Tih su se dana u Mostaru očekivali incidenti. Situacija je, reklo bi se, bila idealna. Spremala su se dva masovna slavlja. Jedno u tzv. istočnom, drugo u tzv. zapadnom Mostaru. Velež je upravo osvojio prvi trofej nakon 36 godina čekanja. U finalu bosanskohercegovačkog kupa pobijedio je Sarajevo nakon boljeg izvođenja jedanaesteraca, a Zrinjski je osvojio sedmu titulu prvaka Bosne i Hercegovine. Obje su titule predviđale masovno okupljanje nogometnih navijača pa se nitko ne bi začudio da su se masovna slavlja pretvorila u masovne nerede. Prvi put nakon dugo vremena u mostarskom zraku se ćutila radost i upravo je to bio razlog za brigu. Naviknuti smo da to ne traje dugo i da se obično dogodi nešto što nam se svima, kako kažu u Mostaru, posere u ćeif. Tih dana je, unatoč zlogukim prognozama, u Mostaru vladalo samo slavljeničko raspoloženje. Ljudi su se radovali uspjehu svojih klubova isključivo iskazujući ljubav svom umjesto uobičajenih izljeva mržnje prema drugom klubu.

O toj neobičnoj situaciji, o čistoj sreći i slavlju u Mostaru, regionalni mediji nisu izvještavali. A bilo bi interesantno primijetiti da je naslov prvaka Bosne i Hercegovine u dvoranskom nogometu također došao u Mostar. Meni je to, recimo, zanimljiva situacija za analizu. U "gradu slučaju" događaju se i neke dobre stvari, izgleda da se znaju i organizirati u nekim stvarima i napraviti dobre rezultate.

Brat mog djeda imao je 22 godine kada su ga na Prenju zaklali četnici. Dan kasnije moj djed i još neki ljudi koji su bili u rodbinskim vezama s pobijenim partizanima otpušteni su iz Mostarskog bataljona kako im ne bi palo na pamet da se osvećuju pri prolasku kroz srpska sela

Medijska slika Mostara već je dugo obojena tamnim tonovima. Iako i sam često pišem o negativnim pojavama u gradu na Neretvi, počelo mi je smetati crnilo koje se po regionalnim medijima lijepi za Mostar. Takva medijska slika ide na ruku politici koja je od cijele BiH, a posljedično i od Mostara napravila svojevrsnu crnu rupu Europe. Nacionalistička politika, s obzirom na to da je ispražnjena od sadržaja, održava se isključivo na kontinuiranom produciranju napetosti u odnosima između bosanskohercegovačkih konstitutivnih naroda. A njih je najlakše proizvesti u Mostaru jer je naš grad jedini u Bosni i Hercegovini ostao koliko-toliko multietnički. Zbog toga je potencijalno rješavanje političkih konflikata u Mostaru i svojevrsni ključ za rješavanje međunacionalnih problema u cijeloj Bosni i Hercegovini. Problem je što se još jedino u Mostaru ima što rješavati. Drugo je sve poravnato, zaključeno i zaključano do daljnjeg.

Crna medijska slika Mostara zapravo više govori o prirodi medija danas. Oni proizvode apokaliptičnu stvarnost u kojoj skandal smjenjuje katastrofu i tako unedogled. Zbog toga, valjda, medijima nije u interesu da izvještavaju o pozitivnim stvarima kojih u Mostaru nije malo. Izgovor za to može biti potreba da se kritički sagledaju negativne pojave. Ali što je sa svim dobrim stvarima koje se događaju? Stvarnost na terenu je puno kompleksnija od medijske slike Mostara. Tek tada možemo dobiti pravi uvid u stvari i teza koju želim iznijeti imat će smisla i onima koji s Mostarom nemaju nikakve veze. Sve što se u Mostaru događa i činjenica da su oči regionalne javnosti uprte u taj grad govori u prilog tome da je Mostar ostao jedina veća gradska sredina u kojoj se još uvijek događa nekakva borba i dijalog između različitih principa. Drugdje je odavno potpisana kapitulacija. Ali ne želim pravdati svoj grad upirući prstom u druge gradove. A negativne karakteristike koje se pripisuju Mostaru nakon svakog incidenta koji se u njemu dogodi znaju me osobno uvrijediti jer ima nas koji se i medijski borimo da se, ako ništa, čuje da politička mišljenja u gradu na Neretvi nisu unisona i da borba za zdrav, normalan, funkcionalan grad i dalje traje. Ta se borba događa čak i u realnoj političkoj areni, u Gradskom vijeću grada Mostara.

Posljednja, temeljita devastacija Partizanskog groblja (Foto: Denis Kapetanović/PIXSELL)

Protekli tjedan u mostarskoj se vijećnici vodila rasprava o promjeni spornih naziva ulica koje su im nadjenuli ratni propagandisti. Dakle, nešto se počelo događati u smjeru rješavanja detalja koji su uvredljivi za "drugu stranu" u dijalogu, a kao takvi su i zamišljeni. Nadati se da će se pronaći kompromis te da nazivi mostarskih ulica više neće biti predmet spora niti će i dalje služiti medijima kao zgodan dodatak kada izvještavaju o "gradu slučaju". Mogu imati ovakvo i onakvo mišljenje o tome što je tu kome problematično, ali bih, kao i svaki drugi čovjek umoran od stalnih političkih prijepora, pristao na sve što neće biti uvredljivo za bilo koga. Znači, sa svim bremenom i svim političkim problemima u Mostaru se kreće u rješavanje stvari koje su dugo godina kamen spoticanja i koje su služile za političke optužbe i nabacivanje blatom. I to je dokaz da borba traje i da se ide u smjeru stvaranja atmosfere koja će omogućiti pokretanje drugih, za svaku gradsku sredinu bitnih projekata. To je problem u cijeloj Bosni i Hercegovini, malo gdje se došlo do nulte točke s koje se uopće može pokrenuti priča o tomu što i kako dalje.

Prije ravno mjesec dana, u odnosu na datum kada pišem tekst, krenuo sam na putovanje u Njemačku. Na dan kada sam iz Sarajeva trebao poletjeti za Köln iz Mostara je u svijet otišla vijest da je prethodne noći devastirano Partizansko groblje glasovitog arhitekta Bogdana Bogdanovića. Malo što me razbjesni kao uporni ataci na taj spomenik. U tekstu koji sam pisao tim povodom odgovornost sam uperio prema HDZ-u BiH isključivo iz razloga što se taj spomenik nalazi u njihovoj "zoni odgovornosti". Kada bi se vrhuška te stranke oglasila i osudila stalno devastiranje Partizanskog groblja te izrijekom podržala njegovu obnovu, uvjeren sam da bi tek tada bilo moguće pristupiti potpunoj obnovi te spomeničke cjeline i kako bi tek tada to imalo smisla. Priča o deideologizaciji tog područja je suluda jer Bogdanovićev spomenik nema niti jednog ideološkog obilježja. Imena djece koja su uklesana na kamene ploče nisu imena nikakvih komunističkih zločinaca, već mostarske mladosti koja je otišla u borbu protiv nacističkih i fašističkih okupatora i njihovih domaćih pomagača. Brat mog djeda, na primjer, imao je svega 22 godine kada su ga na Prenju zaklali četnici. Bilo je to 1942. godine. Dan kasnije moj djed i još neki ljudi koji su bili u rodbinskim vezama s pobijenim partizanima otpušteni su iz Mostarskog bataljona kako im slučajno ne bi palo na pamet da se osvećuju kada bataljon bude prolazio kroz srpska sela. Većinu otpuštenih su pohapsile ustaše i predale talijanskoj upravi Mostara. Djed je završio u logoru na Mamuli. Tamo se sada nalazi luksuzni turistički resort, ovog ljeta je trebao primiti prve goste. Nadam se da takvo što nikome ne pada na pamet kada je u pitanju Partizansko groblje. Eh da, ploča s imenom djedovog brata bila je razbijena i prije posljednje, temeljite devastacije Partizanskog groblja. Zatekao sam je prepolovljenu nekoliko tjedana prije toga.

Sve dobro što se događa Mostaru dolazi iz samog Mostara. Protekli tjedan u vijećnici se vodila rasprava o promjeni spornih naziva ulica. A razgovaramo i o načinima kako odati počast našem velikom sugrađaninu Predragu Matvejeviću

Ohrabrujuće je što je HDZ-ov gradonačelnik Mario Kordić među prvima osudio devastaciju Partizanskog groblja. Znači, ipak se kreće. A isto je učinio i voditelj Odjela za kulturu i sport Glavnog vijeća Hrvatskog narodnog sabora BiH, Ivan Vukoja, na čiju se inicijativu dogodila i prva suradnja između HNK-a Mostar i Narodnog pozorišta Mostar. Tu suradnju su bosanskohercegovački i regionalni mediji prešutjeli jednako temeljito kao što su noćni posjetitelji temeljito devastirali Partizansko groblje. Zašto nikome nije bilo u interesu da prikaže kako je u Mostaru pokrenuta suradnja između dva kazališta i to predstavom na osjetljivu temu iz rata između HVO-a i Armije BiH, nikada mi neće biti jasno. Ali je očito kako Mostar mora, iz nekog meni nepoznatog razloga, biti prikazivan kao crna rupa temeljito zacrnjene Bosne i Hercegovine. Primjeri uspjeha, suradnje, dijaloga pa i političke borbe rijetko kada dobivaju prostor u regionalnim medijima. Ukoliko bi bilo drugačije, možda bi netko pomislio da postoje stvarne šanse i da se situacija u cijeloj BiH normalizira. A konačno je, nitko drugi do Milorad Dodik, ukazao na to zašto BiH treba razbiti do kraja. Zato što bi to bio dovršetak procesa razbijanja Jugoslavije.

Mostar je ipak nešto stariji i žilaviji od Jugoslavije i pritom nije nikakav politički konstrukt te tu stvari stoje malo drugačije. Stvari se pomiču prema nultoj točki s koje možemo krenuti u realizaciju interesa građana Mostara koji ionako odavno brinu svoje svakodnevne brige i dok im grad posipaju katranom i perjem, oni rade i organiziraju se, pa Mostar odavno ima i jedini omladinski kulturni centar koji je omladina sama osvojila za sebe – OKC Abrašević je odavno značajna točka nezavisne kulture u regiji. Malo je koji regionalni medij izvijestio o činjenici da se nad Mostarom zadnjih godina ponovno gizda saborna crkva Sv. Trojice. Ona možda ne bi bila ni srušena da su u Beogradu, Zagrebu i Sarajevu početkom 1990-ih godina o Mostaru vodili računa koliko se sada snebivaju nad našim divljaštvom. Tada je ohrabrivana krvava borba, a današnja mirnodopska i politička koju grad vodi sam sa sobom nikog ne zanima. Zato i sve dobro što se događa Mostaru dolazi iz samog Mostara. A razgovaramo i o načinima kako odati počast našem velikom sugrađaninu Predragu Matvejeviću. Znate kako to ide, sve krene od kafanskog stola. Nikog u regiji nije pretjerano brinuo odnos Mostara prema Matvejevićevom djelu dok u svijet nije otišla vijest koja me dočekala po povratku s puta. Srušena je kuća u kojoj je živio Predrag Matvejević.

Slavlje zbog prvog trofeja nakon 36 godina – Velež (Foto: Denis Kapetanović/PIXSELL)

Ta je kuća, poput Partizanskog groblja, devastirana još u prošlom ratu. Od nje su ostali goli zidovi, sablasni kostur nečijeg doma, skelet kakvih je po Mostaru još uvijek mnoštvo. Pitanje je za čije babe brašno je srušena ta kuća i što će na njenom mjestu niknuti. Ali nitko nije pretjerano brinuo o nekim drugim kultnim urbanim točkama grada Mostara. Valjda je još jednom trebalo pokazati kako je Mostar postao tek puko fašističko leglo, što je za jednog partizanskog unuka uvredljivo jer i on se, kao i drugi Mostarci, konačno želi izvući iz ratne psihoze i krenuti od nule u gradu u kojem su obnovljeni njegovi simboli poput Starog mosta, crkve Sv. Trojice i Partizanskog groblja, u kojemu Predrag Matvejević ima ulicu ili barem neku spomen-sobu, u kojemu nema ulica nazvanih po nacističkim slugama i iz kojeg je nestala politička retorika uvredljiva za bilo koga. Govorim o retorici kojoj na ruku idu upravo medijska izvješća koja mobiliziraju ljude na nacionalnoj osnovi i produžavaju život politici koja je i dovela do toga da se u današnjem Mostaru ruše ruševine, politici koja je od cijelog grada napravila ruševinu. A navijači, koje se optužuje i za ono što naprave i za ono što ne naprave, pa njima i jeste u PS-u zapisano da se ne vole i da se povremeno marišu te da jedni druge provociraju na načine potpuno neprimjerene u drugim okolnostima, kada se iz lokalne politike skloni naci-retorika, tada će se i ovi mostarski sukobljavati isključivo kao navijači rivalskih klubova, a ne kao vojske dva različita naroda. Sami klubovi Zrinjski i Velež odavno surađuju i u prilično su dobrim odnosima.

Ne tvrdim da treba prestati ukazivati na grozomorne pojave poput devastacije Partizanskog groblja. Treba znati da se to uvijek događa nekoliko mjeseci pred izbore kako bi nacionalističke politike mogle mobilizirati ljude. Jedina šansa da se u BiH nešto promijeni jeste lokalna razina jer tu nacionalni interesi moraju ustuknuti pred rješavanjem komunalnih problema. Na državnoj i entitetskoj razini se ništa ne može pomaknuti. Tako je BiH konstruirana u Daytonu. Treba nam više realnosti, više stvarnosti, a i ova mostarska, kao i svaka druga, ima svoje lice i naličje. Sve što se ovdje događa treba vidjeti kao proces dijaloga i borbe jer ovdje se ljudi ne mire lako s kapituliranjem pred bilo kakvim političkim projektima. Snebivanja u regiji neće riješiti ništa u Mostaru. Stvari ćemo morati rješavati mi koji ovdje živimo, pa barem nemojte odmagati ako ne znate cijelu sliku. Oslanjati se na medijske napise nije najuputnije. I ovaj moj tek je jedan pokušaj da se potakne razmišljanje, a ne da se samo usvajaju stavovi zgotovljeni u nekoj medijskoj kuhinji. Nama je u Mostaru ponajviše muka od mržnje. I ruševina.