Na nedavnim filmskim festivalima u Sarajevu i Opatiji prikazan je film "Dezerteri" Damira Markovine koji je, kao i na ovogodišnjem ZagrebDoxu, jako dobro primljen i dobio brojna priznanja. To je dokumentarni esej o generaciji srednjoškolaca iz Mostara pogođenoj razornim ratom na pragu zrelosti i prisiljenoj da napusti grad. Baziran je na emotivnim pismima i razglednicama upućenima autoru iz cijele Evrope, u kojima izbjeglice opisuju svoj život, iskustva i dileme.

Kako ste se odlučili na snimanje "Dezertera", koliko se ta odluka krčkala i što je bio okidač?

Pa, mislim da je svaka osoba suma trauma koje je prošla u životu i procesa kako se s njima nosi. Moj film je zapravo zatvaranje jednog takvog osobnog procesa. Nastojim ta životna oštećenja ne smatrati nečim groznim, nego specifičnim osobnim bogatstvom koje se trudim kreativno iskoristiti. Za mene je jako sretna i važna okolnost što sam konačno dovoljno star da mogu bez traume promatrati vlastitu prošlost i čuditi se u čemu sam se marinirao dugi niz godina. Od izbijanja rata početkom devedesetih imam potrebu artikulirati svoj odnos prema gradu koji me formirao, a s kojim imam vrlo ambivalentan odnos. Moglo bi se reći da je odluka o ovom filmu sazrijevala 30 godina, a da sam se zadnje tri bavio njenom realizacijom.

Iako je ovaj film po mnogima manje ličan i intiman od vašeg prvenca "Čekaj me" iz 2021., postoje li neke poveznice s njim?

"Dezerteri" su za mene čak intimnija priča. Ovaj film se bavi izbjegličkom sudbinom moje školske generacije i osobnim kompromisima koje sam morao napraviti da bih o(p)stao kao izbjeglica u Zagrebu devedesetih godina, kao i polaganim trganjem veza s prijateljima koji su mi u jednom periodu života bili najvažniji. Oba filma dijele autobiografsku temu, iako imaju sasvim drugačiju formu i stil. "Čekaj me" sam radio kao radikalno opservacijski dokumentarni film, dok su "Dezerteri" puno eksperimentalniji, hibridni film koji obilato koristi divne animacije Marka Tadića i zvučne kompozicije Manje Ristić i Miroslava Piškulića. Oba filma su za mene vrlo osobne priče o mojim životnim odnosima.

 

Generacija bez izbora

U filmu postavljate dilemu – ostati ili bježati. Koji bi bio vaš osobni izbor? Smatrate li da bi se, s obzirom na stečena iskustva, mnogi koji su ostali sada odlučili na bježanje i obratno?

Ja sam pacifist. Moje iskustvo višemjesečnog boravka u opkoljenom gradu po kojem JNA ispaljuje oko tisuću i pol granata svaki dan dalo mi je pogled na rat iz prvog reda, koji nikom ne bih poželio. Za moju generaciju taj izbor uglavnom nije postojao. Mnogi moji prijatelji su stradali u bombardiranju, bez ikakve uniforme i ideologije, bez pitanja za što bi se željeli boriti. U strašnom kaosu prvih mjeseci rata u Mostaru, u kojem se nalazi barem pet različitih vojnih formacija, neki od nas su ostali, neke su roditelji spremili na sigurno već davno ranije, neki su prisilno mobilizirani, neki svojevoljno. Ja sam imao sreću da sam kasnije dobio dozvolu za izlazak iz grada na studij, a kroz boravak u opkoljenom gradu izgubio sam svaku romantičnu ideju o ratnom herojstvu kakvu bi prosječan srednjoškolac mogao imati.

Veliko priznanje bila mi je reakcija kolega filmaša iz Ukrajine, koji su nakon projekcije "Dezertera" na Sarajevo Film Festivalu izjavili da bi željeli da ovaj film pogledaju svi njihovi sunarodnjaci. U kontaktu smo, i nadam se i da hoće

Rat su geleri koji dolaze slijepo, iz svih smjerova mraka, susjed koji krvari, stenje i umire na stubištu, imena koja odjednom više ne postoje, ljudi koji samim svojim prezimenom postaju sumnjivi neprijatelji. Ne vjerujem u ubijanje za šareni komad tkanine ili bilo čiju političku ideju nacije, krvi i tla. Danas, kada imam vlastitu obitelj, smatram taj život koji sam uspio stvoriti nečim uistinu vrijednim borbe, ali ona bi također morala biti i za nešto više – za neko bolje, pravednije i sretnije društvo, nipošto za društvo koje taj isti rat u pozadini koristi za raspodjelu naše zajedničke imovine privilegiranoj manjini u jaranskim odnosima s bilo kojom vladajućom nacionalnom strankom.

Danas bih svakako morao uzeti u obzir kakvo društvo smo stvorili i je li ono vrijedno borbe. Je li institucionalizirana korupcija vrijedna moje boli i krvi? Također, mogao bih i morao uzeti za primjer i sudbinu mog oca, koji je ostao u Mostaru kao borac, zapovjednik Civilne zaštite. Na njega je pokušano nekoliko atentata, a naposljetku mu je vlast grada za koji se borio, zato što se nije želio odreći ideje o zajedničkom životu naroda u BiH, niti napustiti SDP, čiji je zastupnik bio u Skupštini BiH, oduzela stan i predala ga izvjesnom časniku HVO-a. Vjerujem da nisam usamljen u takvom promišljanju. Broj ljudi koji je optirao da napusti Hrvatsku i ode svojevoljno u egzil u posljednjih nekoliko godina je sigurno argument u prilog toj tezi.

Moglo bi se reći da je izgubljenu generaciju mladih ljudi iz Prvog svjetskog rata slijedila nova izgubljena generacija iz Drugog? Da li je na ovim prostorima izgubljenu generaciju iz ratova devedesetih slijedila izgubljena generacija postratnih društava i tranzicije?

Nakon dehumanizacije rata, svaka naša generacija je morala iznova učiti živjeti u novom, mirnodopskom svijetu. Mislim da je PTSP roditelja zbilja jedina konstanta odgoja svake sljedeće generacije. Moj pradjed se u Prvom svjetskom ratu tukao za Austriju, djed je bio partizan, prvoborac, a otac je rođen 1945. u operacijama oslobođenja Hercegovine, da bi u ratnom Mostaru devedesetih ostavio preko godinu dana života. Spomenut ću i baku, junakinju mog filma "Čekaj me", koja je u okupiranom Mostaru četrdesetih bila ilegalka SKOJ-a.

Iz prve ruke mogu posvjedočiti da ljudi s takvim iskustvima i traumama mogu lako oštetiti potomstvo konstantnim perpetuiranjem vlastitih fiksacija i trauma. Ja nipošto nisam izuzetak. Ipak, mislim da generacija koja je danas u godinama u kojima sam ja bio u početku izbijanja rata ima šansu živjeti u nekom boljem, pravednijem i kvalitetnijem svijetu. Vjerujem da Zagreb, grad u kojem živim i radim, nastoji ići u tom smjeru, i mislim da kao društvo možemo i trebamo nastojati da se tamo i stigne. Ukoliko, naravno, uspijemo izbjeći treću reprizu svjetskog sukoba.

Što je bilo s autorima pisama i razglednica tokom i nakon rata? Je li se itko vratio u Mostar ili barem u BiH?

Od prijatelja čija pisma i slike koristim u filmu, baš nitko. Povremeno posjećuju rodbinu i prijatelje. Ako uzmem kao ogledni primjer moj cijeli 4. d razred Gimnazije "Aleksa Šantić", omjer bi bio oko 50:50. Mislim da taj podatak dovoljno govori o razmjerima egzila iz BiH. Kako je naša gimnazija, kao i svaka ozbiljno ambiciozna provincijska škola, imala iznimno temeljit, kvalitetan i strog program, moji prijatelji su uglavnom uspjeli kao izbjeglice upisati sveučilišta diljem svijeta i započeti nove živote u društvima koja će možda njihovoj djeci smanjiti mogućnost proživljavanja sličnog ratnog i izbjegličkog iskustva.

Moj pradjed se u Prvom svjetskom ratu tukao za Austriju, djed je bio partizan, baka ilegalka SKOJ-a u okupiranom Mostaru, a otac je rođen 1945. u operacijama oslobođenja Hercegovine, da bi u ratnom Mostaru devedesetih ostavio preko godinu dana života

Koliko je ovaj film primjenjiv na ostale bivše republike bivše Jugoslavije, pa možda i ostale neuralgične točke Evrope, pogotovo iz aspekta nagrada i priznanja na festivalima na kojima je do sada prikazan?

Rat i egzil su, nažalost, univerzalne teme. Veliko priznanje mi je bila reakcija kolega filmaša iz Ukrajine, koji su nakon projekcije "Dezertera" na Sarajevo Film Festivalu izjavili da bi željeli da ovaj film pogledaju svi njihovi sunarodnjaci. U kontaktu smo, i nadam se i da hoće. Odgovorit ću pitanjem: kako danas živjeti na teritoriju bilo koje od ex-YU zemalja, a ne vidjeti sve prognane iz sirijskog rata ili one koje su protjerali ISIL i druge terorističke skupine, s kojima dijelimo ulice i kolodvore? Kako se bezbrižno kupati u Jadranu, koji svoje more dijeli sa Sredozemljem, u kojem se samo u proteklih par godina utopilo nekoliko desetaka tisuća ljudi, bježeći od istih prizora koje ja pamtim iz Mostara? To su sve identične, zajedničke točke prepoznavanja istog mraka koji putuje kroz "Dezertere".

Jako mi je drago da su "Dezerteri" prepoznati i prikazani na zbilja velikim i važnim festivalima, kakav su Međunarodni festival dokumentarnog filma Ji.hlava i SFF. Jako sam sretan i zbog nagrada koje je film dobio, ali sam također svjestan i da su one uvijek odraz trenutne impresije članova žirija. Ono što mi je puno važnije jest da je film sudjelujući na SFF-u imao rasprodanu projekciju u Mostaru, gdje je i sniman, te da su autori pisama koje koristim u filmu "Dezertere" uspjeli pogledati i na projekciji u Sarajevu, i da ih, kako se čini po reakcijama, nisam iznevjerio. Bilo bi mi jako teško da je taj susret prošao drugačije.

Nedavno je prikazan i na SFF-u i Liburnia Film Festivalu. Kakve su bile reakcije publike, pogotovo što je po ocjenama publike u Opatiji vaš film plasiran pri vrhu?

Divne, zbilja, što me čini jako sretnim autorom, tim prije jer su "Dezerteri" film vrlo hermetične, gotovo eksperimentalne forme. Činjenica da različita publika u međusobno udaljenim gradovima jednako emotivno reagira uistinu mi znači jako puno. Naravno, puno je ljudi kojima zbog toga moram zahvaliti. Direktor fotografije Krešimir Štulina i osobito montažerka Dora Slakoper članovi su autorskog tima filma bez čijeg znanja i talenta to sigurno ne bi bilo tako. Naravno, bez profesorske ekipe s Katedre dokumentarnog filma pri Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu i stalne podrške mog profesora i mentora Gorana Devića vjerojatno nikada ne bih ni došao u poziciju da danas razgovaramo o mom filmu.

 

Nepogledana domaća produkcija

Kakve su vaše generalne impresije s ova dva festivala i koliko su važni festivali dokumentaraca kao što je LFF iz perspektive prezentacije umjetničkih radova, ukazivanja na potrebu kulturne razmjene i njegovanja kulture sjećanja?

Sarajevo Film Festival je bez premca najveći međunarodni filmski festival u regiji, koji svake godine, jednako u programima i u publici, ima neke od najvažnijih svjetskih filmskih profesionalaca. Dobiti priliku predstaviti svoj film u takvom društvu je ogroman privilegij. Liburnija je festival drugačijeg tipa, obimom bitno manji, ali važan dokumentaristima, jer su prigode u kojima se gotovo kompletna domaća dokumentarna scena okuplja na jednom mjestu sa svojim recentnim filmovima iznimno rijetke i jako potrebne.

Osim što je za nas autore fantastično da možemo pogledati na jednom mjestu selekciju najboljih hrvatskih dokumentaraca, očito tako misli i kvarnerska publika, koja festival voli i posjećuje u velikom broju. Takva prigoda za razmjenu iskustava, radova i rezultata je tim dragocjenija, kada se zna da većina prikazanih filmova nikada neće završiti na programima hrvatskih kina. Pravih, repertoarnih, neovisnih kina je u Hrvatskoj realno jako malo, ona brzo mijenjaju svoje programe, i prigoda da se publici pokažu filmovi, osobito kratkog ili srednjeg metra, gotovo da i nema, iako upravo u tim kategorijama hrvatski autori postižu značajne međunarodne uspjehe.

Grad Zagreb, recimo, od nesretnog i neprežaljenog gubitka kina Europa nema niti jedno pravo repertoarno kino. Ako u to uračunamo i temeljitu nebrigu HRT-a za domaći autorski dokumentarni program, dolazimo do zaključka da većina iznimno kvalitetne filmske produkcije u Hrvatskoj ostaje konstantno nepogledana. To nas, pak, vodi dalje, do pitanja katastrofalne cijene umjetničkog rada izvan institucija u Hrvatskoj, što je tema koju očito tek treba ozbiljno otvoriti u javnom prostoru. U konačnici, da nemamo festivale, koji nam daju mogućnost kontakta, kako s publikom, tako i međusobno, te s kolegama iz drugih kinematografija, mogli bismo razgovarati o smislu bavljenja dokumentarnim filmom u Hrvatskoj.

S obzirom na to da ste po (do)sadašnjoj vokaciji glumac, a da ste nakon "Šihte" napravili dva zapažena i nagrađivana filma, od kojih su "Dezerteri" diplomski rad na ADU-u, hoćete li nastaviti režisersku karijeru, vratiti se glumačkoj ili paralelno ganjati obje?

Apsolutno mi je namjera nastaviti redateljsku karijeru, upravo spremam dva nova filmska projekta u različitim fazama produkcije i predprodukcije. Stvarati film i prigoda da kroz njega dam pravo građanstva pričama koje prepoznajem kao važne je ono što me uistinu okupira i zanima. Naravno, ja ću uvijek ostati i glumac. Mislim da su ta dva poziva u mom slučaju komplementarna i oplemenjuju jedan drugi jer, konačno, oba su samo različiti aspekti posla kojim se zapravo bavim – pričanje priča o tome kako je danas biti živ u ovom društvu i svijetu.