Dvadeset sedam godina nakon posljednjeg rata na Partizanskom groblju u Mostaru preko noći je razbijeno svih 700 ploča s imenima poginulih partizana, čime je devastirano i remek-djelo Bogdana Bogdanovića. Taj vandalizam, sasvim sigurno, nije bio nečiji hir, nego dobro planiran, svjestan čin za koji je potrebno i alata i vremena. O odnosu mostarskih vlasti prema tom spomeniku i društveno-političkom kontekstu događaja razgovarali smo s Draganom Markovinom, historičarom i publicistom.
Što je sve, po vama, dovelo do ovog vandalizma i kako je on uopće moguć?
Takav je vandalizam u Mostaru moguć iz nekoliko razloga. Prvo, obračun s Partizanskim grobljem i antifašističkom tradicijom grada traje već više od trideset godina. Točnije, od 14. februara 1992., kada je noć uoči Dana oslobođenja grada od fašizma na groblju aktivirana eksplozivna naprava ne bi li se poslala politička poruka i prestrašili oni koji su planirali doći na obilježavanje. Otada do danas na vlasti je HDZ, koji je promijenio sva imena ulica, osim njih četiri – Splitske, Radićeve i dvojice mostarskih partizana, Karla Batka i Ljube Brešana, koje su vjerovatno zaboravili na dalekoj periferiji. No zato nisu zaboravili uzeti ulicu Vladimiru Nazoru, mostarskom gimnazijalcu Anti Zuaniću i svim ostalim partizanima koji nisu bili Hrvati. Otada do danas Partizansko groblje se stalno devastira, malo-pomalo, uoči svakog 14. februara pojave se uvredljivi grafiti, a navijači se tog dana okupe preko puta groblja i gađaju i vrijeđaju ljude koji su došli na obilježavanje. Sve to pasivno promatra policija. U međuvremenu, kada nevladine organizacije uz pomoć međunarodnih donatora i Vlade Federacije obnove spomenik i uvedu zaštitarsku službu, reflektore i video-nadzor, Grad Mostar odbija nastaviti s čuvanjem. Iako sve to plaća u obližnjem gradskom parku. Takva sustavna devastacija još se nije dogodila, ali predstavlja logičan ishod tridesetogodišnje prakse.
Tijekom posljednjeg rata i nakon njega na eks-jugoslavenskim prostorima masovno su devastirani spomenici posvećeni NOB-u. Mostarski spomenik uspio je preživjeti sve dosad. Znamo da u Mostaru još postoji pet ulica s imenima ustaških zločinaca, postoji i dječji vrtić "Bljesak". Kakve su reakcije u gradu na ovaj vandalizam?
Reakcije u Mostaru su, naravno, različite. Od iskrenog zgražanja preko bijesa do rezignacije, ignorancije i likovanja. A na koncu i straha, koji je umnogome kriv što je tek stotinjak ljudi došlo na prvi ad hoc prosvjed u organizaciji Saveza antifašista. Rekao bih da je ključni problem u čitavoj priči nemogućnost današnjeg HDZ-a da ostavi devedesete iza sebe. Što se vidi i po stalnom nastojanju da se promjena imena ulica nazvanih po ustaškim ministrima uvjetuje micanjem Titove u istočnom dijelu grada, ali i po izostanku bilo kakvog suočavanja s negativnim nasljeđem Herceg-Bosne, koje je u Mostaru posebno zastrašujuće.
Koliko ovaj vandalizam odražava međunacionalnu klimu u Mostaru?
Među bošnjačkim i preostalim srpskim stanovništvom vlada uvjerenje da najveći dio Hrvata podržava neoustaški revizionizam, što ne mora nužno biti točno, ali mi ne uspijevamo dobiti suprotan dokaz jer nema hrabrosti da se otpor toj politici artikulira unutar hrvatske zajednice.
Kakav je doprinos 30-godišnje vladavine HDZ-a svemu tome u Mostaru?
Razlozi zbog kojih se među Hrvatima ne uspijeva artikulirati otpor toj politici jeste dijelom u obiteljskom nasljeđu, dijelom u nedostatku hrabrosti i želje da se oponira HDZ-u, a nimalo zanemarivim dijelom i u tome što Katolička crkva konstantno javno traži uklanjanje Partizanskog groblja i smatra, zajedno s HDZ-om, da je 14. februar sporan datum. Ako smatraju da tog dana grad nije oslobođen od fašizma, a dotad je bila vlast NDH, kada ih čovjek onda pita smatraju li da je dotad bilo sve u redu, na to nemaju odgovora. Sam HDZ se pak pomaknuo utoliko što više ne traži uklanjanje Partizanskog groblja, priznaje veličinu Bogdanu Bogdanoviću, skriva se iza turističkog potencijala spomenika i pere ruke preko Komisije za zaštitu nacionalnih spomenika. Što zvuči pristojnije, ali je ishod isti. Imamo devastirano groblje i nedostatak akcije da se to promijeni.
Smatrate li da taj vandalizam ima veze s trenutnim dnevnopolitičkim dešavanjima u Bosni i Hercegovini?
S obzirom na to da ne znam tko je to napravio, a ako je suditi po dosadašnjim policijskim istragama, neću nikada ni saznati, ostaje samo nagađanje. Moguće je da su skori izbori u BiH i histerija te sve lošiji međunacionalni odnosi utjecali na ovaj vandalizam. Ali je isto tako moguće i da su nove generacije desničara, odrasle u gradu koji dominantno radikalno desno i antipartizanski diše, odlučile odvesti stvari do kraja.
Koliko je utjecaj iz Hrvatske kumovao tom vandalizmu?
Mislim da tog utjecaja ovdje nema, ovo je jednostavno konstanta odnosa prema antifašističkom nasljeđu u suvremenom Mostaru, odnosno jednom njegovom dijelu.
Smatrate li da će, po običaju, počinitelji ostati nepoznati? Ipak živimo u 21. vijeku u kojem bi se uz nešto volje moglo otkriti krivce.
Čisto sumnjam da ćemo ikada saznati tko je ovo napravio, iako ima raznih nagađanja i teorija. Dosad sasvim sigurno nije bilo političke volje da se pronađu krivci, hoće li je biti sada, ne znam. Naravno da bih volio da je bude i da isključivo o njoj ovisi i istraga i obnova Partizanskog groblja.
Vandalizam u Mostaru zbio se tjedan dana prije obilježavanja Dana antifašističke borbe u Hrvatskoj. Koliko je taj državni praznik zapravo dobrodošao?
Odnos službene Hrvatske prema antifašizmu od prvog je dana licemjeran. S jedne strane, to jeste državni praznik i nitko ne negira činjenicu da je suvremena Hrvatska nasljednica ZAVNOH-a i socijalističke Hrvatske, a s druge 1990-ih je uništeno preko tri tisuće partizanskih spomenika, za što nitko nije odgovarao, a ustaštvo je de facto legalizirano u javnom prostoru. Stoga je svaki govor vladajućih koji ćemo slušati ove godine, kao i svih prethodnih, licemjeran dokle god se ustaštvo ne stavi izvan zakona. No zato se u društvu događa jedan lijep fenomen, a to je povratak autentične, društvene kulture sjećanja na partizansku borbu, što je i logično jer to jeste dio hrvatske tradicije i strah je konačno nadvladan. Tako bilježimo slučajeve da lokalna zajednica samodoprinosima obnavlja nekoć uništene partizanske spomenike, a čak je i u Splitu, doduše mukotrpno, izboren povratak barem jednog toponima, Parka Prvog splitskog odreda. Sve je to još uvijek potisnuto, ali evidentno raste u društvu.
