na to kojoj naciji i vjeri pripadali, Aleksa je Mostar, a Mostar je Šantić.”
Tekst je objavljen na portalu Tačno.net
