Lani ste najavili da će jedna od tema Korčula after Partyja biti novi modeli i forme u organiziranju ljevice. Ova godina je za Hrvatsku u tom smislu vrlo plodonosna. O čemu će točno biti riječ u tom dijelu programa i očekujete li da će se oko toga zauzeti neki optimističan stav?
Prije svega, imamo sve skupa tri programske teme. Jedna je vezana uz novi proces rušenja spomenika na zapadu i u SAD-u. Druga je realan kraj svijeta liberalne demokracije koji je nastupio 1989. i pouke ljevice iz tog doba, odnosno u današnjem vremenu. Treća tema se tiče novih organizacijskih formi ljevice. U programu smo probali, što se tog dijela tiče, spojiti manje-više sve koji o tome nešto mogu suvislo reći i koji su upućeni u cijeli proces diljem regije, s naglaskom na Hrvatsku. Tu će biti Danijela Dolenec iz Možemo! i Rada Borić iz Nove ljevice. Dolenec će govoriti o budućnosti zelene ljevice na europskoj periferiji, a Borić će održati predavanje ‘Od aktivizma ka političkom organiziranju’. Tu je i Toni Prug koji je u ime fondacije Rosa Luxemburg pratio Radničku frontu, Novu ljevicu i Možemo! u njihovim počecima. Također, s nama će biti i Igor Štiks koji je bio blizak blokadi zagrebačkog Filozofskog fakulteta 2009. i sudjelovao je u nastajanju Deklaracije regionalne solidarnosti. Oni će u pojedinačnim izlaganjima sučeliti neke stavove. Što će iz toga izaći, ne možemo znati, ali to će sigurno biti suvisla rasprava, koja će biti javno dostupna i imat će širu korist i svrhu.
Je li organizacija bila neizvjesna i složena zbog ograničenosti kretanja između država i epidemioloških mjera?
Uspjeli smo unutar svih ograničenja da osmislimo KaP onako kako je izgledao prošlih godina. U publici smo uvijek imali oko sto ljudi, program se održava u Ljetnom kinu na otvorenom i može se držati distanca. Imali smo problema u sastavljanju programa. Trenutno je teško dobiti nekoga iz Srbije, Slovenije i Bosne i Hercegovine jer ljudi moraju napraviti test i imati neko opravdanje za put. Bilo ih je nezgodno zvati u tim okolnostima. Htjeli smo zadržati taj regionalni pristup, od prvog dana to je festival koji je uključivao ljude iz svih postjugoslavenskih republika. Mislim da smo to i ove godine uspjeli.
Je li KaP zaživio s lokalnom publikom u smislu njihova sudjelovanja i posjećenosti?
Domaćih ljudi je najviše i na to smo najponosniji. Od prvog dana nismo htjeli da festival bude nakačen na nekakve gradske fondove, međunarodne fondacije i slično, već da bude organiziran isključivo samodoprinosima i donacijama te tako zaživi u lokalnoj zajednici. To je uspjelo od prve godine, pomogli su nam ljudi raznih političkih profila, od novčanih donacija, besplatnih usluga, pa do konkretnog sudjelovanja u publici. Prema našim procjenama, dvadesetak posto ljudi u publici došlo bi namjenski na Korčulu iz drugih sredina, dok su većina bili Korčulani, nekoliko desetaka ljudi koji su uvijek rado sudjelovali u raspravama. Da tome nije tako, postavio bih si pitanje ima li sve to skupa smisla. KaP i jest nastao u razgovoru s ljudima iz tamošnjih antifašističkih organizacija. Palo nam je na pamet da obnovimo neki vid Korčulanske ljetne škole i iskreno, da nema njih koji imaju svu potrebnu infrastrukturu i ljude koji vjeruju – ne bismo mogli ništa napraviti.
