Iako se radi o skandalu prvog reda, nakon kojeg bi u svakoj ozbiljnoj zemlji bila smijenjena s funkcije, Facebook objava bivše novinarke Hloverke Novak Srzić i aktualne predsjednice Turističke zajednice Makarske u kojoj je uz tekst ‘Usprkos antifa kaosima i svim virusima, ljepote prirode ostaju trajne i ljekovite. Makarska rivijera u srcu’ objavila fotografiju pješčane plaže iz Mozambika – logično se pretvorila u jednu od zabavnijih činjenica u javnom prostoru, posebno na društvenim mrežama.
Nije zapravo ni bilo mogućnosti da bude drugačije jer je takav volej nemoguće propustiti. Svjedočili smo tako čitavom nizu više ili manje uspješnih postova koji su parafrazirali ovaj njen inicijalni falsifikat, ali i dalje nitko nije postavio pitanje zašto je, kvragu to napravila? Ili konkretnije, posve je jasno zbog čega je jedno od simbolički najvažnijih lica Tuđmanovog HRT-a i počasna bojnica Sigurnosno-informativne službe odlučila javno podržati Trumpa i njegovu huškačku retoriku, ali i dalje je naizgled nejasno zbog čega je imala potrebu objaviti lažnu fotografiju. Posebno u svjetlu činjenice da Makarsko primorje predstavlja predivan i izrazito fotogeničan uski pojas ispod Biokova i nasuprot srednjodalmatinskih otoka, s čitavim nizom plaža kojima ne treba nikakva dodatna reklama.
Odgovor je nažalost banalan, ali i jako poučan istovremeno. Kad, naime čitavu profesionalnu karijeru novinarke izgradite kao osoba od povjerenje režima i daleko od bilo kakvog nezavisnog novinarstva, uvijek pri vrhu i na mjestima na kojima se odlučuje, u jednom času se u tolikoj mjeri pogubile da vam se čak i one lako provjerljive činjenice i svakodnevna stvarnost učine nebitnima i vrijednim falsificiranja.
Drugim riječima, Hloverka Novak Srzić je po svemu sudeći umislila da je veća od stvarnosti, što je dokazala u više navrata do sada, ali nikada toliko plastično i razotkrivajuće u široj javnosti kao sada. Teško je više i pobrojati koliko puta je javno govorila o životu u totalitarizmu ili o nelagodi koju je osjećala dok su je primali u pionire, kao prilikom protivljenja ratifikaciji Istanbulske konvencije, potpuno zanemarujući članstvo u SKJ i legendarno javno dostupno pismo kojim je kao maturantica obrazložila zahtjev za prijem u partiju. Iz novijeg doba u prvom redu će ostati zapamćeno ugošćivanje Tomislava Horvatinčića kao jedinog gosta u svojoj prime-time emisiji za vrijeme masovnog građanskog protesta protiv njegove gradnje u Varšavskoj ulici u centru Zagreba. Slika njih dvoje u studiju, bez druge strane i s pogledom na Horvatinčića u visokim čizmama gotovo da je izravno asocirala na neku scenu iz Glembajevih.
Međutim, koliko god sličnih poteza povukla, nije Hloverka Novak Srzić sama po sebi problem. Njezin slučaj zapravo ukazuje na dva bitna problema kojih se sva postjugoslavenska društva ne uspijevaju riješiti već desetljećima. Prvi se odnosi na apsolutnu unosnost oportunizma na svim poljima i potpuni nedostatak srama, zahvaljujući čemu se ne može zamisliti ništa što bi netko podoban mogao napraviti, a da mu to ugrozi kredibilitet ili mu onemogući uspon na raznim funkcijama. Drugi je pak povezan uz totalnu degradaciju novinarske profesije čijoj polaganoj, ali sigurnoj smrti svjedočimo posljednjih godina i do koje nije došlo tek pojavom novih tehnologija, društvenih mreža i drugačijih ekonomskih odnosa, nego i uz znatnu podršku od strane samih novinara koji su masovno sudjelovali u degradaciji vlastite struke.
Općenito govoreći, sramotno nasljeđe devedesetih ne možemo tek tako ostaviti iza sebe praveći se da hrlimo ka svijetloj budućnosti, bez da se s tim razdobljem suočimo. Jedan od razloga zbog kojeg se pak uporno odbijamo suočiti s tim vremenom i svakako ništa manji od strukturalnog nacionalizma, jeste isti takav oportunizam, zajednički nazivnik svih naših poraza.
Tekst preuzimamo s portala Peščanik.
