Pristaše pokojnog posljednjeg austrijskog cara Karla Habsburga Prvog i hrvatsko-ugarskog kralja, tituliranog kao Karlo Četvrti, koji je u 35. godini umro u izgnanstvu na portugalskom otoku Madeira i dalje se ne mire s propašću monarhije. Svako malo se javljaju na stranicama pojedinih evropskih glasila, govoreći da "bezuvjetno vjeruju u povratak monarhije, jer se u Čehoslovačkoj, Hrvatskoj i Sloveniji još uvijek nalaze jake skupine pristaša Habsburga koje iz dana u dan postaju sve jače i glasnije, posebno oko ideje podunavske federacije…" Karlovi sljedbenici najviše se plaše Jugoslavije koja jača svoju ratnu flotu i vrlo brzo će u snazi nadmašiti samu Italiju, kojoj će tako biti teško očuvati Dalmaciju i Albaniju. "Možda bi u tome slučaju", pišu jedne talijanske novine, "Mađari mogli pokušati dobiti Rijeku"… Treće se pak novine pitaju: "Na koje se Habsburge misli, kad od te dinastije nije gotovo ostalo ni slovo H?"

 

I dalje se ne stišava neobičan "rat" između Dubrovnika i Mostara. Dubrovčani su od beogradske vlade još davno zatražili da njihov grad "bez odlaganja postane jedina centrala jedne nove pokrajine". U isto vrijeme službeni predstavnici Mostara traže "da Mostar i dalje ostane okružna varoš": "…Dubrovnik leži na periferiji pa je odviše udaljen od mnogih sreskih mjesta – Gacka, Konjica, Nevesinja, Stoca, Ljubinja, Ljubuškog, a u tom slučaju i od samoga Mostara. Mostar dočim leži u središtu Hercegovine, pa ga spaja željeznica ili kolni drum, kao i konjski i pješački putevi sa svim srezovima u Hercegovini…"

 

Kod obitelji u selu Žirovac, nedaleko od Dvora na Uni, u 77. godini umro je jedan od najpoznatijih pravoslavnih svećenika na Baniji – Aleksa Ostojić, poznat po nadimku Pop Ale. Službovao je gotovo 60 godina, a smrt ga je zatekla na mjestu paroha sela Brezovo Polje. U nekrologu se podsjeća da je sudjelovao u Bosansko-hercegovačkom ustanku 1875. na Suvoj međi (Ćorkovača) pod zapovjedništvom Petra Karađođevića. Za zasluge u ustanku kralj ga je odlikovao.

 

Mjesni župnik u slovenskoj Ptujskoj Gori našao se na stotinu muka. Netko je više od godinu dana potkradao kasu u koju su vjernici ostavljali milostinju za siromašne i crkvu. Uzaludni su bili svi župnikovi pokušaji da ulovi lopova. Kad župnik nije potajice motrio na kasu, to je činio njegov sakristan iliti crkvenjak. Čekali su tako u zasjedi mjesecima, ali bez uspjeha. Onda se župnik ipak nečega dosjetio: samoinicijativno je jedne noći oko sakristije provukao tanku špagu za čije je krajeve svezao nekoliko zvečećih predmeta. U neko doba svladao ga je san, ali ga je vrlo brzo probudio zveket srušenih predmeta. I imao je što vidjeti: od sakristije je bježao njegov sakristant, noseći u ruci ne samo ukradeni novac već i cijelu kasu!