Prvo u Korčuli što se dalo nazrijeti kroz vlagom prezasićen zrak bile su goleme bijele grede škverske dizalice. U prilazu s istoka, brodskom linijom iz Dubrovnika, sam otok se po takvom vremenu, kakvo je prevladalo na startu prošlog vikenda, pogledu otkriva jako postupno, ali onda najednom. Kao da se izmjenjuju područja različite gustoće izmaglice nad morem. I evo ga: mrk od raslinja i kontralihta u jedva vidljivom suncu koje se već bliži obzoru, nasukan između viših masiva Pelješca i Mljeta, isprva nejasan kao mrlja. Onda kranovi, malo potom katedralni kampanel, a trenutak poslije čitava panorama s razglednica.
Nije ovo tekst o brodogradilištu, niti posjeta otoku i gradu Korčuli zbog njega, iako je temu nemoguće preskočiti kad se ovako sama pomalja. Bar u nekoliko riječi, dok traje iskrcaj u gužvi s katamarana. Jedan od dva korčulanska škvera, na dva kraja otoka smještena, baš je prije par mjeseci zapao u nove probleme, oplindrao ga vlasnik, odonda kontroverzni poduzetnik sa sjeverozapada Hrvatske. Postaje očito, sudeći još i po primjerima iz Pule ili Trogira, da se nakon privatizacije brodogradnje u Hrvatskoj – govorimo o posljednjih osam godina – s navoza odvlači vrijednosti osjetno više nego ranije.
Zanimljiva je to činjenica, naročito zbog toga što brodova ima sve manje, pa ostaje u igri samo kreditni novac s državnim garancijama, što li drugo. No dosta o brodogradnji zasad, jer već se na rivi okreće autom Dragan Markovina, domaćin. Osnivač i voditelj foruma Korčula After Party, povjesničar i medijski politički komentator te publicist, ujedno barba na svom kaiću imena "Egzil", kojim će tih dana goste četvrtog po redu KAP-a razvoziti po obližnjim škojima.
Večera se iz lonaca na šanku poslužuje beziznimno svima prisutnim, jednako i domaće vino i rakija
Nakon prve večeri i prvih kapi kiše, forum je iz Doma kulture i Ljetnog kina prebačen u hotel Marko Polo, a Novosti se u publiku uključuju od druge, da ostanu do finalne četvrte. S tarace hotela koja gleda na stari grad i Orebić preko kanala, odmjeravamo masivnu oblačinu što je nalegla na Svetog Iliju, vrh Pelješca. Prije kraja programa te večeri najurit će nas krupne kapi u hotelsku dvoranu, ali bar ćemo idućih dana imati sreću da ostanemo na otvorenom. Tako i malo nakon programa, na afterpartijima After Partyja. Upada u uho višeznačnost naslova ovog foruma "za raspravu o izazovima i nasljeđu ljevice", mišljenog za vrijeme dugo nakon zgasnuća partije, bolje pisano Partije, dok vuče i na sve ovo poslije one slavne filozofske zabave, nekadašnje Korčulanske ljetne škole.
Da ni sad puko zabavljanje nije glavna preokupacija skupa, posvjedočiti se moglo odmah po dolasku u Marko Polo, s redovima gledatelja spremnih za program, i tako će ostati do kraja KAP-a. Dva momenta tu valja naglasiti: do stotinjak zainteresiranih pratilo je svake večeri nastupe gostiju i diskusije u nizu, s kratkim pauzama, satima bez vidnog pada koncentracije, uz aktivno sudjelovanje nakon izlaganja. Druga večer započeta je predstavljanjem Markovinine knjige "Neum Casablanca" s autorovim promišljanjima toga specifičnog bosanskohercegovačkog primorskog locusa.
Pisac je dakle uporno odlazio tamo gdje svi prolaze čim prije, zadržavaju se isključivo ako moraju ili baš nemaju kamo drugdje, a po mogućnosti ga zaobilaze bar mentalno i emocionalno, ako već ili još ne mostom. Njemu je to mjesto koje se prešućuje nerijetko bilo upravo pribježište i točka susreta s društvenom realnošću. Slijedio je razgovor s Elmom Hašimbegović, direktoricom Historijskog muzeja u Sarajevu, o emancipacijskom nasljeđu AFŽ-a u Bosni i Hercegovini i muzeju revolucije.
Familije na Korčuli čvrsto su povezane u ljevici, od borbi u onom ratu do rasprava danas
Ona je tako na početku dala do znanja da je to nasljeđe zanima prvenstveno po osnovi njegova življenja danas. Javna prisutnost ženskih prava i rodne problematike u BiH, slično onoj u Hrvatskoj – nema mjesta iznenađenju – po mnogočemu nije dorasla takvoj baštini. Uostalom, historijska dostignuća lijepo su ili pak ružno ocrtana podatkom da krunska muzejska ustanova Bosne i Hercegovine uopće nije budžetski financirana.
Nije ni KAP, ako ćemo pravo, onako stisnut u gabaritima tankih doprinosa publike i prijatelja foruma. Sve se odvija totalno volonterski, jednako za goste i domaće, i uglavnom u organizaciji članova Udruge KAP, ali taj okvir nudi osobito prisan štih manifestaciji. Večera se iz lonaca na šanku poslužuje beziznimno svima prisutnim, jednako i domaće vino i rakija. U hotelu nema druge klijentele, zatvoren je premda izgleda spremno za turiste kojih je i dalje Korčula puna, a voditelj Ivan Botica Škafo umjesto stranaca poslužuje uzvanike foruma. O čemu je riječ, saznat ćemo usput: s promjenom privatnih vlasnika zastali su planovi preuređenja zdanja, djela Bernarda Bernardija koje i dalje nije zaštićeno pa mu je priprijetila developerska vizija s mastodontom nalik nasukanom kruzeru, možda i svemirskom brodu.
Program se nastavlja susretom s beogradskom povjesničarkom Olgom Manojlović Pintar i njezinom knjigom "Poslednja bitka: Španski borci i jugoslavenska kriza osamdesetih". U centru priče je pismo udruženja tih veterana upućeno '84. državnom vrhu, tj. njihova kritika partijskog vodstva zbog odustajanja od klasne perspektive i razvoja partikularizama svih vrsta, na čelu s republičkima. Pismo je stopirano, ubrzo i Jugoslavija, ali Manojlović Pintar je donijela i stenogramske zapise razgovora boraca s državnim predstavnicima kao uzbudljiv trag već zaboravljenih pokušaja okretanja kursa prema nedosanjanom spasu.
Španski borci i kriza 1980-ih – Olga Manojlović Pintar (Foto: Srđan Kovačević)
Mikrofon će potom preuzeti povjesničar Stefan Gužvica s knjigom "Prije Tita: frakcijske borbe u KPJ 1936. – 1940.". On je dojmljivo razložio kompliciranu dinamiku odnosa u vrhu partije koja se u godinama uoči Drugog svjetskog rata značajno transformirala, a sve u okolnostima staljinskih čistki u kojima su nastradali i brojni jugoslavenski komunisti. Da je ovdašnji proces ipak otišao kudikamo nabolje, pokazat će sam rat i revolucija. Jugoslavija je bila jedina posve okupirana zemlja Europe koja će do oslobođenja od sila Osovine doći gotovo isključivo vlastitim snagama.
Sutradan s trajektnog pristaništa u Dominču isplovljavamo barkama prema otočiću Vrniku na izlet; oblaci su u međuvremenu raspršeni, čisto nebo je zamodrilo more. Dok prolazimo pokraj otoka Badije, Iva nam – a njezina obitelj ukrcala je dio putnika na svoju barku – pokazuje rukom prema tamošnjem franjevačkom samostanu. Podigli su bistu fra Bernardinu Sokolu, njemačkom doušniku koji je nekoliko tjedana prije konačnog oslobađanja Korčule izdao mjesto skrivanja grupe lokalnih ilegalaca. Svi su pobijeni, uz njih i neki drugi, ukupno najmanje devetero borkinja i boraca. Ivin did je čitav život uzalud tražio kosti njezina pradida, svog oca, u moru oko Badije, tamo gdje su ih utopili.
Sokola su partizani ubili čim su došli ovamo, a sad mu Crkva uštimava proces beatifikacije, onako kao što se već davno uobičajilo u Španjolskoj ili Italiji. Pritom nema nikakvih simboličkih odjeka štovanja brojnim svećenicima i časnim sestrama, pa i šire, koji su surađivali s antifašistima, a bilo ih je već i na Korčuli dosta, znaju se oduvijek poimence. Navečer u hotelu upoznajemo Minju Foretić koja će nam pričati o svom nonu, Sokolovoj žrtvi, dok ne shvatimo da je to isti onaj prvi, pradid Ivin – Todor Foretić Kolenda. Ona je o tome već i pisala javno, istraživala temu, poticala reakcije.
Dragan Markovina i Elma Hašimbegović
Minja nije Ivina majka, da ne bude zabune, generacijski su prebliske. Familije na Korčuli čvrsto su povezane u ljevici, od borbi u onom ratu do rasprava danas. U publici nailazimo na Antu Lešaju, borgesovskog čuvara knjiga našeg doba i prostora. On je svojim kapitalnim "Knjigocidom" zadužio Korčulu i Hrvatsku, pokazavši da ovdašnje glasovito uništavanje nepodobne literature devedesetih nije bilo lokalna anomalija, nego tek djelić sustavne politike ideološkog čišćenja u novoj državi.
Zatim prepoznajemo ispod maske Roka Markovinu, umirovljenog profesora brodogradnje s kojim izmjenjujemo par rečenica o toj industriji. Ustvari, otprilike tamo gdje smo bili stali onomad, u zadnjem telefonskom razgovoru. Teško je izbjeći komemorativnu intonaciju, ostalo je od brodogradnje jako malo toga, ne mnogo više od lule Duška Kalogjere koja poput kakve ciminjere dimi negdje s ruba gledališta. A treba ovdje dometnuti da je Korčula neka vrsta davne kolijevke naše brodogradnje.
U publici se ističu i zagrebački pripadnici Nove ljevice, srđevci iz Dubrovnika itd. No red je da makar taksativno pobrojimo ostatak programa, koliko dopušta novinski prostor. Viktor Ivančić, novinar ovog tjednika i pisac, predstavljen je s knjigama "Radnici i seljaci" i "Zlomovina", e da bi se s autorom porazgovaralo o nasilju opravdanom i neopravdanom, o kapitalizmu i ekstremnom centru te nacionalističkom ekstremizmu – točnije, o nacionalizmu kao deponiju političkog centra – i o državi kao pseudoreligijskoj činjenici. Socioekonomist Toni Prug se, govoreći o izazovima lijevih političkih snaga u Hrvatskoj, koncentrirao na mogućnosti preusmjeravanja proizvodnje k nerobnim produktima za opću korist, navodeći uzgred interesantan podatak o korčulanskim bratovštinama kao protoegalitarnom vidu namicanja vrijednosti.
Boris Buden razmahao se tokom izlaganja
Novinari Aleksandar Holiga i Jurica Pavičić posvetili su se nogometu i kapitalizmu, na primjeru Superlige razmatrajući društvene i ekonomske promjene u tome najviđenijem sportu, ali svakako nalazeći da se rast nejednakosti ubrzao već i brutalnom komercijalizacijom nogometa kroz Ligu prvaka. Dramaturginja Vedrana Klepica govorila je o svom radu Lepa Brena Project i stambenoj politici – imenom pjevačice nazivane su određene nove zgrade osamdesetih – te kazalištima kao najburžoaskijim ustanovama kulture u kojima inače nema nastupa bez poziva, ali i o teškom rodnom disbalansu među pozvanima.
Marijana Hameršak sa zagrebačkog Instituta za etnologiju i folkloristiku govorila je o izbjegličkoj situaciji u RH i Europi, ali zastupajući praxis – da se poslužimo naslijeđem Ljetne škole – s razvojem boljeg diskurzivnog i formalnog pristupa tome problemu namjesto standardnoga humanitarnog ili teorijskog, kao evidentno limitiranih. Filozof Boris Buden zatvorio je forumski dio programa, izlažući o današnjoj globalnoj dominantnoj politici koja nije u stanju ponuditi budućnost, pa samim tim ne može više ni biti nazivana politikom, baveći se proizvodnjom identitarne prošlosti, a na što smo bezrezervno nasjeli i mi ovdje, tražeći emancipaciju uporno izvana, srameći se svojih donedavnih boljih pozicija.
Zapjevali su nam na koncu Vladimir i Kalafat, Sara Renar i Dimitrije Dimitrijević, ali ne treba zaboraviti ni prvi dan programa. Tad su naime projicirani bili dokumentarni filmovi: "KAP 19 J" Koste Ristića, "Uvala" Nike Petković i Davora Konjikušića, i "Tvornice radnicima" Srđana Kovačevića. Srđanu se ujedno zahvaljujemo na pomoći; ponudio se da malo preuzme redakcijski fotoaparat iz ruku ovog novinara, ne mogavši valjda podnijeti toliku dozu očite nespretnosti.
Ostaje nam fino iskorišteni notes, a u njemu još nekoliko bilješki, kao što mu samo ime kaže. Ako bi trebalo izdvojiti jednu krovnu, onda je to uvid o stalno prisutnoj i zastupanoj svijesti prisutnih o presudnoj ekonomsko-političkoj podlozi društvenih previranja, što je podjednako artikulirano probijalo iz govora moderatora iz Hrvatske, gostiju iz Srbije, ili gledateljica iz Bosne i Hercegovine.
Pored toga ostat će i ono nezapisano, na primjer čašćavanje kojim su izletnike trećeg dana dočekali u Pupnatskoj Luci supružnici Coco i Pero. Ona rodom iz Južne Koreje, on povratnik s Novog Zelanda te iz Malezije, a prostrte delicije po njezinoj zavičajnoj recepturi, sve korejski s ponešto Mediterana, kimči na jadranskom žalu, užici postmoderne. Pa do naredne prilike, jer i oni su od toga napravili tradiciju, i natrag do ukupnoga ovog ambijenta za unapređenje kreativnih lijevih praksi s kakvima se KAP već sad s pravom diči.
